Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
62 komentara

Svi ga zovu: Dr. Đuro rješava slučajeve koje nitko ne može

Ne želim da me zovu Dr. House jer se ne odnosim prema pacijentima kao on, no i ja postavljam nemoguće dijagnoze, kaže dr. Đuro Plavljanić (65) , internista na Sv. Duhu. Imao je nekoliko stotina tisuća pacijenata

Foto: Igor Kralj/PIXSELL
62 komentara

Biti čovjek prema pacijentu i osoblju i spašavati ljudske živote već je 47 godina misao vodilja dr. sci. Đure Plavljanića (65).

On je specijalist interne, subspecijalist nefrologije, primarijus i voditelj odjela kliničke farmakologije i toksikologije u KB Sveti Duh. I u doslovnom smislu riječi čovjek koji pogađa dijagnozu kada je nitko ne može postaviti. Pripada u skupinu liječnika stare garde koja poštuje pravila, ali će ih i prekršiti zbog dobrobiti pacijenta.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Tijekom bogatog liječničkog staža, kroz njegove je ruke, što kroz ambulante, što kroz hitni prijem i bolnički odjel prošlo nekoliko stotina tisuća pacijenata. Blag, nasmiješen, poput sedativa djeluje na pacijente koji ga jednostavno obožavaju.

- Vozio sam se u tramvaju i do mene je došla žena i počela mi zahvaljivati što sam joj prije 30 godina spasio život. Rekao sam joj da sam samo radio svoj posao. A ona mi je odgovorila kako je bila uvjerena da će umrijeti od sepse, te da sam joj pažnjom i načinom liječenja i komunikacije ulio snagu i vjeru da će preživjeti. Ili, plaćam na blagajni i do mene dolazi čovjek koji mi govori da bi sigurno umro da nije bilo mene, jer su svi drugi digli ruke od njega. To su stvari koje vas oduševljavaju i na kojima ste zahvalni. Pacijenti pamte. Ako ste pozitivan, pamtit će vas cijeli život, ako ste negativan, zaboravit će vas za tri dana - ne skidajući osmijeh s usana govori ovaj vrstan liječnik.

Kolege ga i danas zovu kada ne znaju što je pacijentu

Liječnički staž počeo je na KB Sveti Duh. Iako je imao mogućnosti specijalizirati bilo što, odlučio se za internu. I nije pogriješio. Njegovi kolege internisti i danas ga zovu kada imaju komplicirano i teško stanje i kada ne znaju što je pacijentu. A Đuro im s radošću izlazi u susret.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

- Od samih početaka ja pacijenta nisam želio gledati samo u oči, u uši ili u nos. Želio sam ih gledati sveobuhvatno - od glave do pete. Ja se pacijentu potpuno posvećujem i ne ograničavam se na propisanih 15 minuta do pola sata pregleda. Ne puštam ga dok ne riješim slučaj i u stanju sam i 10 puta naručivati na kontrole. Jer, svaka bolest ima svoj tijek. Maligne bolesti poput leukemije često su jako začahurene. I tako mi dođe pacijent i žali se da danima ima temperaturu 37,2 i da se preznojava. Napravim nalaze i sve je u redu, ali nešto me kopka i naručim ga opet na pregled za 14 dana, pa opet tako i nakon nekoliko vremena iskristalizira se neka maligna bolest. I tu smo u prednosti jer je uhvatimo u samom početku.Treba imati na umu da svaka bolest ima svoj tijek, neke se rapidno pojave sa svim simptomima, a neke vas muče i razvlače. Znate da je nešto, a ne možete doći do dijagnoze - objašnjava dr. Plavljanić.

'Pljuvali su me i vrijeđali, ali to su bili simptomi bolesti'

Imao je i pacijenata koji su vrijeđali, pljuvali i vikali i kod kojih je naposljetku otkrio da se radi o simptomima bolesti. Proučavao ih je i slušao, a nije im okrenuo leđa. 

 - Jedna pacijentica ocrnjivala je  svoju obitelj, prikazivala ih kao vragove, psovala, pljuvala i vikala. Ali nikada nisam rekao: "Ona je prostača" i nisam joj okrenuo leđa. Njezine ispade i ponašanja uzeo sam kao simptom da se nešto događa u mozgu. Smjestili smo je na odjel i počeli obradu. Shvatili smo da je bila na kortikosteroidima koji su oslabili imunitet, razvio se herpes meningitis i pacijentica je postala takva. Eto, svaka riječ i ponašanje bila mi je simptom koji se ne smije ignorirati - niže Đuro.

