Donatori žele napraviti nove kuće ljudima u Majskim Poljanama, ali ne mogu ih početi graditi dok država ne sruši stare oštećene u potresu
GLUHI DRŽAVNI TELEFON
Spomenici državne sramote: Donatori mi žele napraviti kuće, ali čekamo da država sruši stare
Više od petnaest mjeseci je prošlo od razornog potresa koji je zauvijek izmijenio lice Banije. U tih petnaest mjeseci, ako pitate ljude po kontejnerima i razrušenim kućama, država nije napravila ništa.
Ništa. Ništa. Ništa.
Teško je izdvojiti samo jedan primjer nezadovoljstva radom državnog aparata i zato ih donosimo pet. Pet spomenika državnoj sramoti.
Prije desetak mjeseci Fondacija za djecu i omladinu iz Beograda odlučila je donirati nove kuće stradalnicima na Baniji. Izašli su u međuvremenu na teren, popisali 34 srušene kuće i sada se treba početi s gradnjom prvih pet, priča nam Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline. Sve je spremno, imaju novac, imaju volju, ali ne mogu početi graditi. Zašto? Jer država ljudima još uvijek nije srušila uništene kuće.
Pa tako sada Ljuba Karapandža, Branka Majkić, Branislav Meandžija, Stana Bjelajac i obitelj Tomić iz Majskih Poljana i dalje čekaju da se razmrsi ovaj besmisleni čvor. Postaju očajni. Boje se da će donatori odustati jer, nažalost, nisu jedini koji čekaju na pomoć.
Ljuba, recimo, živi sa sinom Duškom u mobilnoj kućici. Osjeća se glupo, ne može se presvući ni okupati dok je sin unutra, srami se pred njim.
- Perem se kad on nekud ode, ne mogu pred njim, tako sam odgojena. On sad spava, došao je maloprije iz noćne smjene - priča Ljuba i pokazuje nam razvaljenu kuću. Izgleda kao da je samo sreća drži na okupu.
- Da nije bilo ove garaže, evo vidi, srušilo bi se sve. Kuća se naslonila na nju. A vidi temelje, pukli su s ove i s one strane - upire žena prstom u prekrižene zidove.
Nakon potresa su bili u šatoru, na njivi u selu. Nisu jedini. Dogradonačelnica Gline kaže da je pola ljudi iz Majskih Poljana neposredno nakon udara završilo pod platnom. Zatim su dobili kontejner bez zahoda, potucali se po njemu neko vrijeme, a onda napokon, nakon pregleda Civilne zaštite, dobili su i tu mobilnu kućicu. Imali su nekad i štalu u kojoj su držali svinje, ali je uništena.
- Koliko dugo znam da me čeka kuća od donatora? Evo nešto manje od godine dana, ali džaba kad mi još nisu srušili ovu. Živiš nekako u nadi, od danas do sutra, a na kraju nemaš ništa - sliježe ramenima Ljuba.
Nešto malo dalje, u Majskim Poljanama je sve blizu, živi Branka Majkić. Do prije dva mjeseca s mužem je živjela u uredskom kontejneru. Nije se uopće mogla okupati, zalijevala se vodom iz lonca. Našli smo je u dvorištu, pred nekadašnjim domom. Tu, na mjestu gdje obično ljudima u normalnim okolnostima stoji vrtni stol ili suncobran, postavljena je perilica rublja. Jedino tu stane. Njena kuća je također u katastrofalnom stanju.
- Ne žele je srušiti od potresa. Konačno sam dobila rješenje nakon svih požurnica, imam i sve dokumente da se kuća treba rušiti o trošku države. Ovako ti je išlo - dođe ti čovjek čija je riječ završna, a kad on da svoj pečat, onda ministarstvo šalje rješenje. Dobila sam ga, dobila sam i odluku da imam pravo na izgradnju nove kuće od 55 kvadrata. Rješenje je stiglo početkom trećeg mjeseca i očekivala sam, kad napokon vide ovo i kad im postane očito da moja crvena naljepnica ne može prerasti u žutu ili zelenu, da će se nešto pokrenuti. Da će maknuti staru kuću da možemo graditi novu. A evo stare, i dalje stoji - priča Branka. Krši rukama i pokazuje na prepukle zidove.
