Jako je malo informacija o curenju radioaktivnog otpada u britanskom postrojenju Sellafield. Nuklearni fizičar Tonči Tadić objašnjava zašto je to tako, i može li doći do katastrofalnih posljedica kao u Černobilu 1986.
RADIOAKTIVNO CURENJE
Tadić: 'Uspoređivati Sellafield i Černobil je kao da usporedite vatru upaljača i logorsku vatru'
Iz skladišta za preradu nuklearnog otpada Sellafield na zapadnoj obali Velike Britanije kroz pukotinu curi radioaktivni otpad, i to je, otprilike, sve što javnost zna. SAD upozorava na manjak britanske transparentnosti, Norveška je pak zabrinuta da bi se, u slučaju nesreće, opasni radioaktivni oblak u roku samo dvanaest sati mogao nadviti ne samo nad cijelom Britanijom, već i nad dijelom Skandinavije, Litvom i Latvijom.
Poznato je tek da ovaj pogon za skladištenje i preradu nuklearnog otpada iz nuklearki i oružja zapošljava 11.000 ljudi. Stručnjak za nuklearnu fiziku dr.sc. Tonči Tadić za Zavoda za eksperimentalnu fiziku Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu, uz ograničene informacije, pojašnjava o čemu se radi, i kakve bi posljedice mogle biti.
Prije svega, to nije nuklearka već postrojenje za obradu istrošenog nuklearnog goriva iz britanskih, i drugih nuklearki koje to plate. To gorivo odlazi u postrojenje za obradu, izdvajaju se još uvijek korisni, gorljivi dijelovi, a ostalo skladišti. Poznato je da je i ranije bilo sličnih curenja, a nikad nije bilo eksplozije, kaže Tadić. Nije poznato, dodaje, na kojem je dijelu postrojenja, na kojoj temperaturi i na kojem tlaku, pukotina nastala. Zna se samo da negdje curi, i da će se idućih dana vidjeti u kojim razmjerima.
- Britanska vlada mora hitno reagirati i dovesti stvari u red. Sva postrojenja za obradu radiaoktivnog goriva su od izuzetne važnosti za nacionalnu sigurnost, i teško da ćemo zbog toga ikad dobiti punu informaciju. Pogotovo se zato ne zna koliko je tamo otpada. Istrošeno gorivo u sebi ima i komponente koje se može koristiti u naoružanju. Nitko izvan britanskih krugova ne zna koliko je goriva tamo, kako se proces provodi, i koliko je curenje, napominje Tadić. Dodaje kako je i drugdje, pogotovo u Rusiji, bilo takvih curenja.
- U Rusiji je bilo daleko većih problema, ali to se u autoritarnim režimima još i više skriva, kaže Tadić. I Jugoslavija je, kaže, za eksploziju u Černobilu doznala nakon pet dana, i to pukim slučajem. Na norveške bojazni stručnjak odgovara kako bi cijela Europa za radioaktivni oblak danas znala isti čas.
'U nuklearkama ne rade luđaci koji žele uništiti svijet već jako školovani ljudi'
- EU je dobro opremljena senzorima, Euratom - European Atomic Energy Community - sve to dobro vodi, i odmah bi se znalo. Da bi oblak došao do nas, tamo bi se, međutim, trebala dogoditi potpuna eksplozija postrojenja, kao u Černobilu, što se neće dogoditi. Svi uzimaju Černobil kao mjerilo, što je suludo. U Černobilu je eksplodirao kompletan reaktor, napravljen od grafita, i taj je požar raznosio čestice. To su bile tisuće tone goriva koje se razletjelo, a ovdje pričamo o curenju na jednoj pukotini jedne cijevi - kao da uspoređujemo logorsku vatru s upaljačem, ilustrativno pojašnjava Tadić.
Čak i da doznamo punu informaciju iz Engleske, kaže, to ne bi bio drugi Černobil.
- Svi su novi objekti rađeni, u prvom redu, da zaštite ljude koji u njima rade, i okoliš. Otporni su na potrese, sve - proces mora biti siguran. Nije mi jasno zašto laici o zaposlenima u nuklearkama razmišljaju kao o nekim suludim samoubojicama koji će upropastiti svijet. To nije igrani film, dodaje nuklearni fizičar.
- Pa mi smo došli do toga da roditelji više ne žele cijepiti djecu, i da neke političke stranke tvrde da nema niti svinjske kuge već da je ona izmišljena radi nečijeg profita. Tako će se i za ovaj tekst naći neki koji će reći da Tadić nema pojma, zaključuje fizičar.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
