Štrajk je pokazao duboku krizu upravljanja u javnom sektoru

Koncept podatka širi je od koncepta brojki. Podatak ili opažanje uključuje boju, miris, dojam, odnos, sve ono što opisuje cijeli kontekst. I osjećaj je podatak. Podatak nastaje opažanjem koje se samo ponekad sažimlje u obliku statističke brojke. Ne ulazeći ovdje u filozofsko pitanje mogu li se sva opažanja opisati brojkama, jasno je što želim reći: u analizi i upravljanju koje se temelji na analizi (ili ju samo koristi) ne ograničavamo se samo na ono što možemo (brojčano, statistički) izmjeriti. U analizu uključujemo i podatke čija je narav drukčija. Pokazat ću to na primjeru analize trenutno najvažnije teme u zemlji – štrajka učitelja, piše ekonomist Velimir Šonje.

SINDIKATI PROSVJETARA I VLADA Ipak neće čekati ponedjeljak: Danas se nastavljaju pregovori!

Učitelji traže (i ne odustaju od zahtjeva) da se povećanjem koeficijenta složenosti posla (što je brojka), poveća njihova relativna plaća prema drugim državnim službenicima i namještenicima. Ta brojka mjeri ono što nazivaju dignitet – pokazatelj koliko društvo cijeni njihov rad. Oni u sebi nose osjećaj nepravde (to je podatak, a ne brojka), jer su im koeficijenti ranije smanjivani, a obrazovna reforma (takozvana „Škola za život“) od njih traži promjenu dosadašnjeg načina rada. Smatraju da za tu promjenu trebaju biti adekvatno nagrađeni odnosno potaknuti. Zbog toga im je jako stalo da barem dio povećanja plaća dođe kroz rast koeficijenta, a ne kroz rast osnovice ili dodatke.

Mnogi učitelji javljaju se ovih dana; pišu i govore da su odbili prilično izdašnu vladinu ponudu za povećanje plaća od 10,4% jer su im koeficijenti tj. relativna primanja važniji od ukupnog postotka (koji bi se, prema vladinoj ponudi, trebao realizirati kroz osnovicu i dodatke), tj. relativni odnosi važniji su im od rasta apsolutnog iznosa primanja.

Vlada, s druge strane, ne želi da duh koeficijenata izađe iz boce. U tome je potpuno nevjerodostojna. Nedavno je povećala koeficijente u ministarstvu vanjskih, pravdajući to povećanom složenošću poslova u vrijeme predsjedanja EU-om. Nije jasno je li ideja vratiti koeficijente nakon što predsjedanje prođe? Nije li se objektivno pojačan angažman mogao rješavati kroz dodatke?

U kratkom je roku jasno kako vlada želi duh koeficijenata zadržati u boci, jer kreću traženja drugih javnih službi (a onda je samo nebo granica). S druge strane jasno je kako vlada, koja koeficijente može mijenjati uredbama tj. izvan sustava kolektivnog pregovaranja, taj upravljački alat ostavlja sebi na diskrecijsku uporabu.

Ukratko, kao što sam već izjavio za RTL, svjedoci smo puno šireg fenomena od samoga štrajka učitelja. Ovo je indikator opće krize upravljanja u javnom sektoru.

Naime, nitko više ne shvaća kako funkcionira kritični sustav upravljanja ljudima i nagrađivanja u državnom sektoru. Koji je smisao vladine diskrecijske manipulacije koeficijentima? Kako se „složenost posla“ prevodi u brojke – koeficijente? Kako se razlikuje složenost od intenziteta rada? Kako se mjere rezultati i kako se to pretvara u nagrade zaposlenih? Koliki je raspon tih nagrada i ima li ih uopće (ne govorimo o onim prigodnima nego o onima koje ovise o izvršenju posla). Postoji li neka ekonomska logika u određivanju stopa rasta osnovice, ili je sve prepušteno političkom voluntarizmu kao onda kada je premijer zamislio da će objavom o rastu osnovice 2+2+2=6,12% riješiti problem, da bi samo dva sata kasnije na presici sindikata dobio težak politički udarac kroz poruku da se štrajk nastavlja jer sindikati nisu tražili povećanje osnovice nego koeficijenata (to je bilo još u listopadu!)?

