Članak je izvorno objavljen na portalu ideje.hr u studenom 2021. godine i prenosimo ga uz dopuštenje autora. Dr.sc. Branimir Vidmarović diplomirao je i doktorirao na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Stručnjak je za Kinu i Istočnu Aziju, suradnik odsjeka za Azijske studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

Iz dana u dan raste napetost između SAD-a i Kine zbog Tajvana. SAD se ne ustručava javno, sve odlučnije govoriti o obrani otoka u slučaju kineske intervencije. U Washingtonu i među njegovim saveznicama jačaju glasovi podrške Tajvanu i njegovoj (re)integraciji u međunarodne organizacije poput UN-a. Pojedine zemlje u Europi se zalažu za jačanje kontakata s Tajvanom, čak i ako će to naštetiti odnosima s Kinom. Iako SAD zasad ne poziva na službeno (de jure) priznanje neovisnosti otoka, između redaka se može iščitati da se o tome aktivno razmišlja. Kina odgovara na oštru retoriku Washingtona i upozorava na posljedice slanja krivog signala „separatističkim snagama“ na Tajvanu.

Paralelno, Peking sve češće demonstrira vojnu moć. Ove je godine zabilježeno više od 600 uleta kineskih vojnih zrakoplova u zračnu zonu Tajvana – jasna poruka tajvanskoj vladi, prije svega vladajućoj Demokratskoj progresivnoj stranci (DPS), da je napuštanje statusa quo opasno.

Ciklički, Tajvan se ponovo iz specifičnog i regionalnog pitanja prebacuje na globalnu arenu. No, okolnosti su se promijenile. SAD i saveznici u Kini vide velikog konkurenta i prijetnju zapadnom političkom i ekonomskom režimu. Sve negativnija percepcija Kine i pandemija COVID-19 čine svoje dok SAD opisuje koncepcijski okvir svoje politike kao borbu demokracije protiv autoritarizma.

Teško je reći kamo vodi ovo stanje. Kina i SAD pokazuju veliku razinu determinizma u suprotstavljenim političkim ciljevima, ambicijama i viziji globalnih odnosa budućnosti. Tajvan je u toj igri ne mora biti faktor, ali nažalost je. Za Kinu je to pitanje nacionalne cjelovitosti, za SAD pitanje moći i kredibiliteta u Istočnoj Aziji. U određenom smislu, Tajvan je postao nešto poput Kube Zapadnog svijeta 21. stoljeća – otok otpora u sjeni velikog imperijalnog hegemona.

Kako se kalio tajvanski identitet

Kada je vlada Republike Kine pod vodstvom Čan Kaj-šeka i njegove stranke Kuomintang 1949. pobjegla na Tajvan nakon poraza od komunista, nitko nije mogao zamisliti kako će sve ispasti. Za Mao Cetunga, Tajvan je bio cilj koji je trebalo brzo osvojiti kako bi se spriječili mogući napadi snaga Kuomintanga na obalne gradove. Mao je razmišljao i o prijetnji američke intervencije preko otoka. Za Čan Kaj-šeka, Tajvan je bio tek privremeno rješenje, utočište za skupljanje snaga za udar po komunistima i preuzimanje kontrole nad kopnom. Spletom okolnosti, i za jednog i za drugog, Tajvan je postao faktor u principijelnom pitanju oslobođenja zemlje. I za jednog i za drugog, rješenje situacije u kojoj su se našli bilo je pitanje vremena.

Jedina stvar koju su obojica zanemarili je mišljenje stanovnika Tajvana. Prije tih sudbonosnih dana, Tajvan je već živio svoj život. I to na japansku sliku i priliku. Dinastija Qing je sporazumom iz Shimonosekija 1895. nakon poraza u Prvom kinesko-japanskom ratu bila prisiljena suverenitet nad Tajvanom predati Japanu. Vođeni novim idealima nacionalnog preporoda i politikom industrijalizacije vlade Meiji, Japanci su pozicionirali Tajvan kao važnu bazu za širenje svojeg utjecaja na jug. Japanski okupatori prvo su modernizirali poljoprivredu – proizvodnju riže i šećera. Već 1910., na Tajvanu su se pojavile mehanizirane šećerane, a 1934. velika hidroelektrana, koja je omogućila pokretanje novih industrija: ferolegura, aluminija, papira, kemijskih gnojiva.

Četiri godine kasnije, Japanci su na Tajvanu stvorili industriju željeza, proizvodnju strojeva i naftne rafinerije. Japanski petogodišnji plan jačanja proizvodnih kapaciteta stimulirao je izgradnju cesta, komunikacija (telegraf), tvornica i luka. Japan je uveo i obavezno osnovno obrazovanje radi bolje integracije otočana u japanski sustav. Japanci su ognjem i mačem podčinili, a u nekim slučajevima gotovo u cijelosti istrijebili domorodačka Austronezijska plemena. Dio Han Kineza je pak pokušao oduprijeti se Japancima i proglasiti neovisnu Republiku Formozu. Nakon nekoliko godina ustanaka, Japanci su odlučili na otoku uvesti administrativni sustav dinastije Qing te dopustiti stanovnicima da biraju čelnike lokalnih zajednica i predstavnike lokalnih vijeća. S vremenom, mještani su dobili više sloboda u procesima samoupravljanja i odlučivanja.

