Strahota ne počinje nožem ili pištoljem u djetetovim rukama

U zagrebačkom je kafiću 1999. jedan 17-godišnjak zario nož u godinu dana mlađeg prijatelja jer je ovaj bolje od njega poznavao marke automobila. Ponižen i frustriran činjenicom da je pogriješio u prepoznavanju modela luksuznog vozila parkiranog preko puta birtije, maloljetnik je nožem nasrnuo na dječaka, koji je kasnije završio u bolnici s izbodenim prsima, trbuhom i leđima. Ozljede, nasreću, nisu bile smrtonosne, ali o tome sam tad, prije gotovo tri desetljeća, napisao uvodnik u jednim drugim novinama s tvrdnjom da djeca danas sve manje "žive u svijetu", da "žive izvan jezika, izvan normalnih, prirodnih komunikacijskih putova". Citirao sam Dietmara Kampera, njemačkoga sociologa, i njegove riječi: "Ljudi danas ne žive u svijetu. Ne žive čak ni u jeziku. Oni prije svega žive u svojim slikama, u slikama koje su si o svijetu, o sebi i o drugim ljudima stvorili, u slikama koje su im o svijetu, o sebi samima i o drugim ljudima drugi stvorili. I u toj imaginarnoj imanentnosti oni žive prije loše nego dobro. Oni od nje umiru".