- Ovdje nema teorije o ikakvoj sanaciji. Zaista ne znam u čemu je problem. Ako su donijeli rješenje da se mora rušiti, što čekaju? Imamo donacije za nas pet obitelji, bojim se da će donatori odustati. A zašto? Zbog bezveznih administrativnih prepreka. Čeka se jedan, drugi, petnaesti da donese odluku i onda kad se to napokon riješi, opet čekaš narednih godinu dana. Ništa mi nije jasno - ljutita je žena. Hoda dvorištem, zaobilazi razlomljeni materijal. Pročelje iznad nje izgleda kao da će se svaki čas raspasti.
- Naravno da nisam očekivala da će kuća biti obnovljena za mjesec dana. Ali netko me netko uvjeri, i mene i nesretnike kao što sam ja, neka nas netko uvjeri da se za 15 mjeseci od potresa ne može ukloniti kuća. Maknite je. Životi su nam ugroženi. Evo jutros su bila dva potresa. Neka netko izađe pred ovaj narod, bilo tko od relevantnih ljudi, i neka kaže: ne možemo ukloniti iz tog i tog razloga. Mi ne možemo sami to napraviti, platit ćemo kaznu ako to učinimo. Ja kao obični smrtnik ne znam što više učiniti. Prvo je bilo da se nema para. Evo, sad su pare tu. Evo, došli su ljudi s parama, imamo mogućnost za pet kuća. Pa što čekaju? - retorički se pita.
Kaže kako su i ona i muž bili zatrpani nakon potresa, kako je ova mobilna kućica što je sad imaju hotel s pet zvjezdica u usporedbi s kontejnerom u kojem su dosad čamili. Sad joj se čini da samo čeka još jedan potres da ih dokrajči.
- Ogorčena sam. Naprosto ogorčena. Ovo je tipičan primjer nebrige. Gledaj, ne treba uopće čekati obnovu Banije. Ni danas, ni sutra, ni za pet godina. Mi imamo glavni grad, Zagreb, a tamo ljudi ispadaju kroz balkon nesaniranih zgrada. O čemu pričamo, kakva Banija? Ovo je idealno za Hitchcocka. Divlje svinje, čagljevi, ruševine, samo još fali da krokodili počnu izlaziti. Hitchcock bi se ubio za film na Baniji. Ma... ovo je ponižavanje naroda - odmahuje rukom ljuta Branka.
Idemo dalje, prolazimo kraj ostataka kuće Borislava Meandžije. Sravnjena je sa zemljom, treba samo ukloniti nered. Borislav je trenutno u kontejnerskom naselju, i on čeka na doniranu kuću. Preko puta njega je nekad bio dom obitelji Tomić. Otac i sin su poginuli u potresu. Uklonjeni su komadi kuće, trebalo bi se početi graditi. Od familije su preostali majka, kći i drugi sin. Svi su trenutno u Glini. Čekaju, nemaju izbora.
Nešto dalje, improvizirani je dom Stane Bjelajac. Njeno lice i zarazni smisao za humor obišli su medije, čak ju je i predsjednik Milanović posjetio. I ona je jedna od petero koji čekaju da im država sruši uništenu kuću da može dobiti novu.
- Šesnaest zahtjeva za rušenje sam poslala. Još nije uklonjena. Sve je spremno, čekam da mi se napravi nova kuća, ali ova stara joj ne da - priča Stana kroz gorki osmijeh.
Država joj, kaže, ne odgovara. Jedan jedini put kad su joj se javili, bilo je kad im je poslala obavijest da odustaje od državne obnove jer će joj donatori napraviti novu. U roku od tri dana stigla joj je pisana potvrda.
- Država sa mnom nema posla. Čekamo još jednu zimu. Kad padne snijeg, onda će se sama srušiti - opet se gorko smije. Stanu je život nagrizao, prije nekoliko godina joj je umro sin, prije godinu i pol umro je muž. Sad brine o unukama, djevojčicama.
- A što da ti više kažem. Djevojčicu od deset godina za ruku moram voditi u zahod, da ne padne negdje u ovom mraku. Nemamo ni svjetla. Što sam mogla isplakati u ovih zadnjih par godina, isplakala sam - priča nam Stana Bjelajac.
Ovo je samo pet obitelji, samo iz Majskih Poljana. A što je sa svim ostalima iz Gline, Petrinje, Donjeg Klasnića, Roviške, Strašnika, Majskog Trtnika i nebrojenih drugih toponima za koje je šira javnost saznala isključivo zahvaljujući prirodnoj katastrofi? Što se čeka? Gdje je zapelo? Može li država zaista i dalje govoriti da išta poduzima? I ako može, tko će joj vjerovati?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