Relativno kratko ali dinamično 50-godišnje razdoblje japanske kolonizacije ostavilo je dubok trag u svim aspektima života otoka. Većina otočana još se uvijek asocirala sa starom domovinom, carstvom Qing, ali se generalno navikla na okupatore. Neki su čak prihvatili primat japanskog cara i počeli se osjećati kao integralni dio japanskog carstva. U svemu tome počeo se stvarati specifičan ‘ni Qing, ni Japan’ tajvanski identitet.

Poraz Japana i povratak Tajvana pod okrilje Kine trebao je za Tajvance biti radostan događaj. Umjesto toga – nepovjerenje i segregacija. Za republikansku vladu Tajvanci su bili japanski agenti i kolaboracionisti. O pružanju relativno velike autonomije na lokalnim razinama, kakva je bila za vrijeme Japana, nije bilo ni govora. Japanci su nestali preko noći. Ekonomija je bila na infuziji, infrastruktura razrušena uslijed američkog bombardiranja, a novi su gospodari donijeli korupciju, nacionalizaciju japanskih poduzeća te opće otimanje privatnog vlasništva.

Novo, dugotrajno razdoblje adaptacije u de facto tuđim okvirima počelo je krvavo. 27. veljače 1947. u Taipeiju policajac je udario ženu koju je kanio uhititi zbog ilegalne prodaje duhana. U pomoć su priskočili prolaznici. Gomila je zaprijetila policiji zbog čega je službenik upucao jednog prolaznika. Iskra je zapalila stanovnike – val velikih prosvjeda zapljusnuo je čitav otok. Tjedan dana kasnije republikanska vlada dovela je na otok pojačanje i ugušila prosvjede. Krenule su čistke: suđenja i smaknuća. U tim je danima ubijeno oko 20 tisuća Tajvanaca. Bio je to početak Bijelog terora – dugotrajnog razdoblja vojnog režima i diktature.

Masovna migracija izbjeglica  i snaga Kuomintanga na otok 1949. bila je novi šok za stanovnike Tajvana. Osim nove političke realnosti, sada se trebalo nositi i s 2 milijuna Čan Kaj-šekovih vojnika, dužnosnika, birokrata i izbjeglica. S obzirom na to da je populacija Tajvana brojila oko 6 milijuna ljudi, ovo je bio velik pritisak na postojeće resurse i problem konkurencije za osnovne namirnice.

Poput Japanaca ranije, nova vlada je također odlučila da Tajvance treba ‘preodgojiti’, nanovo obrazovati i indoktrinirati. Identitetske osobine, japanski jezik, dijalekti Haka i austronezijski jezici trebali su biti zamijenjeni za jedinstveni kineski kopneni identitet pod barjakom nacionalizma. Stvorila se jasna društvena podjela na kopnene i otočne stanovnike. Tajvanci su postali građani drugoga reda.

Glavni cilj Kuomintanga bio je povratak na kopno i protjerivanje komunista. Svi dužnosnici i parlamentarci zadržali su svoje titule i pozicije. Bila je to potpuna kopija vlade i parlamenta kakva je bila prije izbjeglištva. Taipei je bio privremeni Nanjing – bivša prijestolnica Republike Kine. Zbog toga je bilo kakav oblik socijalne mobilnosti bio nemoguć. Hijerarhijska struktura Kuomintanga držala je pod kontrolom sve etničke skupine, provodeći politiku kulturološke, jezične i ideološke indoktrinacije. Od Tajvanaca se očekivalo da povjeruju u borbu Kuomintanga, prihvate je i neumorno rade na dobrobiti nacionalnog oslobođenja. U strahu od širenja komunizma, vlast je uvela gotovo totalni nadzor i zabranu svih oblika kritike Kuomintanga. Ukinuta su gotovo sva građanska i politička prava. „Otišli su psi, došle su svinje“, jedna je od uzrečica koja je neko vrijeme kružila među lokalnim stanovništvom.

Novi vladari pažljivo su izbjegavali miješanje s Tajvancima. U njihovim osobnim dokumentima svi su se podaci odnosili na kopnenu Kinu. Njihova djeca, iako rođena na Tajvanu, nasljeđivala su očevu kopnenu lokaciju mjesta rođenja. Njihov je jedini zadatak bio upravljanje otokom. Djeca su od malena bila školovana kao upravitelji i sve su državne funkcije bile rezervirane za njih.

