Tri najveća grada još uvijek odbijaju dvije najveće stranke. (A postoji i druga strana priče.)

Najveći hrvatski gradovi i dalje odbijaju najveće hrvatske stranke. A manje stranke i stranačke liste koje su osvojile velike gradove ili se njihovi kandidati nadaju to učiniti u drugom krugu, i dalje teško probijaju granice tih gradova.

Drugi krug lokalnih izbora u Splitu iduće nedjelje mogao bi malo poremetiti stvari, prvenstveno u Splitu, ali kako sada stvari stoje tri najveća grada - Zagreb, Split i Rijeka - ponovno su dali odbijenicu HDZ-u i SDP-u.

Istina, HDZ je osvojio samo jedan mandat manje od Centra Ivice Puljka i njegov kandidat Tomislav Šuta puše za vratom aktualnom gradonačelniku, ali zasad Puljak vodi i nada se trećoj pobjedi na izborima za gradonačelnika Splita.

No tri najveća grada bila su ili su postala stratišta dviju najvećih stranaka. 

Novi HDZ, staro poniženje

U Zagrebu novi HDZ-ov kandidat Mislav Herman doživio je staro poniženje, dok je stranka osvojila triput manje mandata od Možemo! i SDP-a koji se oportunistički zavukao duboko pod skute Tomislava Tomaševića i njegove platforme. Dvije najveće stranke praktički su nestale u najvećem gradu.

Split je opet izabrao Ivicu Puljka i ako Puljak pobijedi Šutu u drugom krugu, njegov Centar mogao bi postati primamljiva opcija potencijalnim partnerima u vijeću.

Rijeka je, pak, u drugi krug poslala nezavisnu Ivu Rinčić i rashodovanog SDP-ovca Marka Filipovića, gdje je Rinčić čak i u Gradskom vijeću osvojila većinu madata.

Što je to s najvećim gradovima i najvećim strankama?

Zašto su Zagreb, Split i Rijeka razvili gotovo imunološke reakcije na HDZ i SDP?

Šlepanje

I to ne samo na ovim izborima. HDZ se u Zagrebu godinama šlepao uz Milana Bandića, što Andrej Plenković sada prikladno nastoji zaboraviti, a njegovi kandidati godinama nisu ulazili ni u drugi krug izbora u metropoli. HDZ i SDP samo su jednom imali svog gradonačelnika u Splitu, dok je Rijeka pokazala da je spremna odbaciti SDP čak i prije nego što si je glavna oporbena stranka i vladarica Rijeke rafalno propucala nogu.

Ako su dosad najveći gradovi bili utvrde oporbe i leglo otpora HDZ-u, što je HDZ izbornim inženjeringom pokušao ublažiti cijepajući Zagreb na četiri izborne jedinice za parlamentarne izbore, sad su ti gradovi postali legla otpora i samom SDP-u.

Što znači da tri najveća grada odbacuju dvije najveće stranke koje su u posljednjih trideset i pet godina osvajale vlast na nacionalnoj razini.

Gradske zidine

U tri grada leže politički, ekonomski, gospodarski i svi drugi potencijali, u njima živi trećina hrvatskog stanovništva, u njihove blagajne slijevaju se milijarde, tamo su smještene kompanije, biznis, utjecaj, kao i glasački potencijal.

A dvije najveće stranke toga se teško mogu ili se uopće ne mogu dočepati. Ili to pokušavajući učiniti pod pokroviteljstvom i uz sponzorstvo manjih partnera koji dominiraju tim sredinama. Zidovi velikih gradova previsoki su i predebeli za HDZ i SDP.

Kao što su istodobno, možda i paradoksalno, zidovi tih gradova previsoki i predebeli za Možemo!, Centar, a zasad i za listu stranaka koje podržavaju Ivu Rinčić, da naprave iskorak izvan tih gradova.

Možemo! ima Zagreb, što nije mala stvar, ali ništa od toga nije uspio replicirati u drugim većim sredinama. Centar je bio dominantan u Splitu, ugurao se u grupaciju iza Rinčić u Rijeci, ali nema snage za snažniji iskorak u ostalim gradovima. Iva Rinčić tek će pokazati je li bila jednokratna senzacija.

Najveće stranke ne mogu u najveće gradove, a njihove vladajuće opcije ne mogu iz svojih gradova.

Što je razlog tomu?

Uvijek protiv

Birači najvećih gradova godinama su bili antihadezeovski orijentirani, ali s vremenom su razvili i animozitet prema vječito oporbenom, a kratkotrajno i vladajućem SDP-u. Traže nove opcije, nove ljude i rješenja, što je dovelo do dominacije zelene ljevice u Zagrebu, liberalnog centra u Splitu i centrističke ljevice u Rijeci. 

Andrej Plenković hvalio se kako je politika njegove Vlade otvorila vrata HDZ-u u nekim gradovima,  iako su najveći gradovi upravo zbog te iste Vlade okrenuli leđa njegovom HDZ-u.

Istovremeno, SDP je u najvećim gradovima postojano gubio svoje razočarane glasače koji su utjehu tražili u naručju drugih stranaka, što je koncu dovelo do toga da su u Zagrebu i Splitu postali gotovo nebitni.

Ne prodaju recept

S druge strane, te dominantne i pobjedničke opcije u Zagrebu, Splitu i Rijeci nisu mogle - barem dosad - svoj pobjednički recept prodati drugim gradovima ili ostvariti bitniji iskorak na nacionalnim izborima.

Za to može biti nekoliko razloga.

Prvo, te stranke ili platforme još uvijek imaju premali kadrovski, politički, financijski potencijal za širenje i jačanje na nacionalnoj razini.

Drugo, taj ograničeni i često oskudni potencijal iscrpljuje se u svakodnevnom vođenju i održavanju golemih mašinerija najvećih gradova.

Treće, Tomislav Tomašević, Ivica Puljak, a sutra vjerojatno Iva Rinčić, mogu biti proroci u svojim "selima", ali još nisu dokazali da mogu biti relevantni na nacionalnoj sceni koja nudi drugačije teme, izazove, probleme. Neki se već doživljavaju komunalnim političarima.

Što bolje, to gore

Uglavnom, može se zaključiti da što je neka urbana sredina veća, razvijenija, bogatija, perspektivnija, to je manje ovisna o vladajućim opcijama - za razliku od manjih gradova, općina i županija - otpornija, pa i slobodnija u svojem odabiru političke opcije. 

Pa poput Zagreba, uz Plenkovićevu vidnu iritaciju, ne padaju na tvrdnje da je HDZ glavni izvor njihova spasa, bogatstva i napretka. 

No dok se HDZ može utješiti činjenicom da vlada državom, županijama, nekim gradovima i općinama - a od vikenda možda i Splitom -  SDP za svojom utjehom još uvijek traga.