Nakon gostovanja u Nedjeljom u 2 donosimo životnu priču Alena Muhića. Danas radi kao medicinski tehničar u bolnici u kojoj je i rođen. Tada su ga posvojili domar bolnice Muharem i njegova supruga Advija. 'Oni su mi pokazali da obitelj ne određuje krv, već srce', kaže Alen
O NJEMU SNIMILI DVA FILMA
Tko je Alen Muhić: 'Četnik je '92 silovao moju majku. Rodila me i pobjegla. Našao sam ih oboje'
Čitanje članka:
6
min
Samo dva dana nakon što sam ugledao svjetlo dana, ostao sam sam. Biološka majka otišla je iz bolnice, a mene ostavila i nikada se nije osvrnula. Nije mogla gledati dijete koje ju je podsjećalo na najteži trenutak života, na silovanje koje je preživjela u ratu. Na čovjeka koji joj je priuštio taj horor, s nevjerojatnom staloženošću i snagom, svoju priču pripovijeda nam Alen Muhić, rođen 1993. godine u goraždanskoj ratnoj bolnici. Dijete rođeno iz silovanja njegove biološke majke iz Foče.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
05:52
Danas Alen radi kao medicinski tehničar u bolnici u kojoj je i rođen. Ima suprugu i troje djece, a u Zagreb je stigao na nekoliko dana. Iskoristili smo priliku da ga upoznamo i prenesemo njegovu priču. Dogovorili smo se u 11 sati na zagrebačkom Zrinjevcu, a u 11:05 vidimo crnog, nasmijanog muškarca kako ubrzano hoda prema nama. I dok stoji pred nama, onako nasmijan lako je zamisliti da je nekada bio upravo takav, malen, nezaštićen i sam. Bio je tek novorođenče, bez roditelja i ikoga svoga. Alen nije imao niti ime.
Sudbina je, međutim, htjela da se u tom trenutku pojave ljudi spremni dati mu ono što mu je život uskraćivao: sigurnost, ljubav i obitelj.
- Tada su u moj život ušli Muharem koji je bio domar te bolnice, i njegova supruga Advija Muhić. Oni su me uzeli u naručje, u vremenu kada je rat odnosio živote, a mnogi su ostajali bez ičega. U trenucima kada su drugi gubili, oni su odlučili darovati - govori nam Alen. - Moji roditelji, Muharem i Advija, dali su mi sve, ljubav, pažnju, identitet. Njima dugujem to što sam danas čovjek. Oni su mi pokazali da obitelj ne određuje krv, nego srce - ozbiljan je jer u njihovom domu Alen nije bio “posvojeno dijete” niti “dijete rata”. Bio je jednostavno njihov sin. Uz dvije biološke kćeri, on je bio onaj kojeg su čekali, odgajali, hrabrili i vodili kroz život.
Muharem i Advija stvorili su za njega svijet u kojem se mogao osjećati voljenim i prihvaćenim, čak i dok je izvan njihovih zidova nosio teret teške životne priče. A onda je s 10 godina saznao da je posvojen.
- Bilo je teško, ali još teže je bilo kada sam kasnije shvatio okolnosti mog rođenja. To je nešto s čim sam se morao boriti sam u sebi, jer društvo nije imalo razumijevanja - prisjeća se. Njegova unutrašnja potreba da shvati tko je on, tko su mu roditelji i zašto je došao na svijet na takav način, vodila ga je dalje.
Upoznavanje biološkog oca
- Nekoliko mjeseci nakon što sam prvi puta postao otac, prijatelj me pozvao da odemo na džumu u Jeleč. Pristao sam. Znao sam da je blizu kuća čovjeka koji je silovao moju majku. Ali nisam ni slutio što me čeka tog dana - prisjeća se.
- Kad smo stigli u Jeleč, jedan čovjek mi je viknuo 'vidio sam ti oca maloprije'… Mislio sam u sebi, pa moj otac Muharem je na vikendici, no ubrzo sam shvatio o kome govori. I nije mi puno trebalo da mi se pokvari raspoloženje. Odjednom sam imao razne misli u glavi, nisu mi dale prostora da razmišljam o obredu. Nisam ništa čuo što se govori. Nakon završenog obreda, zamolio sam prijatelja da me odveze do Rataja, sela u blizini Jeleča. Moj prijatelj me odveo bez pogovora, jedino me pitao jesam li siguran - priča nam.
Stajao je pred pragom kuće u kojoj se krio čovjek s odgovorima na pitanja koja mu dugo tinjaju u mislima. Srce mu je ubrzano tuklo u grudima, a svaka sekunda činila se beskrajnom. I onda se vrata otvore, i pred njim staje čovjek kojeg je tražio, gledajući ga ravno u oči.
- Sve što sam godinama nosio u sebi, bijes, tugu, strah i znatiželju, pomiješalo se u neizrecivu buru osjećaja. Predstavio sam se drhtavim glasom: “Ja sam Alen Muhić.” I kad sam htio nastaviti i reći mu tko sam njemu, samo je rekao da zna tko sam. Tih nekoliko sekundi trajalo je kao vječnost. svaki dah, svaki otkucaj srca činili su se beskrajni - govori nam Alen.
