Sutkinja u presudi majci koja je utopila svoje dijete u Savi: 'Jesu li svi poduzeli sve što su mogli?'

Majka (34) koja je ispustila svoju trogodišnju kćer u Savu nepravomoćno je osuđena na 15 godina zatvora uz obaveznu mjeru psihijatrijskog liječenja koja može trajati cijelo vrijeme kazne. Ova mjera joj je propisana zbog opasnosti da u nekoj drugoj depresivnoj epizodi ne počini drugo kazneno djelo. Nakon izlaska na slobodu, pet godina će biti pod nadzorom. Odlučilo je tako sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu nakon četiri mjeseca suđenja. Kako doznajemo, o visini kazne vijeće sastavljeno od sutkinje, socijalnog pedagoga i drugih stručnih suradnika je raspravljalo tri sata. 34-godišnjakinja je pismeno tražila da ju ne dovode iz zatvora pa nije bila na čitanju presude. 

- 15. siječnja oko 15:30 u nakani da kćer liši života, iako svjesna da je dijete bespomoćno i potpuno ovisno o njoj, dovezla ju je na zapadni savski nasip oko 150 metara od rijeke. S djetetom je ušla u rijeku i ispustila ju. Djevojčica se utopila - navodi se u obrazloženju nepravomoćne presude.

Njeno tijelo pronađeno je dva mjeseca kasnije u plićaku rijeke Save u Beogradu. Sutkinja je se na kraju obrazloženja obratila i društvu i sustavu. 

- Ova tragedija duboko je potresla našu i širu društvenu zajednicu. Brojna pitanja ostaju bez odgovora. Jesu li svi koji su bili u kontaktu s optuženom, poduzeli sve što su mogli i jesu li znakovi teškog psihičkog stanja te opasnosti istog za nju, ali i njeno dijete mogli i trebali biti prepoznati? Jesmo li ovu tragediju mogli spriječiti? Roditeljstvo djeteta s poteškoćama u razvoju, a posebno mentalnim bolestima izazovno je, puno emocionalnog angažmana isprepletenog ljubavlju, željom za dobrobit i ozdravljenjem, ali i brigom, strahom i strepnjom za djetetovu budućnost. U danas ubrzanom ritmu života, općeg pomanjkanja vremena, ali i empatije te stvarne podrške i brige za drugoga, mnogi su roditelji djece s problemima u razvoju i bolestima usamljeni, bez stvarne pomoći i podrške zajednice i sustava, sami se nose sa strahovima i izazovima takvog roditeljstva. Ova tragedija nije samo tragedija jedne obitelji, nego i društva u kojem živimo. Ona ukazuje, ali i obvezuje na nužnost osiguravanja sveobuhvatnog, stručnog, koordiniranog i svima dostupnog sustava pomoći i podrške djeci, ali i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju koji će spriječiti da se ovakva tragedija ikad više dogodi - rekla je sutkinja. 

Foto: JVP Zagreb

Fokusirala se na 'izlječenje'

Suđenje je bilo zatvoreno za javnost zbog zaštite jako mlade žrtve, kao i njenog maloljetnog brata i oca. No presuda opisuje sve ono što se dogodilo prije ubojstva, a to su mjeseci i mjeseci narušenog psihičkog stanja žene i njena nemogućnost da se nosi s teškoćama svoje kćeri. Odmah na početku suđenja javnost je isključena zbog jako male kronološke dobi žrtve, ali i radi zaštite njenog maloljetnog brata i oca. Žena je priznala krivnju i opisala sve što se dogodilo. Nekoliko puta je sudu izrazila kajanje.

- Nijedna kazna ne može ublažiti bol, patnju i krivnju koju ću ostatak života nositi prvenstveno zbog smrti svog djeteta, ali i svijesti o boli koju sam nanijela sinu, suprugu i obitelji - rekla je sudu.

Vještaci su utvrdili da je bila bitno smanjeno ubrojiva ali svjesna svog čina i mogla se zaustaviti u naumu. Bila je u stanju teške depresivne epizode zbog stresa i sumnje na autizam kod djeteta, kao i zato što 'pretjerane mjere liječenja' nisu rezultirale poboljšanjem stanja djevojčice. Nije imala realnu sliku stanja djeteta i nije se mogla suočiti sa dijagnozom. Vjerovala je da tretmani kod stručnjaka i oni koje je sama radila s curicom moraju 'izliječiti' dijete.

- Intenzivno i prekomjerno se angažirala kroz razno razne tretmane radi poboljšanja stanja djeteta - pročitala je sutkinja.

Majka ju je vodila u sve institucije na koje je naišla, razne terapije, stručnjacima, a sama je s njom radila i do 40 sati tjedno. Sve te terapije, prema svjedočenju oca djevojčice, nisu pomagale. Upravo suprotno, malena je počela pokazivati otpor i nazadovanje. Dva mjeseca prije zločina, depresija se pogoršala. Njena obitelj je prepoznala da nije psihički dobro, nagovarali su ju na psihijatrijsko liječenje jer je i sama bila suicidalna.