Iako su kroz njegove ruke prošle stotine tisuća pacijenata, i danas se sjeća 17 -godišnjakinje  koja je na Sveti Duh došla u jako teškom stanju. Prošla je pretrage u nekoliko bolnica i nitko nije mogao objasniti zbog čega joj je cijelo tijelo otečeno.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

- To je bilo prije 30 godina kada nije bilo medicinskih dijagnostičkih uređaja kao danas. Oslanjali smo se isključivo na iskustvo i doslovno trivijalne pretrage nalaza. Čim je došla kod nas na odjel, prestali su joj raditi bubrezi. Sreća je bila što su me autoimune bolesti jako privlačile i što sam doktorirao na hematologiji i imunologiji. Samo zahvaljujući tome posumnjao sam na autoimunu bolest. Kada smo vidjeli da bi uskoro mogla umrijeti jer smo joj počeli davati transfuzije krvi pred dijalizu,  stavio sam je na terapiju za jednu rijetku, autoimunu bolest. Na terapiju je reagirala jako dobro, za 10 dana počela je mokriti, svi otoci su počeli splašnjavati i za mjesec dana otišla je kući kao zdrava osoba. Držao sam je na terapiji dvije godine, dolazila je kod nas na kontrolu i čak je rodila zdravo dijete  - prisjeća se dr. Plavljanić.

Pitamo ga kako mu je uopće palo na pamet da posumnja na autoimunu bolest.

- Kada puno čitate, a ja sam puno čitao, iz mozaika sitnica dođete do dijagnoze. Hvatate bolesnika za njegove riječi, slušate ga, pratite ga i iz mozaika simptoma i dijagnostičkih nalaza dođete do dijagnoze. Naravno, morate imati i nešto soli u glavi. Ma ja bih dao i svoj život samo da je spasim - priznaje Plavljanić.

Napominje da je i u trenucima kada su mu svi govorili da odustane jer neće uspjeti, išao do samog kraja. I uspio. I danas će priznati da se i danas pita kako su postavljali dijagnoze sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina, dok medicinska dijagnostika nije bila tako jaka i napredna.

- Danas imate bolesnika s upalom žuči, napravite mu ultrazvuk, CT i magnet. A prije smo imali samo mogućnost napraviti pretragu biligrafiju i to tek nakon smirivanja akutnog stanja. Pouzdavali smo se u iskustvo i manualne pretrage. Sjećam se da smo svakog bolesnika s upalom pluća slušali iz dana u dan. po tri puta išli bi u sobu i preslušavali mu pluća da vidimo da li se širi, nestaje, jesu li promijenjeni  zvukovi hropčića i to bi nam bio pokazatelj ide li u poboljšanje, remisiju ili regresiju. Slušali smo i prepipavali pacijente i pet puta ako treba. A danas napravimo rendgen i riješimo stvar - objašnjava Plavljanić.

Zbog pacijentice umalo izgubio glavu

Pacijenti su mu od samih početaka, pa i danas na prvom mjestu. Nikada im ništa ne zamjera i za njih ima beskrajno strpljenje i živce. No, otkriva nam da je zbog jedne pacijentice umalo izgubio život.

- Nekada prije na dijalizi nije bilo silikonskih katetera kakvi su danas, već su bili plastični kruti kateteri. Pacijentica je imala hepatitis B. Na nozi smo preparirali venu i arteriju, u njih stavljali kateter, no vrh jednog se odlomio prilikom otvaranja. kako su ispunjeni krvlju i krv kroz njih stalno cirkulira, kapljica krvi špricnula mi je u oko. Za  40 dana požutio sam kao limun i dobio teški hepatitis B. Mjesec dana bio sam na bolovanju i izvukao sam se. Kasnije sam je vidio na dijalizi, ali nikada joj nisam zamjerio, niti sam joj ikada rekao da sam zbog nje umalo izgubio glavu - priznaje Plavljanić.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Iako beskrajno voli svoj posao, taj posao ima i ružne strane. Jedna od tih ružnih strana je reći pacijentu da ima tumor.  

- Ja svaki tjedan naiđem bar jedan tumor i uvijek mi je teško to priopćiti pacijentu. Nikada ne govorim brutalnu istinu, uvijek okrenem i kažem da postoji nekoliko rješenja, uvijek pacijentu dajem utjehu. Ako se pacijent uplaši u početku, a svi će se uplašiti jer tumor uvijek vežu uz nešto zloćudno, strah će doprinijeti ubrzanju njegove bolesti. Nikada im ne kažem da je nešto zloćudno i uvijek pokazujem da ima nade i kad je najgore. Tu nadu ne smijete mu oduzeti. I, naravno, treba ostati dosljedan i odgovoriti na hrpu potpitanja koje pacijent postavlja - otkriva Plavljanić.

Na posao uvijek dolazi pola sata ranije

Nije on samo izvrstan i ugledan liječnik, već i primjer čovjeka koji se odgovorno i profesionalno odnosi prema poslu. U 47 godina rada, na posao je zakasnio možda tri puta. Uvijek dolazi pola sata ranije. On je u 7.30 sati u svom uredu, iako mu je radno vrijeme od 8 sati.

- I danas, kad sam voditelj odjela i kada me nitko ne pita i ne bi me pitao zašto sam zakasnio, ja dolazim u 7.30. sati. To je odnos prema poslu. Presvučem se u kutu, popričam sa sestrama iz noćne smjene koje još nisu otišle kući i vi već do osam sati znate sve o svim bolesnicima na odjelu. Iza toga kreću sastanci, vizite, brifinzi i obavezan sastanak na kojem se skupimo i prođemo sve nalaze. Uvijek nešto može promaknuti i toga se treba bojati - zaključuje dr. sci.Plavljanić.

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message