12 godina patnje zbog stripa o Popaju

Gotovo četrdeset godina, od 1949. do 1987. trajalo je vojno stanje koje se u povijesti Tajvana naziva Bijeli teror. Jedna od čuvenih epizoda užasa i apsurda toga vremena vezana je za književnika Bo Yanga. Bo je od poslodavca iz New Yorka dobio stripić s Popajem, koji je trebalo prevesti s engleskog na kineski. U stripu, Popaj i njegov sin dospijevaju na nekakav nenaseljeni otočić i organiziraju izbore za upravitelja. Komična sličica izbornog nadmetanja između dvije osobe koštala je Boa 12 godina muka. U blago podrugljivom i ciničnom stilu Nenada Brixyja, Popaj Bo Yanga je predložio sinu da bude „okrunjen za vladara“ otoka. „Ne. Želim biti predsjednik“, uzvratio je sin. Popaj organizira predizbornu kampanju i drži govor u kojem je englesku uvodnu riječ „fellows“ Bo zamijenio u „vojnici i sunarodnjaci“. To je bila fraza kojom je svoje javne govore započinjao Čan Kaj-šek. Bo je bio uhićen i nakon što je pod mukama priznao da je komunistički agent, strpan u zatvor.

Vlada Čan Kaj-šeka dugo je uživala veliku slobodu provođenja restriktivne domaće politike bez vanjskog pritiska. Nakon Korejskog rata, primarna zadaća Amerike bila je sprečavanje širenja komunizma po Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji. U toj strateškoj konstrukciji, Tajvan je imao važnu ulogu. Republika Kina i SAD sklopili su 1954. Sporazum o uzajamnoj obrani. Washington je shvaćao da je Čan izgubio rat i da je oslobođenje kopna od komunista teže no ikada. Ipak, SAD je računao da će komunistička vlada kad-tad pasti. U svakom slučaju, u američkoj paradigmi 50-ih i 60-ih godina postojala je samo jedna legitimna kineska vlada – Republika Kina. I američki saveznici većinom su prihvatili isključivi legitimitet Republike Kine nad kopnom i vjerovali u eventualni politički preokret. S vremenom, američki New York Times počeo je pisati o re-izborima Čan Kaj-šeka i o ukidanju ustavnih ograničenja na uzastopne mandate kao da je to najobičnija stvar.

Za Tajvance je percepcija Tajvana kao ‘slobodne Kine’ na braniku borbe demokracije protiv komunizma bila apsurdna i uvredljiva. Oni se nisu osjećali ni slobodno, ni u Kini. Otokom je vladalo jednostranačje lenjinističkog obličja. Sve medije – novine i televiziju – kontrolirao je Kuomintang.

Pobjednici izbora postajali su članovi Kuomintanga. Stranačka knjižica donosila je razne povlastice. Uskoro su svi kandidati na lokalnim izborima bili članovi vladajuće stranke.

Pa ipak, Čan Kaj-šek je shvaćao da mora poštovati neke bazične, minimalne demokratske okvire. Jednostranački sustav počeo je dopuštati participaciju Tajvanaca u lokalnim izborima za čelnike sela, gradića i općina. To je donekle ublažavalo sentimente mještana i istovremeno bila odlična propaganda za domaću javnost i zapadne saveznike: novinski izvještaji, fotografije, kolaži. Tajvan je morao doličiti, berem deklarativno, ulozi ‘slobodne Kine’. Taktika asimilacije Tajvanaca kroz minimalnu participaciju bila je, kao i tijekom japanske okupacije, spretno rješenje. To je smanjilo administrativne troškove (nije trebalo slati upravitelje iz Taipeija) i povećalo povjerenje periferije prema lokalnoj vlasti. Pobjednici izbora postajali su članovi Kuomintanga. Stranačka knjižica donosila je razne povlastice i mogućnosti. Uskoro su svi kandidati koji su participirali na lokalnim izborima bili članovi vladajuće stranke.

Takva je hibridna, okljaštrena demokracija donijela neočekivane plodove. Ljudi su se natjecali i stekli afinitet prema demokratskoj borbi. Istina, svi su bili članovi jedne stranke – ali se unutar nje stvorila prava konkurencija. Nomenklaturni principi i tehnokracija većinom nisu bili važni, mještani su birali ljude za koje su vjerovali da će bolje upravljati i predstavljati njihove interese. Drugim riječima, donji slojevi Kuomintanga počeli su živjeti zasebnim izbornim životom. To je stvorilo osjećaj pan-Tajvanskog zajedništva i razumijevanja za vladu. Za mnoge mještane Kuomintang je tako dobio ljudsko lice. Vlada je postala bliža kada su je predstavljali susjed, rođak ili lokalno poštovani čovjek.

