Stariji radnici platili su cijenu privatizacije tvrtki na Balkanu

Dvadeset pet naših članova ubili su se jer više nisu mogli podnijeti život u bijedi. Svi su imali preko 50 godina. Neki su se objesili, neki su skakali s mostova i zgrada, a jedan se spalio, kaže Ljiljana Georgievska, potpredsjednica organizacije UNIT, udruge “stečajaca”, makedonskih radnika koji su ostali bez posla jer su njihova poduzeća otišla u stečaj nakon loše provedene privatizacije. Većina ih je zarobljena u najtežoj bijedi jer nemaju izgleda pronaći novi posao. Ne ispunjavaju uvjet za državnu mirovinu jer su njihovi šefovi novac predviđen za mirovinsko osiguranje zadržavali za sebe umjesto da ga uplaćuju u državni fond. Prema podacima državnog zavoda za statistiku, stopa nezaposlenosti u 2010. godini iznosila je 31 posto. 

Generacija iznad 50 godina trpi najteže ekonomske posljedice ratnog pustošenja i kolapsa bivše Jugoslavije. Oni su i najveće žrtve tranzicije balkanskih zemalja iz socijalističke ekonomije u kapitalizam. U Hrvatskoj čak 40 posto dugotrajno nezaposlenih ima više od 50 godina.

Makedonski ministar rada i socijalne politike Dželal Bajrami ne zna koliko je točno ljudi ostalo bez posla zbog propadanja privatiziranih kompanija.“Ta brojka je predmet spekulacija. Neki tvrde da je u pitanju više od 20.000 ljudi, a neki i cijelih 30.000”, kaže on. 

Kumanovo, grad od 80.000 stanovnika pola sata vožnje od Skoplja, bio je centar makedonske industrije. Poslije privatizacije je blijeda sjenka onoga što je nekada bilo. Tvornice su zatvorene, a oni koji su ostali bez posla pokušavaju preživjeti tako što nekadašnje poslove obavljaju kod kuće. “Sad imamo klaonice po dvorištima. Stara klaonica je ruševina zarasla je u korov”, kaže Georgievska.

“Krivi su svi u parlamentu”

Malo je onih koji vjeruju u obećanja sindikalnih vođa i vlade da će im pomoći umiroviti se ili naći posao.“Svi koji sjede u parlamentu su krivi jer nisu zaustavili privatizaciju kad su vidjeli što se događa”, kaže Georgievska, koja je i sama ostala bez posla u lokalnoj klaonici kada je ova bankrotirala 2005. godine.

UNIT i UNIJA, udruge otpuštenih radnika s više od 8.000 članova, godinama lobiraju kod vlade da se nešto poduzme i organiziraju skupove i proteste pred zgradom parlamenta u Skoplju. 

Vojislav Dimitrievski nekad je radio u tvornici obuće ČIK u Kumanovu, koja je zatvorena 1996. godine. “Imali smo dogovor s vladom, obećali su da će se novi vlasnik pobrinuti za nas, ali on je uzeo nove, mlađe ljude, a nas starije izbacio je na ulicu. Tada sam dobio dijabetes. Nemam novca za lijekove, a do starosne penzije imam još dvije godine. Ako poživim toliko dugo”, kaže 62-godišnji Dimitrievski.

Vlasti drukčije gledaju na aktivnosti UNIT-a. Bajrami kaže da je u pitanju politička organizacija čiji je cilj blatiti vladu. Upitan o 25 ljudi koji su izvršili samoubojstvo, na trenutak zastaje i kaže: “Nije istina da ih je bilo toliko. Ali ne znam koliko ih je točno bilo.”

Stariji radnici u Hrvatskoj su “ugrožena vrsta”

 Stariji radnici u Hrvatskoj prvi su dobili otkaze kad su loše vođene privatizirane firme propale.

