'Sve smo vidjeli, iživljavali su se, zabili su mu sjekiru u glavu'

Neposredan povod masakru u Borovu bilo je incident koji se dogodio noć ranije. Četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu. 
Stali su, skinuli zastavu i dok su postavljali hrvatski barjak, na njih su zapucali nepoznati napadači. Dvojica policajaca uspjeli su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski  pobunjenici

Nakon toga, načelnik osječke PU Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom borovske pobune, o puštanju zatočenih policajaca. Pregovori propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.

'Ajmo brzo, došle su ustaše'

Robert Bosak jedan je od hrvatskih policajaca koji su preživjeli masakr u Borovu Selu. Svojedobno se prisjetio za 24 sata tog tragičnog dana

- Bio sam pripadnik PU vinkovačke, ali raspoređen u ATJ Lučko. Toga sam dana slučajno bio u Vukovaru jer sam s prijateljem došao po plaću. Tu smo čuli da će biti akcija na Borovo i pitali  smo da li možemo i mi. Zapovjednik Bošnjak je odbio ali smo prijatelj i ja uzeli od kolega gornji dio maskirne uniforme i odlučili otići pomoći. Imali smo svoje oružje. 
Kada su busevi ušli u selo, krenuli smo za njima pješke. Pridružila nam se skupina lokalnih Srba koji su nas pitali odakle smo, a ja sam rekao iz Pančeva. Oni su rekli da su iz Šapca i 'ajmo brzo, došle su Ustaše'.  Kad smo krenuli prema centru čuli su se pucnjevi i shvatio sam da je stvar krenula loše za one na ulazu koji su već bili pod rafalima.  Uskoro je počela pucnjava i na autobuse.

Prijatelj i ja smo došli do kafića San Marino i upali u njega. Tu je bio Jovan Ajduković, kojega tada nisam znao i još šest civila.  Imali su oružje ali nisu shvatili da smo mi hrvatski policajci pa smo ih razoružali i svezali lisicama. Kolega i ja smo gledali kako pucaju na naše dečke i one ranjene na cesti. Bili smo im nemoćni pomoći. U jednom se trenutku preko puta mene pojavio Vojislav Stanimirović s papovkom. Pucao je prema našim dečkima. Rekao sam to u državnom odvjetništvu na  saslušanju ali on nije bio optužen - ispričao nam je Robert Bosak umirovljeni branitelj i magistar politologije iz Vinkovaca. I on se, kao i ostali policajci, prijavio dragovoljno braniti Hrvatsku 1990. 

HOD U SMRT 'Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem'

'Bio sam siguran da ću umrijeti'

Skriveni u haustoru jedne kuće, on i prijatelj vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad ranjenim Josipom Culejem. Dokrajčili su ga udarcem sjekirom u glavu.

Tijekom povlačenja iz sela, Robert Bosak je naišao na ranjenog kolegu Dinka Sabljića iz Otoka. Imao je prostrijelnu ranu prsa i jako je krvario.
- Ležao sam krvav u teretnoj stanici gdje su me kolege dovukle nakon ranjavanja. Svi su bili po kanalima i skriveni u polju. Bio sam siguran da ću tu umrijeti. Odjednom je došao Bosak i  rekao da ne pucam, da je on naš i da će me pokušati izvući. Donio je neku deku, stavio me u nju i počeo vući kroz šipražje i polje sve do izlaza iz sela i nekog auta. Bio je stvarno  hrabar jer su oko nas fijukali metci. Stavio me je u auto i odvezao u vukovarsku bolnicu gdje nisu ni znali što se događa pa me nisu htjeli primiti. Bosak je rekao portiru i doktoru da će ih ubiti ako me ne prime pa su me tek onda zakrpali. Definitivno me je spasio od sigurne smrti - prisjetio se za 24 sata svog straha umirovljeni policajac i invalid  Dinko Sabljić.

Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2.svibnja 1991. – Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković,  Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala, Mladen Čatić. 

Šešelj: 'Sve su to srpske zemlje'

Samo mjesec dana poslije masakra u Borovu Selu Vojislav Šešelj u predizbornom je govoru u Rakovici 4. lipnja iznio svoju najcjelovitiju sliku Velike Srbije. 

- Govoreći o ciljevima Srpske radikalne stranke njezin predsjednik je, vjerojatno prvi put, otvoreno rekao koji su njegovi ratni ciljevi. On i njegova stranka bore se za obnovu srpske države jer je sadašnje stanje Srbije 'ponižavajuće'. Tadašnju Srbiju zajedno sa Vojvodinom, Kosovom i Methijom, naziva 'sužena Srbija'. U novu 'Veliku Srbiju' moraju, uz današnju 'suženu Srbiju' ući još i ove zemlje: srpska Makedonija, srpska Crna Gora, srpska Bosna, sroska Hercegovina, srpski Dubrovnik, srpska Dalmacija, srpska Lika, srpska Banija, srpski Kordun, srpska Slavonija, srpska Baranja. Svojim brojnim pristašama, obično čine oko 40 posto izbornog tijela Srbije, uputio je, u svom tipičnom ratničkom stilu, ovu poruku: naša borba neće prestati dok Velika Srbija ne bude cjelovita - navodi Mirko Valentić u svojoj knjizi Rat protiv Hrvatske 1991.-1995.

KOSTRIĆI KRAJ HRVATSKE KOSTAJNICE Selo su izbrisali sa lica zemlje: Pobili ih sve u jedno prijepodne

S pitanjima većine ili manjine srpskog stanovništva u bilo kojem naselju Hrvatske, srpski pučisti, objašnjava Valentić, nisu se pretjerano opterećivali. 
- Za njih je osnovni kriterij bio to da naselje pripada pokrajini, recimo Baranji ili Slavoniji, pa stoga svako pojedino naselje u njoj, programski pripada Šešeljevoj slici Velike Srbije.  O tome svjedoči sljedeći primjer. Na pitanje novinara  Ratka Dimitrovića kako postupiti s mjestima gdje su Srbi u manjini kao primjerice u Osijeku, Šešelj je za Ratne novine  (24. studenoga 1991.) izjavio ovo:

'Što nas briga što su manjina. To je teritorija koja treba da bude u sastavu Srpske države i po Londonskom paktu iz 1915. godine. Ogroman broj Hrvata je  već napustio Osijek, gotovo 100.000. Baš lepo, hvala im, nemaju gdje da se vrate. Osijek ostaje srpski grad.'