Tako se tajvanski identitet, nakon japanske vladavine i potresnih događaja 1947-1949. po drugi puta počeo mijenjati i adaptirati. Ovaj puta, stvorio se duh demokracije. Iako još nisu bili ni Kina, ni slobodni svijet, Tajvanci su počeli osjećati dublju povezanost s otokom i njegovom sudbinom.

Mao i Nixon 1972. godine

Sedamdesete su donijele nove izazove. Ekonomska slika se pogoršala zbog vanjskih faktora. Čan Kaj-šek je počeo gubiti zdravlje. Nekoć jasan cilj oslobođenja Kine od komunista ostario je i izblijedio. Maova se pak Kina oporavila od Kulturne revolucije i vrlo energično krenula u izgradnju vanjske politike. Nesvrstani  i dio europskih zemalja prihvatio je činjenicu da je Narodna Republika Kina realnost s kojom treba nekako živjeti.

Sredinom lipnja 1971., sedamnaest zemalja predvođenih Albanijom, u UN-u je zatražila da se mjesto Republike Kine da Narodnoj Republici Kini. Igrom slučaja, tog je istog dana Nixon objavio da sljedeće godine putuje u Peking. Politička paradigma u Washingtonu počela se mijenjati ali se još igralo po starim pravilima. Ni američki, ni kineski diplomati nisu baratali informacijama i planovima koje su u tajnosti dogovarali njihovi čelnici. SAD je pokušao osporiti rezoluciju, a kasnije je izjavio da nije protiv Narodne Republike Kine sve dok i Republika Kina, odnosno Tajvan, nastavi biti predstavljena u UN-u. Krajem listopada, američka rezolucija o dvostrukom predstavništvu Tajvana i Kine bila je odbačena, a Albanska rezolucija usvojena. Tajvan je prestao biti član UN-a.

Nakon susreta Richarda Nixona i Maoa 1972., SAD i Kina kročili su na put potpune normalizacije odnosa. Nixonova i Kissingerova politika zbližavanja s Kinom  bila je tajna koja je šokirala sve strane svijeta, pa tako i Tajvan. Naviknuti na život u paradigmi pasivnog otpora komunizmu i vladi s one strane tjesnaca, Tajvanci su počeli osjećati nelagodu. SAD nije mogao spriječiti izbacivanje Tajvana iz UN-a, a bio je jamac njegove sigurnosti.

Čan Kaj-šek je preminuo 1975. Njegovo je mjesto preuzeo sin, Čan Čin-kuo. Mlađi Čan je bolje osjećao novu tajvansku stvarnost. Otvorio je više prostora za političku participaciju Tajvanaca, ne samo na lokalnoj, već i na visokoj razini. No, mira nije bilo; počeli su se formirati politički pokreti otpora vladajućoj stranci i prosvjedi, zbog čega je vlast ponovo pribjegla gruboj sili – sve je kulminiralo incidentom u gradu Kaoshiung gdje su pod sumnjivim okolnostima ubijeni majka i dvije sedmogodišnje kćeri jednog od vođa prosvjeda Lin Yi-hsiunga.

Osim toga, SAD je 1979. uspostavio diplomatske odnose s Kinom i godinu dana kasnije raskinuo ugovor o uzajamnoj obrani s Tajvanom. Tajvanci su to doživjeli kao neopisiv udarac. Nakon svega što su morali proživjeti u ime oslobođenja, u sjeni prijetnje s kopna, ovo je bilo vrlo blizu izdaje. Pa ipak, šok je otvarao nove perspektive. Tajvan više nije bio strateški pijun u igrama velikih. Njegov razvojni put više nije bio vezan za Kinu i borbu protiv komunista. Otok i njegovi stanovnici sada su se po prvi puta mogli posvetiti sebi.

Godine 1992. na Tajvanu su održani prvi slobodni višestranački parlamentarni izbori. Četiri godine kasnije, održani su prvi slobodni predsjednički izbori na kojima pobjeđuje Lee Teng-hui, prvi domicilni Tajvanac na tako visokoj poziciji. Lee je predstavljao srž tajvanskog identiteta koji se kovao u nekoliko povijesnih valova. Rođen 1923., u obitelji Haka Han Kineza, Lee je služio u japanskoj vojsci pred kraj rata. Zatim se na kratko vrijeme pridružio komunističkoj stranci zbog „mržnje prema Kuomintangu“. Kasnije je studirao je na Tajvanu te početkom 50-ih otišao u Ameriku. Vratio se 1971. te pridružio Kuomintangu, što mu je otvorilo mogućnost za rad u vladi. Zbog upravljačkih sposobnosti i obrazovanja, Čan Čin-kuo ga je nakon smrti oca predodredio za nasljednika. Godine 1990., gotovo 300 tisuća studenata izašlo je na ulice i zatražilo slobodne direktne izbore. Lee ih je saslušao i obećao promjene. Prije izbora, Lee je 1995. posjetio svoju almu mater, sveučilište Cornell u SAD-u, što je izazvalo veliku ljutnju Pekinga i prouzročilo Treću tajvansku krizu. No, to mu je povećalo popularnost.