U izvještaju za 2010. godinu, pučki pravobranitelj navodi da je starosna diskriminacija najrasprostranjeniji oblik diskriminacije na tržištu rada i citira istraživanje u kojem su stariji radnici opisani kao “ugrožena vrsta za koju je pronalaženje novog posla po dobivanju otkaza gotovo nemoguća misija”. 

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u vrijeme socijalizma je manje od pet posto nezaposlenih Hrvata imalo preko 50 godina. Prije 10 godina bilo ih je već 13 posto, a lani je 26 posto od 320.000 registriranih nezaposlenih imalo preko 50 godina. Oni čine i 40 posto dugotrajno nezaposlenih. Žene se isključuju s tržišta rada još ranije, pa 63 posto dugotrajno nezaposlenih čine žene starosti između 40 i 50 godina.

Veronika Barišić (55) živi u malom stanu u Zagrebu sa 81-godišnjim ocem. Bez posla je već 15 godina. Na pitanje kako sastavlja kraj s krajem, spušta pogled i tiho plače: “Radije ne bih govorila o tome. Jedini izvor prihoda nam je očeva penzija iz Bosne. Ja dobivam samo pomoć za lijekove.”

Radila je gotovo 20 godina u tvornici obuće u Prnjavoru, u susjednoj BiH. Početkom rata i raspada bivše Jugoslavije, tvornica je zatvorena, a oni su pobjegli u Hrvatsku.

Seniori prvi na spisku za otpuštanje

 Nezaposleni u Zagrebu su dužni jednom mjesečno doći u HZZ da bi ostvarili pravo na pomoć, a gužve ispred ureda su velike. Oglase za slobodna radna mjesta najpažljivije proučavaju oni s prosijedom kosom, mada nemaju velikih izgleda da dođu do posla. 

“Starije osobe koje ostanu bez posla najvjerovatnije neće uspjeti ponovo se zaposliti, kaže Maja Vehovec, viši istraživač na Ekonomskom institutu u Zagrebu (EIZ). 

M.M., 62-godišnji inženjer koji je želio ostati anoniman, izgubio je posao lani, nakon 34 godine rada u Ini. “Jednog dana rekli su mi da moram ići. Molio sam da me ostave na poslu još godinu dana, dok ne skupim 35 godina staža i tako ispunim uvjet za prijevremenu penziju. Odbili su me”, kaže M.M. Prihvatio je otpremninu u iznosu od dvije godišnje plaće i počeo tražiti novi posao. Javio se na tridesetak oglasa, ali bez rezultata.

 Službeno, radne prakse kojima se diskriminiraju stariji kandidati u Hrvatskoj su protuzakonite. Međutim, diskriminaciju na poslu nije lako dokazati. Dokazi obično ne postoje, a kolege nerado svjedoče u strahu da će i sami ostati bez posla.  

Osim toga, ovakvi slučajevi često traju godinama. Najstariji neriješeni radni spor pred Općinskim sudom u Zagrebu vodi se još od 1991. godine. Više od 800 slučajeva započetih prije 2005. godine još traju. Mnogi radnici odustaju od pokretanja radnog spora. 

“Stranke me uvijek pitaju koliko će spor trajati, a kad im kažem da je to u najboljem slučaju godinu dana, izgube zanos”, kaže Domagoj Rebić, pravni savjetnik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS). 

Hrvatska ima teškoća i sa isplatom mirovina tisućama ljudi koji su početkom devedesetih, za vrijeme rata i nakon početka procesa privatizacije, poticani da idu u prijevremenu mirovinu. 

 “Novi vlasnici su im ponudili da biraju između zavoda za zapošljavanje i prijevremene mirovine, i većina je izabrala manje zlo. To je bilo loše za državu, jer nije moguće isplatiti toliko mirovina iz plaća sadašnjih zaposlenika”, kaže Maja Vehovec. 

Hrvatska gospodarska komora objavila je da je prošle zime ukupan broj umirovljenika i nezaposlenih u Hrvatskoj premašio broj zaposlenih radnika. “Nijedan sistem to ne može podnijeti”, kaže Sever.

Ružica Matić je novinarka iz Zagreba. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.