Stradao je na Baniji, traže ga od 1991. godine: 'Unuci me stalno pitaju gdje je djedov grob'

Zadnji puta supruga Dubravka vidjela sam 28. rujna 1991. godine. Došao je kući za vikend i rekao da se spremaju za akciju na Baniji i da će se javiti. Dva tjedna nisam imala nikakvih informacija.

A tada se počelo šuškati da se zbilo nešto strašno. Saznala sam da su trebali biti smješteni u Viduševcu kraj Gline. Putovali su noću i 30. rujna 1991. godine u Maloj Solini doživjeli jak tenkovski  napad. Prije toga moj suprug i njegov suborac uspjeli su uništiti neprijateljski tenk, ali ih je pogodila tenkovska granata. Bili su razneseni. 

Na taj se teren nije moglo doći sljedećih četiri godine, a da li je netko pokopao koju kost i ostatke, to je i dalje upitnik iznad moje glave, pripovijeda nam Ljiljana Gregorin (61) iz Dugog Sela. Ostala je sama s 10-godišnjom kćeri i četverogodišnjim sinom kojima nije znala objasniti gdje im je otac, hrvatski branitelj. 

- To je bila teška borba, a borba je i danas. Jer, reći djeci da im se tata vodi kao nestao, kako da im to objasnim? Rekla sam im da je bio u ratu, da su se događale strašne stvari, ali imali su tisuću pitanja na koje nisam znala dati odgovor primjeren njihovoj dobi. Oboje se i danas sjećaju oca. Kad je nestao, sin je imao četiri godine, no fascinantno je kako pamti detalje i mjesta gdje ga je otac vodio. Kćeri je teško kad se priča o tati. A ja kroz to opet prolazim jer imam unučad. Najstariji, sada 16-godišnjak mi kaže: “Bako, ja znam da je tatin tata umro. A gdje je njegov grob?” I mi tu djecu odvedemo na Mirogoj, pokažemo im pločicu i kažemo: “Evo ovdje”. To su jako teške stvari - s tugom u glasu pripovijeda Ljiljana. 

Nikad nije dobila nijedan njegov predmet

Supruga je upoznala 1976. godine. Bila je jako mlada, a on naočit mladić koji je služio vojsku. Čekala ga je da odsluži vojni rok, a vjenčali su se u studenom 1978. Kći je rodila 1981., sina šest godina kasnije.

- Suprug je radio kao domar u mjesnoj zajednici Mlinovi. Kako se nagovještavao rat, najprije je sudjelovao u stražama koje su organizirale mjesne zajednice. U ljeto 1991. godine odlučio se prijaviti u Zbor narodne garde. Protivila sam se, ali rekao mi je: “Ako ćemo svi sjediti doma, tko će braniti Hrvatsku?” Eto, dva mjeseca kasnije je stradao i nestao - s bolom u glasu priča Ljiljana. 

MAJKA GA TRAŽI 29 GODINA Zarobili su ga na dan kada mu se rodio sin: 'U logoru su ga mjesec dana tukli i izgladnjivali'

Domeće kako nikada nije dobila njegov sat, vjenčani prsten, niti jedan osobni predmet. Želja za istinom toliko ju je gušila da je pošto poto odlučila potražiti odgovore. Zaputila se u zapovjedništvo u Trsteniku.

- Odlučila sam njegove nadređene na licu mjesta pitati što se dogodilo i zbog čega punih 14 dana nisam dobila nikakvu obavijest. Jer, bez obzira na sve strahote, ja sam o tome trebala biti obaviještena. Ponovili su da je napad bio strahovit, da su ljudi bježali glavom bez obzira, što gardisti, što mještani. Sve se zbivalo noću i nije se moglo vidjeti gdje je tko bio. Eto, to je bilo sve što sam saznala. Zato bih voljela da, ako postoji netko tko je vidio taj napad i tko zna gdje su pokopani, ne samo moj muž, već ostaci ostalih, neka se anonimno obrate institucijama. Da ih možemo dostojanstveno pokopati, kako su zaslužili - niže Ljiljana dok joj se suze cakle u očima. 

Svijeće pali kod križeva na svim grobljima koja obilazi, na Mirogoju gdje je zid boli, ali i na vječnom plamenu.

- Tamo smo bili na identifikaciji putem slika i osobnih predmeta. Sa mnom su bili Dubravkova majka i braća. Pozvali su nas da dođemo u mrtvačnicu. Pokazali su nam samo jednu vojničku čizmu. Za koju smo mi, ja kao supruga, njegova majka i njegova braća trebali reći da ta čizma pripada Dubravku. To je bilo nešto strašno, i gospodina koji je za nas bio zadužen samo sam upitala: “Da li u toj čizmi postoji napisano ime i prezime moga muža?” Takve čizme su imali svi gardisti i ja jednostavno nisam mogla reći da ta čizma pripada njemu. Zajedno smo odlučili  da ne želimo reći da je to njegovo. Jer, pokopati jednu vojničku čizmu i reći da je tu njegov grob, sa tim se nismo mogli složiti- objašnjava Ljiljana koja je do sada isplakala mnoštvo suza. 

TUGA NA TUGU Sa suborcima je upao u četničku zasjedu: 'Zagrlio me, poljubio i mom ocu rekao da nas čuva'

Plakala je kada bi ostala sama sa sobom, a to radi i danas.

- Kad sam djecu stavila na spavanje ili kad su otišli u školu, onda sam razmišljala, vraćala film unazad, isplakala se, i bila spremna dočekati djecu iz škole. Uvijek su me pitali zašto plačem, što mi je i da li me nešto boli. Izmišljala sam svašta, samo da s time ne bi opterećivala djecu - priznaje Ljiljana otirući suze. Napominje da je imala veliku potporu od svekra i svekrve, svjesna da je i tim ljudima bilo teško zbog nestanka sina.

- U takvoj teškoj situaciji ne možete biti utjeha jedni drugima. Svatko ima svoj pogled na život, svatko se na svoj način nosi sa svojom boli, ali njihova je potpora uvijek bila tu. Moja svekrva bolno je preživjela nestanak sina. Stalno je bila u udruzi, tamo je zastupala i mene. Umrla je 2004.  s nadom da će ga ipak naći - objašnjava Ljiljana. 

Da nađe supruga, našla bi i mir. I još se nada da će se vratiti.

- Imala bih neko mjesto gdje bi moja djeca mogla doći i reći: “Evo, tu je vaš tata.” I da me sad čuje, poručila bih mu da se vrati. Ali, od kuda će se vratiti - sliježući ramenima pita se Ljiljana.