Rođen u obitelji Haka Han Kineza, služio u japanskoj vojsci, pridružio se komunistima zbog mržnje prema Kuomintangu, početkom pedesetih otišao u Ameriku. Lee Teng-hui, prvi demokratski izabrani tajvanski predsjednik

Tajvanska demokracija uzela je maha i završila oblikovanje suvremenog Tajvana. Također, trgovinski kontakti i tajvanske investicije u proizvodnju dobara u Kini koja je tijekom 90-ih imala nisku cijenu rada pozitivno su utjecali na gospodarstvo otoka. Nakon Leeja, predsjedništvo prelazi Chan Shui-bianu (dva mandata) iz Demokratske progresivne stranke. Smjenjuje ga Ma Ying-jeou (dva mandata) iz Kuomintanga, a 2016. vlast prelazi u ruke Tsai Ing-wen iz Demokratske progresivne stranke.

Zauvijek između dvije vatre?

Tajvanski pronalazak vlastitog ‘ja’ u unutarnjem životu nije se mogao pretvoriti u međunarodno ‘ja’. Okolnosti koje su pratile Tajvan i silnice koje su ga sputavale bile su prejake. Završetak Drugog svjetskog rata prošao je u sjeni borbe. Prva i druga tajvanska kriza (1955. i 1958.) bile su demonstracija stvarnog neprijateljstva koje je odnijelo stotine života na obje strane. Provokacije i manji sukobi, zračne i pomorske borbe, izviđačke operacije, špijunaža i napadi specijalnih snaga različitim su se intenzitetom nastavili sve do 1979. godine. Tek je uspostava diplomatskih odnosa SAD-a i Kine 1979. donijela Tajvancima prvo dugotrajno razdoblje mira, sve dok se u tjesnacu ponovo nije zapucalo 1995. i 1996. godine. Peking nije znao što donose demokratski izbori predsjednika i strahovao je da će se situacija razvijati u smjeru de jure priznanja suvereniteta otoka. Raketna paljba i vježbe s pravim streljivom bile su demonstracija ‘crvenih linija’. I u toj trećoj tajvanskoj krizi, SAD je pokazao da ne namjerava napustiti otok unatoč diplomatski reduciranim odnosima. Amerika je aktivirala 7. flotu i poslala u tjesnac čitavu borbenu skupinu nosača zrakoplova na čelu s velikim Nimitzom. Washington je također pokazao svoje ‘crvene linije’. Iako se sve završilo mirno, zaključak je bio neumoljiv i jasan: Tajvan će i dalje biti između dvije vatre.

Od 1980-ih, kada su se veze između otoka i kopna počele postupno obnavljati, Peking je provodio strategiju ‘mirnog ujedinjenja’ s Tajvanom. Kao i mnogi drugi aspekti kineske politike, ona se u potpunosti temeljila na rastućoj gospodarskoj ulozi Narodne Republike Kine u regiji i svijetu. Tajvan je, u idealnom scenariju, trebao biti uvučen u gospodarske tokove kopna i uz njihovu pomoć inkorporiran u sustav.

Turizam, obrazovanje, znanstvena razmjena i drugi međuljudski kontakti trebali su se brzo širiti i služiti istome cilju. Pretpostavljalo se da će s vremenom, kada se razlika u gospodarskom razvoju otoka i kopna smanji a redovitost kontakata preraste u naviku, Tajvan lako prihvatiti kinesku formulu ‘jedna zemlja – dva sustava’, unutar koje je autonomija Tajvana trebala biti veća i od one Hong Konga.

Izvoz Tajvana u Kinu prošle godine iznosio je 112,3 milijarde dolara, a uvoz 70,3 milijarde, dvostruko više od razmjene sa SAD-om. Tajvanske investicije u Kinu premašuju 186 milijardi dolara. Otok i Kina povezani su proizvodnim lancima, a stotine tisuća Tajvanaca žive i rade na kopnu

Ekonomski dio strategije dobro je funkcionirao. Godine 1995., udio Kine u izvozu Tajvana iznosio je tek 12,2%, dvostruko manje od SAD-a. Danas je Kina glavni trgovinski partner. Kina i Hong Kong zajedno čine čak 34% ukupne robne razmjene Tajvana. Brojke su zastrašujuće. Izvoz Tajvana u Kinu prošle godine iznosio je 112,3 milijarde dolara, a uvoz 70,3 milijarde. To je dvostruko više od tajvanskog izvoza i uvoza u SAD. Ukupne tajvanske investicije u Kinu premašuju 186 milijardi dolara. Otok i Kina povezani su zajedničkim proizvodnim lancima, a stotine tisuća Tajvanaca žive i rade na kopnu.