Upravljački kaos

U vodopadu pitanja pokrenutih ovim štrajkom posebno se ističe ono koje se tiče rezultata rada učitelja. PISA testovi (koji se provode za 15-godišnjake) još su 2015. pokazali da nam djeca ne napreduju; zaostaju u mnogim područjima. Pogoršanje rezultata državne mature recentno je potvrdilo ovaj nalaz.

Boris Jokić, koji podržava štrajk učitelja, niže dodatnu listu problema: (1) u sustavu nema profesionalizma (treba ga osloboditi uplitanja politike u rad i zapošljavanje učitelja i ravnatelja), (2) najavljuje objavu rezultata novog kruga PISA testova (koji su provedeni 2018.) „koji neće biti bolji nego prije“, (3) reformu Blaženke Divjak proglašava „pričom o dovođenju tableta u škole i to su ljudi u školama prepoznali kao PR potez“ (dakle, ona priča o tome da reforma ministrice Divjak zahtjeva učenje i prilagođavanje novom sustavu nastave je – laž?).

Kada se sve zbroji i oduzme, pred očima nam se formira siva slika zapuštenog, politiziranog i jedva upravljanog sustava koji pati od još jednog problema koji se teško probija do javnosti. Kada je u jednom Otvorenom postavljeno pitanje broja učitelja koji raste iako se broj djece smanjuje, sindikalni su predstavnici požurili začepiti tog duha u boci. Problem su proglasili nepostojećim, iako je Ivica Brkljača pokazao da bi prvo trebali otići na adresu Državnog zavoda za statistiku i pitati ih otkud ona službena brojka o rastu broja učitelja u osnovnim i srednjim školama za nekoliko tisuća nakon 2005., otkada je ukupan broj djece u školama pao za gotovo 100 tisuća?

Možda bi trebali „potegnuti“ i do Luksemburga: tamo se nalazi sjedište Eurostata koji računa omjer broja učenika i učitelja za sve razine obrazovanja. Zahvaljujući Eurostatu možemo objaviti sljedeću sliku koja pokazuje da je Hrvatska među zemljama s najmanje učenika po učitelju (ispod 10) u osnovnom i srednjem školstvu, što nikako ne jamči kvalitetu po pretpostavci “što manje učenika po učitelju – to bolje”, s obzirom da zemlje u desnom dijelu slike očito nemaju bolje školske sustave od zemalja u lijevom dijelu. Tamo, u području s više učenika po učitelju, nalazi se i vječno hvaljena Finska s najboljim rezultatima testiranja djece, gdje je omjer učenika i učitelja oko 40% veći nego u Hrvatskoj!

* Osnovno i srednje školstvo, obrazovna razina 1-3.
Izvor: Eurostat

Postavlja se pitanje kako smo došli do ovakvog školskog sustava koji je pretrpan učiteljima, što samo po sebi ne bi bio problem kada bi se rezultati hrvatskih učenika na međunarodnim testovima poboljšavali i kada bismo imali osjećaj da obrazovni sustav priprema sljedeću generaciju za izazove globalnog gospodarstva 21. stoljeća.

Potrebno je kopati mnogo dublje od prikazanih brojki da bi se došlo do suvislih dijagnoza i rješenja. Međutim, i ovakve brojke služe kao potpora središnjoj tezi ovoga teksta: ovo je indikator duboke krize upravljanja u državnom sektoru. Kriza je to čiji su akteri i vlada (tj. vlade), sindikati javnog sektora i zaposleni. Prvi, jer su odgovorni i kreiraju politike. Oni su tvorci sustava. Drugi, jer već godinama ne izazivaju taj okvir, već ga prihvaćaju i oportunistički se zadovoljavaju borbom za plaće u doba kad se donosi državni proračun. A da je riječ o tangu za dvoje svjedoče naši javnosektorski Aladini koje smo već opisali: činjenica da i jedni i drugi imaju svog duha u boci nad čijim izlaskom strepe. Za vladu su to koeficijenti složenosti, za sindikate rast broja učitelja u uvjetima (dramatičnog) pada broja djece.

