Taj dan sam pokapao ujaka te sam bio u crnom odijelu. Kad mi je zvončić eksplodirao u sobi bio sam sav bijel, kazao je bivši dekan Akademije dramskih umjetnosti, prof. Enes Midžić
Bivši dekan Akademije koju su pogodili zvončići: 'Još se sjećam tog smrtno ranjenog studenta'
Nama je tad poginuo jedan student i kad se čovjek toga prisjeća nije jednostavno. Bilo je ranjeno nekoliko studenata, jedan nastavnik je ranjen, tajnica je lakše ranjena, a meni je zvončić uletio u kancelariju, kazao nam je dr. art. Enes Midžić, koji je bio dekan Akademije dramskih umjetnosti 3. svibnja 1995. kad su je pogodile kasetne bombe tijekom bombardiranja Zagreba.
Raketiranje civilnih ciljeva u Zagrebu raketnim sustavom "Orkan" s kazetnim punjenjem, zabranjenim međunarodnim konvencijama, naredio je Milan Martić kao odmazdu pobunjenih Srba za vojni poraz u akciji Bljesak. Raketiranje je trajalo dva dana, 2. i 3. svibnja 1995., poginulo je sedam ljudi, a ukupno je ranjeno oko 200 ljudi.
Taj je 3. svibnja 1995. bio normalan radni dan. Studenti su bili na nastavi, a dekan je bio u uredu gdje je primio jednog gosta.
'Bio sam poput mlinara bijel'
- Bilo je to nekoliko minuta iza 12 sati. Sjećam se da su se vrata otvorila kad je jedan projektil probio krov, uletio u moju sobu i rasprsnuo se u sobi. Ta su vrata zaustavila taj naboj da nas ne ubije. Sjećam se i da sam taj dan pokapao svog ujaka te sam na posao došao u crnom odijelu. Kad mi je zvončić eksplodirao u sobi bio sam poput mlinara bijel - prisjeća se Midžić, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Sjeća se i da je u hodniku ispred kancelarije ranjeno dvoje ljudi.
- Neke stvari se zaboravljaju, a ja se sjećam tog studenta prve godine filmske režije Luke Skračića kojega sam išao ispratiti na Murter kad su ga pokapali jer je mjesec dana ležao u komi - dodao je bivši dekan.
Brucoš kojega spominje ležao je smrtno ranjen ispred Akademije. Nosio je svoj mali sinopsis za prvu filmsku vježbu autobiografija. U tim je papirima imao nacrtane avione koji izbacuju bombe... Još je jedan projektil eksplodirao u sobi u kojoj je bila nastava dramaturgije, no, na sreću, u njoj u tom trenutku nije bilo nikoga jer su profesor i studenti izašli netom prije toga.
Kako se taj događaj nikada ne bi zaboravio, prof. Midžić svake godine svojim studentima prve godine prikazuje film u kojemu je jedna dosta velika filmska sekvenca posvećena upravo njihovim poginulim studentima u ratu, kao i ovom napadu na Akademiju.
- Nakon toga sam u Statut dao unijeti da se taj dan obilježava kao dan Akademije, dakle ne dan kad smo osnovani nego da kao trajno sjećanje ostane upravo taj dan bombardiranja, odnosno ranjavanja i pogibije naših studenata. To je statutarna odluka, nadam se da je neće netko mijenjati nakon desetak, dvadesetak godina. Mi se redovito svake godine na taj dan okupimo pred Akademijom i zapalimo sedam svijeća za sve naše poginule studente - ispričao nam je profesor.
Sve postaje na terenu
Osim na ADU istoga dana rasprskavajući projektili tzv. "zvončići" pali su i na Kliniku za dječje bolesti i Dom umirovljenika Centar u Klaićevoj ulici te na pokrajnju zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta, dvoranu u kojoj su vježbali baletni umjetnici, među kojima je bilo i nekoliko stranaca. U tom napadu ranjeno je 17 baletnih umjetnika.
Vatrogasac Dražen Pavlić bio je među onima koji su 2. svibnja pomagali žrtvama raketiranja.
