Smijeh su zamijenile suze: Iako su u štrajku, radnici riječkog brodogradilišta 3. maj svako jutro dođu na posao, popiju kavu i sjede u tišini priželjkujući bolje sutra
NEIZVJESNOST U 3.MAJU
Teški dani: ‘Marenda u 3. maju znala nam je biti jedini obrok’
Jutrom sam se budio s jednom jedinom pomisli, hoće li danas biti plaće, a noću pokušavao zaspati u glavi vrteći neplaćene dugove uz isto pitanje, hoće li je biti sutra... Nakon deset godina rada i dvije neisplaćene plaće nekadašnji brodski cjevar Josip Marković (33) bio je prisiljen napustiti riječko brodogradilište. Odnedavno radi u privatnoj građevinskoj tvrtki kao pomoćni radnik na građevini.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:46
Odluka o odlasku bila je jedna od najtežih koje je morao donijeti, no u 3. maju jednostavno više nije imao budućnosti.
- Mjeseci bez pošteno zarađene plaće čine nemir i nervozu cijeloj obitelji, a kamoli meni, suprugu, ocu, koji najednom ne može svojoj djeci priuštiti ono što ih ide, kupiti šećer, brašno, kruh, platiti režije i rentu, namaknut za kredit, a kamoli kćeri uzeti tenisice za školu... Ne može se to objasniti, ta bespomoćnost. Kad znate da ste odradili svoje, i ne tražite ništa osim da vas za to plate, a najednom ovisite o pomoći drugih ljudi. Srećom, imam divnog punca i punicu, koji su uvijek tu i spremni pomoći, ali nisam mogao izdržati, pukao sam psihički i teška srca prije tri tjedna napustio firmu - objašnjava Josip što je “prelomilo” i zbog čega je odlučio otići iz brodogradilišta, koje je pred potpunim slomom.
Novu priliku, barem zasad, nije dobio njegov kolega Ivica Lerga (45), koji nakon 19 godina rada za nekadašnju industrijsku kralježnicu Rijeke dvoji o svom opstanku.
- Grad na moru bez luke i brodogradnje ne postoji, a 3. maj je bio bit ovoga grada, kruh... Sad postajemo Detroit, prazne hale duhova, od ulaska do izlaska, bez zvuka i brujanja motora, smijeha, zadovoljstva, pjesme, s grčem, kao da čekamo smrt. Najgore je doći na posao i cijeli dan sjediti, više me stražnjica boli od sjedenja. I lako za nas, ima tu ljudi koji će pred penziju završiti na birou - sjetno priča trećemajac Lerga, kojemu više nije do smijeha ni do plača.
- Suze su presušile, ali bome mi se ni ne smije previše. Znam da ne mogu ništa promijeniti i kao da sam postao ravnodušan. Pa ipak, molim se i nadam. I možda lažem sam sebi, ali ipak vjerujem u opstanak. Bit će bolje, kupit će stranci, tako je lakše - s dozom ironije analizira Ivica sebi u bradu.
Svakog dana kada dođe na posao, prva mu je pomisao hoće li imati čime nahraniti mačku za koju se brinu radnici 3. maja i koja im je poput ljubimca. Kaže da su radnici dugo osjećali da neće biti dobro. Predsjednik Sindikalnog odbora za opstojnost 3. maja, Juraj Šoljić, stalno ih je upozoravao da idu u propast, no ništa se nije poduzimalo dok voda nije došla do grla.
Dodaje kako, poput mnogih kolega, ne može ni razmišljati o odlasku na rad u inozemstvo jer zbog dugogodišnje ozljede i zdravstvenih tegoba (6 operacija abdomena) ima ograničenje pri radu.
Za opstanak se, kaže, snalazi kako zna, posuđuje, više ni sam ne zna od koga i kako.
Sličnu sudbinu dijeli i trećemajski vatrogasac Milan Franjković (54), otac četvero odrasle djece, koji u riječkom brodogradilištu radi već 12 godina.
- I sad svako jutro obilazim brodove i ljudi po navici dođu na posao u 20 do 6, bez obzira na štrajk. Ali nema tu više života, smijeha, čak ni šala. Popijemo kavu i onda sjedimo u gluhoj tišini slušajući vijesti, u nadi da će se nešto pokrenuti. Sve što želimo je raditi i za taj pošteni rad dobivati plaću, a ne da ispada da nekog za nešto molimo - prepričava vatrogasac Milan, kojem je, priznaje, “pod stare dane” palo na pamet otići raditi u Njemačku, no u tome ga sprečava odgovornost koju osjeća prema bolesnoj majci (80), koja živi u Ogulinu.
- Najmanje dvaput tjedno odlazim pobrinuti se oko lijekova, doktora, svega što treba, dok joj, u ovim godinama, ujedno uzimam od male mirovine kako bih preživio... Nema gore od toga, u ovim godinama se zateći u takvoj situaciji. Što je najteže, ona to razumije i kaže: ‘Ako moraš ići, sine, ti idi pa šta bude’. Najviše me strah da ću, ne daj Bože, morati tražiti pomoć i od djece... Što da vam kažem?! Dao sam auto u oglasnik, idete od onog prvog što imate i nadate se boljem. Ali sve manje vjerujem, nada splasne, a mi sve više izgledamo kao očajnici koji se love za zadnju slamku - ogorčen je Franjković.
S teškom nelagodom sva trojica priznaju kako je bilo dana kad im je jedini obrok bio marenda u firmi, a ima i onih koji, kažu, vikendom znaju uzeti i pokoju porciju kući za djecu. Nerijetko, kažu, nemaju ni za benzin do posla.
- Teško je to, znate, odlazak u prazne hale koje su nekad vrvjele životom i radilo se u tri smjene, a sad samo tišina, neizvjesnost i očaj. A ima ljudi i žele raditi. Ma katastrofa - odmahuju rukom, dok Marković s grčem u grlu dodaje kako se u 33 godine života ne sjeća kad je zadnji put zaplakao, a onda ga je nezavidna situacija rasplakala kao malo dijete. Na spomen Božića i nadolazećih blagdana samo su se gorko nasmijali.
- Ma kakvo slavlje, kakva zimnica?! Bit će dobro ako se na stolu nađu sol i kruh, a kamoli šunka iz supermarketa za 30 kn - zaključuju zabrinuti trećemajci.
Podsjetimo, u riječkom brodogradilištu već tjednima traje štrajk, a računi tvrtke u sustavu Uljanik Grupe blokirani su više od dva mjeseca. Uz isplatu cjelovitih plaća traže hitnu smjenu nadzornog odbora te izdvajanje 3. maja iz pulskog Uljanika.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