Već sam negdje kazao: bez obzira kako završio, ovaj će štrajk ispuniti svoju širu društvenu svrhu ako bude shvaćen kao simptom dublje društvene bolesti – upravljačke zapuštenosti javnih sustava, njihove politizacije i prepuštenosti političkim mišićima; ad hoc rješenjima koja proizlaze iz trenutnih odnosa političke moći.

Analiza i sinteza: orijentacija prema rezultatima

Na kraju, vraćam se mom prijatelju s početka priče. On je, naravno, bio u pravu jer je stariji i mudriji od mene: dignitet; poštovanje; zadovoljstvo; društveni status. Na kraj pameti mi nije označiti ove pojave (osjećaje?) bespredmetnima. Istina, kada se bavim analizom, težim čvršćim parametrima. U istraživanju koje sam prije dvije godine radio sa suprugom Aminom i Milanom Deskarom-Škrbićem koristili smo inpute u obrazovni sustav poput udjela u državnom proračunu i izdataka po učeniku i studentu u postotku BDP per capita, ne bi li izmjerili efikasnost korištenja tih inputa u stvaranju outputa mjerenog rezultatima PISA testova, rangom naših Sveučilišta i stopom nezaposlenosti visokoobrazovanih. Dobili smo katastrofalne rezultate za Hrvatsku koji se podudaraju s rezultatima iste metode u analizama Europske komisije i drugih istraživača. Sa zaključcima u tom tekstu nismo žurili, jer smo bili svjesni koliko teško rezultat pretočiti u preporuke; znali smo da brojke nisu sve. Ali, jesu indikacija.

Ta vrsta analize, kao i gornja slika, nešto su poput krvne slike koja vas upućuje na daljnje pretrage ne bi li utvrdili pravu terapiju. Međutim, zbog malih ulaganja u statistike, analize i upravljačke sustave, u Hrvatskoj je toliko toga prepušteno političkom voluntarizmu i mišićima političara (i sindikata u javnom sektoru). Zbog toga se opetovano bavimo krvnim pretragama, nemoćni provesti dubinske pretrage i doći do terapije, a kamoli do individualnog bavljenja pacijentom kako bi shvatili njegovo psihološko i životno stanje, uvjetovanost stresom ili duboke faktore rizika koji su doveli do oboljenja. Jeste li primijetili da osim Jokića nemamo niti jednog iole poznatijeg eksperta za obrazovanje koji bi ovu situaciju iskoristio da progovori o suštini problema uz pomoć brojki, usporedbi, teorija, iskustva? I dok sam Jokić, koji nastupa s pozicije stručnog autoriteta, dominantno progovara političkim jezikom, prostor za stručni dijalog i pronicanje u pozadinu priče toliko je sužen da se pitam ima li u ovoj zemlji ikoga tko može proći kroz tako uzak prolaz.

Zato da, prijatelju s početka ove priče, u pravu si kada kažeš da analize ima i tamo gdje nema brojki, da je sinteza jednako važna kao i analiza, i da brojke treba uzimati s rezervom. No, činjenica je također da bez orijentacije prema rezultatima ostajemo osuđeni na ovo što nas je dovelo do točke gdje se sada nalazimo: to je točka u kojoj nemamo pojma kamo i kojom brzinom idemo s našim obrazovanjem mladih. Točnije, izgleda da idemo unazad, ali nas cjelokupan javni sektor uvjerava da bismo to trebali mnogo više plaćati kako ne bismo dalje klizili. I isto nam govore za druge javne sustave, za zdravstvo… nešto tu ipak ne štima.

Rezultati su, na kraju dana, ipak više ili manje mjerljivi. Bez namjere govorenja kako su brojke, modeli i statistike jedini okvir iz kojeg izvodimo kriterije uspjeha – jer predobro znam kolika je važnost primjerice umjetnosti i kreativnosti za ljudski razvoj i koliko je teza „sve je mjerljivo“ opasna i završit će u karikaturi obrazovnog sustava kao još jedna birokratska mašina – ipak skrećem pažnju na to da je i sinteza nezamisliva bez podataka.

Sada čekamo sljedeću PISA-u, samo je 72 sata do novog kruga rezultata! Čisto da znamo gdje smo i kamo idemo.

Cijeli tekst možete pročitati Ovdje.