- Kad su raketirali Zagreb, oglasile su nam se sve uzbune. Sve naše postaje izašle su na teren, a mene su s ekipom iz Novog Zagreba poslali u Vlašku ulicu. Zvončić je ubio Damira Dračića (45), koji je, kako se sjećam, u automobilu čekao suprugu, koja je bila u butiku - ispričao nam je Pavlić prije tri godine. I nakon svih proteklih godina sjeća se sveg užasa i horora koji su zatekli na zagrebačkim ulicama.
Kobni zvončić u Vlaškoj udario je u rub auta, u razini glave 45-godišnjaka, i ubio ga na mjestu.
Prvog dana napada, osim spomenutog Dračića, Anu Mutevelić (53) krhotina je ubila u tramvaju. Stjepan Krhen (45) tog je dana u Vlaškoj krenuo u poduzeće Exportdrvo, ali do porte nije stigao. Ivanka Kovač pogođena je u Draškovićevoj ispred ZAP-a. Davala je znakove života kad je po nju stigla Hitna pomoć, ali je preminula nedugo nakon dolaska u bolnicu. Ivan Brodar (77) zatekao se u Draškovićevoj. Teško je ranjen, a preminuo je sutradan. No to je bio tek početak kaosa s kojim su se vatrogasci susreli.
- Tih neeksplodiranih zvončića bilo je posvuda. Najviše ih je bilo palo u dvorište zgrade u Vlaškoj, gdje su svi automobili bili izbušeni. Iz njih je curilo gorivo, pa je prijetila i puno veća katastrofa. Ispirali smo to vodom, bacali pjenu, radili sve da spriječimo katastrofu - kazao nam je Pavlić. Čim su sanirali dvorište, morali su nastaviti dalje, na raskrižje Vlaške i Draškovićeve, gdje su također poginuli ljudi. Dan kasnije na intervenciji je bio u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj.
- Znali smo da je to odmazda za Bljesak i samo smo čekali gdje će opet udariti. Bili smo spremni odmah reagirati i pomagati ljudima. Jedno naše navalno vozilo stalno je tada dežuralo na Gornjem gradu - prisjeća se Pavlić i priznaje kako je napad duboko uzdrmao Zagreb. Ljudi se više nisu okupljali na ulicama, svi su se odmah sklanjali na sigurno.
Tijekom napada prvog dana na Zagreb prikupljeno je i deaktivirano 490 neeksplodiranih zvončića. Nažalost, u dvorištu bolnice tijekom deaktiviranja zvončića poginuo je pirotehničar Policijske uprave zagrebačke, a poslije je teško ozlijeđen još jedan pirotehničar, razminirajući Chromos na Žitnjaku.
Tadašnji vođa srpskih pobunjenika Milan Martić svoju je odgovornost javno priznao u Kninu tijekom drugog dana napada.
Napad su ponovili i sutradan, 3. svibnja 1995. Projektili, koji su tad pali na Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj ozlijedili su dvoje djece, među kojima tromjesečnu bebu, dva djelatnika bolnice i troje roditelja.
Još nosi geler iza srca
Prije jedanaest godina novinarka 24sata Romana Bilešić razgovarala je s Damirom Bebićem, kojega su geleri pogodili u pluća, bedro i trbuh.
- Pitaju me o ožiljku kada se presvlačim nakon nogometa ili pri zdravstvenom pregledu. I 20 godina poslije s kuglicama zvončića u plućnom krilu i velikim ožiljkom preko cijelog tijela, taj dan stalno nosim u sebi i na sebi - rekao je tada Bebić.
- Tog 3. svibnja krenuo sam u smjeru Trga bana Jelačića. Čuo sam nešto poput grmljavine i trenutačno osjetio bol u lijevoj podlaktici i na desnom bedru. U šoku sam, krvareći, pretrčao ulicu i došao do Etnografskog muzeja - prisjećao se ranjavanja Damir. Već je počeo gubiti svijest pa su ga ljudi koje je unutra zatekao posjeli na pod. Hitna pomoć odvezla ga je na Sveti Duh, a njemu je bilo sve gore i u grudima je osjećao rastući pritisak koji mu je otežavao disanje. Završio je na hitnoj operaciji.