No, politička komponenta kineske strategije potpuno je zakazala. Oslanjanje na veliki biznis i prisni kontakti s elitama i pojedinim tajvanskim političarima nisu mogli nadoknaditi stvarni angažman s tajvanskim građanskim društvom i razvoj uzajamnog poštovanja i povjerenja. Istovremeno, napeti odnosi Kine i Japana tijekom 2000-ih godina ponovo su vratili Tajvan u vojno-strateški kontekst Istočne Azije. Nove američko-japanske obrambene smjernice spominjale su obranu Japana u slučaju nepovoljnih aktivnosti u ‘susjednim područjima’, što je Kina protumačila kao spominjanje Tajvana. K tome je 2000. godine na dužnost stupio novi tajvanski predsjednik Chen Shui-bian iz Demokratske progresivne stranke, koja se odupirala idejama unifikacije. Peking je ponovo koristio prozivke i retoričke prijetnje.

Amerikanci održavaju neslužbene veze s otokom, nastavljaju gospodarsku suradnju, opskrbljuju ga oružjem, a u slučaju kineske primjene sile, mogu mu pružiti  vojnu pomoć (iako nisu dužni to činiti). Još 2001. predsjednik Bush mlađi jasno je izjavio da će u slučaju kineskog napada na Tajvan Amerika priskočiti u pomoć. Ovog su se stava – eksplicitno ili implicitno – pridržavali svi naredni američki predsjednici, pa tako i Joe Biden.

Administracija Baracka Obame prvo je 2010. odobrila prodaju oružja Tajvanu za 6,4 milijarde dolara. Nešto kasnije, 2015., i dodatnih 1,8 milijardi dolara u oružju i tehnici. Uz prodaju oružja Tajvanu, SAD je također ojačao svoje vojne veze s Tajvanom u drugim područjima, uključujući organizacijske reforme, konzultacije, obuku osoblja, razmjenu vojnih i obavještajnih podataka, itd. SAD je pomagao Tajvanu u transformaciji postojećih strateških principa prema netradicionalnim prijetnjama, inovaciji i asimetričnom ratovanju. Osim toga, američki Kongres stalno je pozivao vladu da liberalizira postojeću zabranu kontakata visokih dužnosnika. U prosincu 2016., Obama je utvrdio Vojni proračun za 2017., u kojemu je pisalo da Pentagon mora jačati vojnu suradnju Tajvana i Kine i poticati kontakte između dužnosnika Tajvana i SAD-a.

Donald Trump je ostvario Obaminu nakanu i zakonski ukinuo moratorij na razmjenu visokih dužnosnika Tajvana i SAD-a. Godine 2019. održan je, prvi u 40 godina, sastanak savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Sjedinjenih Država i Tajvana. Model obrambene suradnje Washingtona i Taipeija doživio je pravnu obnovu. Prije su takve transakcije išle po posebnoj proceduri, s obzirom na sve implikacije i rizike. Sada je put direktan – američki sustav tretira prodaju oružja Tajvanu kao i bilo kojoj drugoj suverenoj državi. Prošle je godine tako 2020. SAD s Tajvanom sklopio ugovore o prodaji oružja u vrijednosti od 5,1 milijardu dolara. Također, pojačana je suradnja na području obuke vojnog osoblja. Američki instruktori na Tajvanu ne skrivaju svoju pripadnost američkim oružanim snagama.

Ograničene mogućnosti mira i rata

I tako Tajvan nakon svih perturbacija 20. stoljeća ulazi u novi ciklus napetosti, ponovo uzrokovan konvergencijom vanjskih političkih faktora. Peking se očito još uvijek nada mirnom ujedinjenju. Povratak Hong Konga i Makaa u kinesku jurisdikciju krajem devedesetih prošloga stoljeća osnažio je vjeru Pekinga u mogućnost diplomatskog povratka otoka. Ipak, Peking shvaća da vrijeme curi.

Prema anketi Sveučilišta Chengchi iz 1992., 46,4% stanovništva se smatralo istovremeno Kinezima i Tajvancima (dvojni identitet), 25,5% ispitanika je tvrdilo da se smatraju Kinezima, a 17,6% – Tajvancima. No, u lipnju 2021. čak 63,3% anketiranih smatralo se Tajvancima, 31,4% je sačuvalo dvojni identitet, a svega 2,7% je reklo da su Kinezi.

Ministarstvo kopnenih poslova Tajvana također regularno provodi ispitivanja javnog mnijenja. Godine 2008., ukupno je 91.8% stanovnika preferiralo status quo. Od njih je 40,9% bilo za opciju „status quo sada, odluka o ujedinjenju/neovisnosti kasnije“, 25,5% za opciju „status quo na neodređeno“ i 16,4% za opciju „status quo sada, neovisnost kasnije“. Svega 6% građana je iskazalo želju za što skorijom neovisnošću.

