Nakon što mjesec dana odbija smijeniti Dragana Lozančića, a sada odugovlači s imenovanjem Milijana Brkića, premijer Orešković uzeo je za važnog suradnika bivšeg zamjenika SDP-ova ministra Branka Grčića.
Možda je stvar u inatu, u taštini, možda u uvrijeđenosti, možda se radi o naglom napadu hrabrosti, možda preslagivanju odnosa snaga, a možda je riječ o posve logičnoj nuspojavi ovog eksperimenta zvanog hrvatska Vlada.
Ali dva mjeseca nakon što su ga šefovi HDZ-a i Mosta dovukli za ruku pred predsjednicu Republike koja mu je uvalila mandat za sastavljanje Vlade, čini se da je Tihomir Orešković napokon shvatio da je on zapravo premijer.
I počeo je pokazivati sve snažnije znakove otpora onima koji su ga smatrali svojom lutkom na koncu.
Pa tako već više od mjesec dana odbija potpisati smjenu Dragana Lozančića sa čela SOA-e. Čak i pod cijenu Kolindina špotanja, kao i pod cijenu nečuvenog Karamarkova zavrtanja ruke i optužbe da snosi odgovornost što je tajna služba "obezglavljena".
Ni u šestom tjednu otkako Vlada nema ministra branitelja Orešković ne popušta Karamarkovu pritisku da Milijana Brkića prihvati kao jedinog kandidata. Čak je braniteljima na sastanku ponudio da iznesu neke svoje prijedloge. Samo da kupi vrijeme.
Nema ruke na srcu
Tim Orešković ne drži ruku na srcu za intoniranja himne. Nije previše oduševljen idejom slanja vojske na granice protiv izbjeglica. Prije nekoliko tjedana u javnosti je diskretno provučena informacija kako je premijer posramio Karamarka odradivši dan nakon njega uspješniji razgovor s Viktorom Orbanom oko otvaranja graničnih prijelaza s Mađarskom.
A sada, kao najnoviji akt osamostaljenja, Orešković je imenovao Jakšu Puljiza, bivšeg zamjenika potpredsjednika Vlade Branka Grčića, za svog kordinatora svih ministarstava.
Time ne samo da je angažirao čovjeka koji je radio u "najneuspješnijoj Vladi u povijesti", kako je naziva Karamarko, u resoru u kojem, kako reče Ivana Maletić, Hrvatska nije zaradila ni jedan euro iz EU fondova, već je prigrlio prvog suradnika ministra kojeg su hadezeovi desničari optuživali da je stajao na srpskoj barikadi.
Ako je to trebala biti pljuska Karamarku, onda nije mogla biti glasnija.
Izgubljeni gospodar lutaka
Šef HDZ-a, zajedno sa šeficom države, vjerovao je da će kontrolirati ovu Vladu, da će upravljati premijerom, naređivati mu i usmjeravati ga, čak ga i prisiljavati da potpiše akte s kojima se očito ne slaže.
Ali, kao i mnogo puta do sada, "gospodar lutaka" podcijenio je svoju marionetu.
Tim Orešković još nije progutao poniženje kojem ga je izložila Kolinda jednostranim smjenjivanjem Lozančića, čak i pod cijenu da SOA bude "obezglavljena". Karamarkovi pritisci i opomene da "vrijeme istječe" samo su dodatno pogoršali stvari.
A premijer sigurno nije zaboravio ni poniženje kojem ga je izložio Tomislav Karamarko guranjem u Vladu Mije Crnoje i Zlatka Hasanbegovića. Pa sad otvoreno poručuje kako mu ne pada na pamet prihvatiti Brkića kao jedinog kandidata za ministra branitelja, naročito s novim naramkom afera.
Mogao je, naravno, Orešković jednostavno provesti ono što se od njega traži - smijeniti Lozančića, imenovati Brkića, zaobići Puljiza - i odgovornost prebaciti na svoje poslodavce. Neka se Karamarko i Petrov svađaju, premijer će voditi reforme.
Međutim, Orešković se očito trudi demonstrirati svima da još uvijek ima kičmu.
Padobranac Tim
Sve to još uvijek ne znači da on nije padobranac u Vladi i da još nije sposoban ispaliti paradoksalnu izjavu poput one da "želi više kandidata za ministra branitelja kako bi odabrao najboljeg", kao što je odabrao Crnoju.
Sve to ne znači da premijer u potpunosti kontrolira Vladu. Jer još uvijek nismo sigurni tko je zapravo kontrolira.
To samo znači da se u situaciji kad se još pitamo koliko Vlada imamo - dvije, tri, četiri - Orešković jasno pokazuje da ne želi biti u istoj Vladi s Karamarkom. Božo Petrov mu je očito bliži.
"Karamarko i Petrov uglavnom su šutjeli, glavnu riječ vodio je Tim i vidjelo se tko je operativac", izjavio je prošlog tjedna jedan sudionik sastanka branitelja u Vladi.
I tom prilikom Orešković se želio nametnuti kao premijer.
Rat za samostalnost
Za to su mu potrebni HDZ-ovi glasovi u parlamentu, ali i tom HDZ-u treba podrška Mosta za ostanak na vlasti. U tom smislu Oreškovićev pakt s Petrovom stavlja Karamarka u podređenu poziciju.
On će se, pak, osvećivati tako što će huškati svoje partnere iz Domoljubne koalicije da prekomjerno bombadiraju Most: optužujući ga da ne surađuje, da otežava reforme, pa čak i da uzima previše fotelja (zaboravljajući da bez Mosta oni ne bi bili na vlasti)... Ali sve to kao da samo jača Oreškovićevu samostalnost.
Je li sve to sretna situacija za državu, da imamo Vladu koja funkcionira na principu inata, kaprica, zavrtanja ruke i držanja noža pod grlom? I da promatramo Vladu kroz "igru prijestolja" gdje se premijer bori za samostalnost, gdje se traže i mijenjaju saveznici, gdje potpredsjednici Vlade odvojeno primaju na razgovor strane ulagače...?
Ako situacija i nije sretna, onda su i ovakva trvenja bolja od Karamarkove hegemonije.
Šef HDZ-a sve dosad je vjerovao da on gospodari situacijom, da drži premijera na uzdi, a Most na distanci. A sada ne samo da mu Petrov blokira imenovanja, već se i Orešković oteo kontroli, nabijajući mu na nos čak i Grčićeve zamjenike.
I tko zna, kako je krenulo, možda bi premijer mogao uzeti Freda Matića za ministra branitelja. Dati šatorašima smisao postojanja. A Karamarku izbrusiti još jedan živac.