- Na kraju, DNK je pokazao da je moj biološki otac, mada to i nije bilo potrebno, oči ne lažu, ako laže komad papira. Iako je negirao i DNK i da je poznavao moju majku. Za mene je on ratni zločinac i kriminalac. I ne samo on. Bilo tko tko je počinio takve zločine. ubijao nedužne, silovao, pljačkao, bez obzira na vjeru i naciju. Možda naš sud nije pravedan, ali Božji jest. I uvijek će biti - jasno nam govori Muhić. Njegov biološki otac negirao je Alena sve dok se nije napravio DNK. Priznao je samo kako bi ga sud oslobodio optužbi.
Alenovog biološkog oca sud je oslobodio, no ne i Alen. Krivo mu je jer pravda nije zadovoljena. Ne samo u slučaju njegovog biološkog oca već svakog tko je počinio zločin, a slobodan je.
Upoznavanje biološke majke
O Alenu su snimljena dva filma. Dječak iz ratnog filma i Stupica nevidljivog djeteta, dokumentarno-igrani film koji je nastavak i razvoj priče iz prvog filma, koji prikazuje Alenovu potragu za biološkim roditeljima u odrasloj dobi. On je nakon mnogo godina čekanja i odgađanja ipak upoznao svoju biološku majku. To se dogodilo nakon premijere filma Stupica 2015. godine. Film je potaknuo biološku majku da mu se javi i pristane na susret.
- Prvi susret se dogodio 2015. u Sarajevu, u privatnosti i daleko od javnosti. Nekoliko mjeseci nakon što sam upoznao biološkog oca. Ona nije htjela da joj se otkrije identitet, a ni pričati u javnosti. Pokušavao sam i kasnije s njom stupiti u kontakt, ali jedan dan bi, drugi dan ne bi,, treći dan me mrzi, slijedeći voli… Zvao sam je u Ameriku. Nazovem je, javi se njen suprug i prekine mi vezu. Razgovarali smo o svemu, ali nismo u kontaktu - govori nam Alen kojem je upoznavanje biološke majke ostvarenje životne želje, iako je za njega susret bio i emotivno težak i složen.
- Majka mi je rekla da sam isti otac! Iako fizički ličim na njega, trudim se biti dobar čovjek - naglašava.
Hrabrost mijenja zakon
Aktivno djeluje u Udruženju "Zaboravljena djeca rata", organizaciji koja okuplja osobe rođene kao posljedica ratnog seksualnog nasilja tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Ova organizaciju pruža platformu za progovaranje o njihovim iskustvima, zagovara njihova prava i nastoji podići svijest o njihovoj situaciji.
Njegova osobna priča i dugogodišnji angažman doprinijeli su donošenju Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH 2023. godine, kojim su ova djeca napokon službeno prepoznata kao posebna kategorija civilnih žrtava. Zakon im osigurava pristup pravima koja im prethodno nisu bila dostupna, od socijalne i zdravstvene zaštite do mogućnosti sudjelovanja u programima podrške i obrazovanja.
- Donošenje zakona predstavlja samo prvi korak. Implementacija i dosljedna primjena i dalje su izazov, jer društvo još uvijek treba otvoreno priznati i podržati djecu koja su dugo bila nevidljiva. Djeca poput mene još uvijek se suočavaju s tišinom društva, stigmom i nevidljivošću - ističe.
- Na području Bosne i Hercegovine, prema procjenama udruženja Zaboravljena djeca rata, broj takve djece kreće se između 3.000 i 5.000, a području bivše Jugoslavije do 15 tisuća. Međutim, s obzirom na to da mnoge majke nisu bile spremne priznati istinu o svom porijeklu, broj djece koja nisu svjesna svog identiteta mogao bi biti veći. Procjene Ujedinjenih naroda ukazuju da je tijekom rata u BiH silovano između 20.000 i 50.000 žena, no točan broj djece rođene iz tih silovanja nije službeno utvrđen - ističe njemu važne brojke.
Njegovu dobrotu i hrabrost prepoznali su mnogi, što mu je donijelo i nekoliko značajnih nagrada. Među njima je Nagrada za ljudska prava Sveučilišta u Oslu, koju je primio zajedno s Ajnom Jusić i Lejlom Damon iz Udruženja Zaboravljena djeca rata. Ova nagrada prepoznaje izvanredno zalaganje za ljudska prava. Također je dobio i Peace in Progress, međunarodnu nagradu za promociju mira, koju je u Barceloni preuzeo u ime udruženja.
Autor knjige 'Ja sam Alen'
Nedavno je objavio i knjigu 'Ja sam Alen' svoje autobiografsko djelo, u kojem opisuje svoje odrastanje, traume, identitet i život nakon rođenja tokom rata, kao dijete rođeno iz čina ratnog silovanja.
- Knjiga je pisana za žene koje su preživjele nasilje, djecu rođenu iz rata, posvojenu djecu i roditelje koji vole iznad krvi i prezimena - zaključuje.
Knjiga Ja sam Alen nije samo osobno svjedočanstvo, već i poziv na društvenu odgovornost i suočavanje s prošlošću. Njeno objavljivanje označava važan korak u procesu suočavanja s traumama rata i priznavanja prava djece rođene iz ratnog silovanja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