Najnovije ispitivanje iz rujna ove godine pokazuje nešto drugačiju sliku. Status quo preferira 85,4% stanovnika. Opcija „status quo sada, odluka o ujedinjenju/neovisnosti kasnije” je pala na 28,1%. Novi većinski izbor je postala opcija „status quo na neodređeno“ – 30,4%. Također, povećao se broj onih koji preferiraju „status quo sada, neovisnost kasnije“ – 21,9%, i blago je porastao postotak zagovornika žurne neovisnosti – 6,6%.

Drugim riječima, Tajvan je danas mjesto u kojemu žive Tajvanci, čija se promišljanja o budućnosti odnosa s Kinom temelje na statusu quo uz blagu naklonjenost ka neovisnosti. No, to je i pitanje političkih odabira stanovništva. Tijekom prošlih desetljeća, Kuomintang je doživio svoju zanimljivu transformaciju. Iz Čan Kaj-šekove stranke antikomunizma i oslobođenja Kine, Kuomintang se pretvorio u glavnog političkog pobornika mirnog suživota i dijaloga s Kinom. Takav je obrat uzrokovan svojevrsnom identitetskom nostalgijom. Prošlost stranke je vezana za kopno, i unatoč desetljećima antagonizma Kina je za nju stara domovina i zajednički kulturološki nazivnik. Kuomintang instinktivno teži ka kopnu, a s obzirom na to da se situacija znatno promijenila, ta se težnja paradoksalno počela manifestirati kao želja za pojačanom gospodarskom, kulturnom suradnjom i dijalogom. DPS je suprotan pol, stranka koja nastoji predstavljati sve nove vrijednosti i poglede koji su se počeli formirati sredinom 90-h godina.

Iako su pokušaji Pekinga da uz pomoć propagande i ekonomskog pritiska oslabi DPS i predsjednicu Tsai Ing-wen isprva bili obećavajući (na lokalnim izborima 2018., Kuomintang je nadmoćno dobio većinu u gradovima, selima i općinama), prosvjedi protiv najavljenog zakona o izručenju u Hong Kongu 2019. su drastično promijenili sliku. Legalistička reakcija kineske vlade, odnosno žurna implementacija zakona o sigurnosti u Hong Kongu je u očima Tajvanaca bio dokaz da je koncept „jedne zemlje, dva sustava“ diskreditiran. Popularnost umjerenih i pro-pekinških opcija na Tajvanu počela je slabiti. Tsai Ing-wen je 2020. uvjerljivo osvojila drugi mandat.

Iz tih razloga je stranački odabir Tajvanaca za Peking vrlo važna stvar, jer političke eskalacije i Tajvanska retorika ovise i o vladajućoj garnituri. Trenutno DPS podržava 31,4% Tajvanca, a Kuomintang 18,7%. No, čak je 44,4% onih koji nisu sigurni u svojem odabiru. Tajvanski lokalni izbori 2022. te predsjednički i parlamentarni izbori 2024. godine će pokazati koliko je tema „mirnog ujedinjenja“ relevantna u ovom povijesnom razdoblju.

Gubitak otoka za SAD bi značio katastrofalni gubitak autoriteta SAD-a i faktičko protjerivanje SAD-a iz regije. Mnogi bi se nakon toga šutke priklonili Kini i prihvatili novu stvarnost. Peking bi u slučaju neuspjeha upao u ogromnu političku, društvenu i ekonomsku krizu, našao se pod sankcijama i bio faktički izopćen

Unatoč tome što nam se trenutni stavovi i retorika Kine čine vrlo agresivnim, filozofija Pekinga je prošla kroz minimalno tri evolucijske faze, i to u smjeru jačanja mirnog dijaloga: Mao Ce-tung je koristio pojam „oslobođenja“ Tajvana, koji je podrazumijevao isključivo silu. Deng Xiaoping je predstavio svojevrsni miran suživot uz odgodu Tajvanskog pitanja za buduće naraštaje. Kasnije administracije su proglasile politiku „mirnog ujedinjenja“.

Trenutni agresivni tonovi i postupci proizlaze iz nekoliko okolnosti. Prvo, Kina je danas jača nego ikada i njen opći stav prema globalnim odnosima i odnosima sa SAD-om poprima obličje suverene vojne i ekonomske ravnopravnosti. Drugo, Peking najviše iritiraju zakonodavne transformacije drugih zemalja koje potencijalno mogu stvoriti uvjete za de jure neovisnost otoka.  Peking ne vidi problem u američkoj podršci, pa čak ni u prodaji oružja, već u reakciji Taipeija na tu podršku. Nakon normalizacije odnosa između Kine i Amerike 1979., pravilo igre je bilo jednostavno: strateška nedorečenost. Formula Nixona i Kissingera prema kojoj SAD razumije kineski stav o tome da postoji samo jedna Kina. Suradnja s Tajvanom nije bila zabranjena (dapače, SAD i Japan su slobodno surađivali i trgovali s Tajvanom kroz mrežu ureda za kulturu i suradnju, tzv. de-facto veleposlanstava Tajvana. Tajvan i danas ima veliku kvazi-diplomatsku mrežu od 143 predstavništva u 117 zemalja) ali se smatralo nedopustivim poticanje i promoviranje njegove neovisnosti. No, sada se taj princip aktivno preispituje. Za Peking je promjena pravnog okvira prema Tajvanu daleko gora od neformalnih veza s njim.