Foto: JVP Zagreb

Imala je termin za psihijatra

Prema svjedočenju obitelji, u mjesec dana prije ubojstva tri puta je pokušala sama sebi oduzeti život, prestala se brinuti o sebi kako bi što više novca mogla uložiti u pomoć kćeri, krivila je sebe i preispitivala je li dobra majka i bi li neka druga majka bila bolja za malenu. Savjete je tražila i na Internetu. Par dana prije ubojstva, kako se vidi u porukama između sestre i supruga, dogovorili su se još jednom pokušati nagovoriti ju na hospitalizaciju iako su im svi prijašnji pokušaji propali. I uspjeli su, pristala je na obradu zakazanu za 16. siječnja. Dan prije ubojstva poslala je sestri poruku u kojoj ju moli da preuzme skrb o njenom starijem sinu jer se ona više ne može o njemu skrbiti. Na kraju je rekla da se može strpjeti još dva dana, do zakazane hospitalizacije.

Jutro uoči ubojstva otišla je u Centar za socijalnu skrb i tražila pomoć jer se nije znala nositi sa stanjem djeteta i sobom. Rekla je i da ima podršku obitelji i popunila zahtjev za psihosocijalnu pomoć.

- Navedeno ponašanje, na sam dan kad će počiniti djelo, ponovni je pokazatelj fokusiranosti i pretjerane opterećenosti stanjem djeteta koje nadilazi uobičajeno ponašanje i govori o dubini i snazi depresivnosti i beznađa u kojoj se nalazila, smatrajući da ono što radi i pomoć koju dobiva nije dostatna, kao i ponovni vapaj za pomoć koji je ovaj puta uputila djelatnicama Centra ne znajući kako se nositi sa stanjem djeteta, ali i samom sobom - piše u presudi.

Foto: Crveni križ Zagreb

Oko 14:30 je s djevojčicom otišla u igraonicu u jednom trgovačkom centru gdje su već ranije dolazile. Djelatnice su rekle da je bila stalno uz dijete, pokušavala ju učiti bojama, nije bila agresivna, ali im se činila malodušnom i praznom. Nekoliko puta je dozvala dijete imenom, no malena se nije odazvala. U 15 sati i 15 minuta, napustile su igraonicu i ona ih je odvezla na nasip. Potom je malenu ispustila u rijeku, izašla van i nazvala hitne službe kojima je rekla da je ubila kćer koja ima autizam jer nema potporu sustava. Vještaci su zaključili da je motiv bio ukloniti patnju koju je osjećala zbog djetetovih teškoća s kojima se nije mogla nositi. Zaključili su da je morala biti hitno hospitalizirana, dragovoljno ili prisilno. Prije ovoga nije imala nikakve psihičke poteškoće.

'Bolan dokaz nemara'

Suzana Rešetar iz Udruge Sjena slaže se sa sutkinjom i njenom porukom društvu i sustavu.

- Ova tragedija, na žalost, nije više izoliran slučaj niti nesretan splet okolnosti, nego bolan dokaz dugogodišnjeg institucionalnog nemara na koji mi roditelji često i aktivno upozoravamo. Roditelji djece s teškoćama u razvoju, osobito onih s teškim trajnim stanjima, teškim invaliditetom, svakodnevno nose teret koji daleko nadilazi roditeljsku ulogu i to bez stvarne, pravovremene i koordinirane podrške države. Očekivati da obitelji same prepoznaju, nose i riješe sve rizike, bore se s neumoljivom birokracijom, često i za temeljna ljudska prava svojoj djeci, a bez funkcionalne mreže pomoći, neodgovorno je i opasno. To je napisao i Ustavni sud. Ostaje nam pitanje je li se tragedija mogla spriječiti i smatram kako je odgovor, nažalost, da. Ne zato što postoji jedno rješenje ili jedan krivac, nego zato što su izostali sustavna procjena rizika, kontinuirana stručna podrška i pravodobna intervencija kako za samo dijete, tako i za roditelje i cijelu obitelj. Sustav socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja moraju djelovati povezano, proaktivno i s jasnom odgovornošću, a to nisu ili su tek kada bude prekasno. Što je dijete starije, izazovi su teži jer su roditelji stariji a podrška sve manja ili često puta izostaje. Ova tragedija obvezuje društvo i državu da prestanu zatvarati oči pred stvarnošću u kojoj roditelji ostaju sami, iscrpljeni, preopterećeni i prepušteni vlastitim strahovima. Ako iz ovoga ne izvučemo pouke i ne izgradimo dostupnu, stručnu i koordiniranu mrežu podrške djeci i njihovim obiteljima, tada kao društvo snosimo dio odgovornosti za svaku sljedeću tragediju - govori Rešetar.