- Probudio sam se nakon dva dana na odjelu intenzivne njege. Čuo sam da sam zadobio tri prostrijelne rane srca, prostrijel trbuha, da mi je u jednom trenutku srce prestalo kucati, da sam nakon prve operacije još imao unutarnje krvarenje te da su me podvrgnuli drugoj operaciji - govorio je Damir novinarki Romani Bilešić.
Prvi dan raketiranja Zagreba dok je živ neće zaboraviti ni Branko Lazarević. U to je vrijeme bio šef Odjela za očevide te je upravo on radio uviđaj na Zrinjevcu. Pet operativaca izveo je bez odobrenja nadređenih.
- Nisam čekao naredbu za prestanak zračne opasnosti nego sam odmah s kolegama iz smjene istrčao na ulicu i počeo raditi očevid. Bilo je strašno, no nisam imao vremena dopustiti si emocije. Pretvorio sam se u stroj i nastojao svoj posao obaviti što sam bolje mogao - ispričao nam je svojevremeno Lazarević, koji je kobnog dana koordinirao rad gotovo stotinu policajaca na očevidu.
- Ispred policijske stanice na Strossmayerovu trgu gorjelo je osam automobila, ozlijeđeni su jaukali, a Hitna pomoć vozila ih je po bolnicama. Vladala je opća zbrka - ispričao nam je 2019. godine.
Izvještaj na 800 stranica
Sva saznanja napisao je u iscrpnom zapisniku na 800 stranica koji je pisao 40 dana. Predao je detaljan izvještaj s fotografijama i snimkama te je u lipnju 2006. godine u Den Haagu svjedočio u postupku koji se pred Haškim sudom vodio protiv srpskog zločinca Milana Martića.
Bivši predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Martić u konačnici je osuđen na zatvorsku kaznu od 35 godina zbog zločina počinjenih u Hrvatskoj od 1991-1994. godine te raketiranja Zagreba 1995. godine. Kaznu izdržava u Estoniji, a u veljači ove godine tražio je puštanje na prijevremenu slobodu što je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove u Haagu odbio. Ratni zločinac pravo na podnošenje zahtjeva za uvjetni otpust stekao je nakon što je izdržao dvije trećine kazne zatvora. Sud ga je odbio jer unatoč težini počinjenih zločina ne pokazuje kritičko preispitivanje vlastitih djela niti izražava žaljenje prema žrtvama, već se i dalje predstavlja kao politički zatvorenik.
Proglašen krivim po 16 točaka optužnice, koje su obuhvaćale progon, ubojstva, mučenje, deportacije, napade na civile, bezobzirno razaranje civilnih područja te druge zločine protiv čovječnosti i kršenja ratnih zakona i običaja.
Zaostali "zvončići" u godinama nakon napada pronađeni su u dva navrata. U listopadu 2013., prigodom sanacije krova na Dječjoj bolnici u Klaićevoj, radnici građevinske tvrtke pronašli su zaostali zvončić koji je Protueksplozijska služba sigurno detonirala, ali tek nakon što je u operacijskoj dvorani ispod toga krova uspješno završio operativni zahvat. Prilikom pronalaska umalo su stradali, a život im je spasilo to što je zvončić djelomično bio zahrđao.
U svibnju 2023. godine prilikom radova na krovu zgrade na Strossmayerovom trgu ozlijeđen je radnik. Zagrebačka policija kasnije je potvrdila da je "tijekom izvođenja radova na krovištu zgrade došlo do aktiviranja zaostale kazetne bombe i eksplozije u kojoj je ozlijeđen 27-godišnji državljanin Indije". Prevezli su ga u Kliniku za traumatologiju gdje su utvrdili da je teško ozlijeđen. Radnici su skidali ljepenku na krovištu zgrade HAZU-a na Zrinjevcu kad je došlo do eksplozije.
Podsjetnik je to kako “zvončića” zaostalih od raketiranja Zagreba može biti još po gradu te i dalje, više od 30 godina od napada, mogu predstavljati opasnost za živote i imovinu građana.