Zašto si Kina ne može priuštiti gubitak Tajvana?

Narodna Republika Kina ne može si  priuštiti gubitak Tajvana iz unutarnjih razloga. Nakon desetljeća fokusiranja na otok i svojevrsne sakralizacije budućeg ujedinjenja, upitno je hoće li kinesko društvo moći prihvatiti poraz i kakve posljedice očekuje kineski sustav u slučaju neplanirano lošeg ishoda.

Zbog toga Kina planira i vojni scenarij. Iako su sve vojne vježbe zasad samo demonstracija moći, postoji mogućnost da bi jednog dana mogle postati paravan za pravi napad. Vojna opcija je basnoslovno rizična. Takva operacija ne bi trebala biti samo munjevita, kako bi se isključila mogućnost brze reakcije SAD-a i povlačenja 7. flote u tjesnac, već i maksimalno precizna kako bi se izbjegle civilne žrtve i uništenje infrastrukture. Kineska vojska može u prvim satima intervencije zasuti otok tisućama naprednih balističkih i krstarećih projektila te blokirati otok zahvaljujući jedinstvenom integriranom sustavu bojišta koji povezuje mornaricu, zrakoplovstvo i kopnene snage. No, na kraju, sve bi se svelo na amfibijsku operaciju i juriš otokom – scenarij za koji kineska vojska nema relevantnog iskustva.

Poraz ili pobjeda imao bi dalekosežne posljedice za sve involvirane strane i za čitavu regiju. Gubitak otoka za SAD bi značio katastrofalni gubitak autoriteta SAD-a i faktičko protjerivanje SAD-a iz regije. Mnogi bi se nakon toga šutke priklonili Kini i prihvatili novu stvarnost. Peking bi u slučaju neuspjeha upao u ogromnu političku, društvenu i ekonomsku krizu, našao se pod sankcijama i bio faktički izopćen iz regionalne zajednice. Bio bi to Tiananmen broj 2, ali puno gori, i puno dulji.

Sve tri strane povezane su gospodarstvom i tehnologijama. Tajvan je tehnološko središte svjetskog značaja i proizvodnim lancima povezano je s vodećim američkim i kineskim tvrtkama. Tajvan ima globalni monopol u proizvodnji mikročipova: TSMC proizvodi 90% svih svjetskih naprednih čipova. Kolaps proizvodnje na Tajvanu bio bi veliki udarac za sve, popraćen globalnim ekonomskim šokovima uslijed fizičkih i kibernetičkih napada.

Gospodarski i tehnološki značaj Tajvana trebao bi imati smirujući učinak na Peking i Washington. Na Taipei također. Ako Kina optira za ekonomsku blokadu otoka kao ‘mini-nuklearno’ rješenje, tajvansko gospodarstvo i izvoz bi se našli u katastrofalnom položaju. Njegovi saveznici ne bi mogli  apsorbirati izvoz u Kinu, pogotovo u vremenima kada svaka zemlja nastoji osigurati domaća tržišta od stranih proizvoda. Nije iznenađujuće da su mnogi veliki igrači tajvanskog biznisa glavni zagovornici dobrih odnosa s Pekingom.

Teško je reći što nosi budućnost. Kina zasad promatra Tajvan kroz prizmu Zakona o suzbijanju odcjepljenja iz 2005., koji većim dijelom promovira mirna rješenja i definira crvene linije za primjenu sile kao „iscrpljenje rješenja za mirno ujedinjenje“ i objava de jure neovisnosti otoka. Legalistički pristup je dobra stvar jer smanjuje opasnost nepromišljenih postupaka ili pritiska vojnih elita. Pa ipak, definicije crvenih linija su odveć dvosmislene i visoko interpretativne. Kako se procjenjuje iscrpljenje svih opcija za mirno ujedinjenje?

Ni prisutnost SAD-a ne pomaže smirivanju. Predsjednica Tsai Ing-wen mudro izbjegava spominjanje neovisnosti u službenom i javnom prostoru, ali tu je ravnotežu teško čuvati kada političari s druge strane Tihog oceana izvode poteze za koje smatraju da pomažu, a koje Peking imputira osobno njoj. Sve glasnija podrška Tajvanu i postepena zakonodavna liberalizacija vjerojatno u američkih kongresmena stvara osjećaj pravične borbe, no u stvarnosti sve to stavlja Tajvan na metu i vraća ga u poziciju pijuna u borbi velikih.