'Tuga nam je svakodnevica. Nema osmijeha u ovom poslu'

Završio sam Ekonomski fakultet, a ovdje u pogrebnom poduzeću se otvorilo radno mjesto pa sam došao tu. Ostao sam, evo, već osam godina. To je posao kao i svaki drugi, ali ima svoja pravila i različitosti. Ovo nije posao gdje stranke dočekujete s osmijehom na licu, a tuga je sastavni dio svakodnevice, započinje priču Zoran Zečević (30) iz Zagreba.

Položio je ispit te dobio licencu pogrebnika bez koje danas, kaže, u tom poslu nemate što tražiti. Osim dogovora detalja oko posljednjeg ispraćaja preminulog čovjeka te cjelovite pogrebne usluge, radi i evidencije radnih sati za ekipe vozača i referenata, radi mjesečne obračune i dio računovodstvenih poslova. Posao nije fizički naporan, ali nosi veliku količinu stresa zbog emocija.

Pokretanje videa...

00:17

Video: Željka Krmpotić/24sata

Smrt je dio života

- Kakav će biti pogreb – klasični ili kremacija, kakvo cvijeće, hoće li biti glazba, fotograf, snimatelj, gdje će i u koliko sati biti ispraćaj, trošak ukopa, odabir odjeće i lijesa ili urne – sve su to detalji koje prolazimo sa ljudima koji su upravo izgubili nekog bližnjeg. Ovdje tek upoznate ljudsku psihu i način na koji se nosi s gubitkom i tugom. To ranije nisam tako shvaćao i mislio sam da tuga znači samo plač. Neki ljudi dolaze smireni, ali se rasplaču i slome pred vama. Drugi dolaze puni bijesa i razočaranja. Treći se smiju i pričaju viceve. Sjećam se dvojice braće koji su pripremali ukop za svoju majku. Došli su pripiti i prilično veseli, tijekom razgovora otišli su u susjedni lokal popiti još koje piće, pa se vratili zaključiti posao. Svatko drugačije doživljava smrt i nije nam svima isto se nositi s gubitkom – nastavlja on obrazlažući kako je na ovom poslu i sam prihvatio smrt kao dio života pa je više ne smatra tabu temom.

O ljudskoj različitosti svjedoče i brojne anegdote koje je doživio.

Dovezao mrtvaca iz Austrije u 'gepeku' i htio dogovoriti sprovod

– Imali smo gospodina koji je došao i zamolio da bi pogledao lijesove. Pokazali smo mu ih, a on je izuo cipele i legao u jedan kako bi ga isprobao. U drugom navratu došao je gospodin kako bi kupio lijes za sebe. Kazao je da će ga držati kod kuće u garaži, pa kad mu kucne čas da obitelj ne treba puno razmišljati što će s njim. Prije dosta godina imali smo i slučaj gdje je čovjek ušao i kazao da želi dogovoriti ukop za pokojnika kojeg je dovezao iz Austrije. Kad smo pitali gdje je pokojnik, pokazao je na automobil koji je parkirao pred poduzećem i rekao: 'Tu u autu'. Naravno, odmah smo pozvali policiju i tijelo su prevezli na zavod za sudsku medicinu. Ima zaista raznih situacija i ljudi nam često pričaju o svojim preminulima govoreći kakvi su bili ljudi, no mi ih nikad ne ispitujemo samoinicijativno. Naša svrha je olakšati im teške trenutke te omogućiti profesionalnu i što bržu uslugu jer ovdje nema druge prilike, samo je jedan ispraćaj – objasnio je Zoran.

'U ovom poslu kriza se ne osjeti'

Oženio se prije nekoliko mjeseci, a supruga mu pruža podršku zbog posla dok su ga prijatelji u početku zadirkivali. Naravno, s vremenom su se priviknuli.

Kod kuće ne govori o poslu.  

- Za razliku od drugih zemalja, pogrebni običaji u Hrvatskoj su prilično jednostavni i dosta uhodani, nema tu nikakvih iznenađenja ni nevjerojatnih prohtjeva. Ponekad ljudi zamole da bi u lijes stavili neke predmete koje je pokojnik volio, poput kutije cigareta, karata, križaljki, a ima i onih koji im ostavljaju mobitel. Nekad je bilo više klasičnih ukopa nego ispraćaja na krematoriju, danas pola stranaka želi krematorij – nastavlja on dodajući kako se kriza u ovom poslu ipak ne osjeti jer se ljudi, u skladu sa svojim mogućnostima, trude na najbolji mogući način ispratiti svoje najmilije i odati im počast.

Prosjek 8000 kuna, a najskuplji je bio 100.000

- Sprovod je u Hrvatskoj skup, ali ne toliko pogrebnički dio koliko svi ostali troškovi, od ukopa do oglasa. Prosjek je oko 8000 kuna. Najskuplji pogreb koji smo organizirali je koštao oko 100.000 kuna. Također, ovdje imamo uvid u uzrok smrti, a na moguću zaraznu bolest nas upozori obitelj, mrtvozornik ili bolnica. Kada je zarazna bolest u pitanju, a obitelj želi klasičan pogreb, ide sve standardno, ali mora biti limeni lijes koji se vari i advekvatna zaštita ljudi koji to spremaju. Kod kremacije se tijelo omata u plahte natopljene dezinfekcijskim sredstvom i stavlja u lijes, a preostali dio lijesa se puni piljevinom. Takvo je postupanje kod umrlih od AIDS-a, hepatitisa, meningitisa, MRSA-e i slično, a sve u cilju da se zaštiti žive. Osobno nemam doticaj s tijelima pokojnika, ali moram znati i ovo jer je sastavni dio posla – objasnio je on.

Sve rjeđe, ali još ima ljudi koji organiziraju bdijenje za preminule.

Osim toga, Zoran se javlja na telefon za korisnike u dežurstvu.

Jedan se raspitivao kako kremirati mačku

- Tu zna biti svega. Postoje ljudi koji imaju bizaran smisao za humor ili nisu dobronamjerni. Primjerice, zove muškarac u pola jedan u noći i kaže da ima četiri čovjeka za pokopati. Pitam ga gdje su tijela, a on veli: Evo, tu kod mene u kleti, mrtvi su pijani. Ili ima onih koji zovu s pitanjem da bi kremirali svoju mačku, pa ih zanima kako to učiniti. U nekim situacijama ostanem iznenađen potrebom nekih ljudi za kompenzacijom. Recimo, kćer tijekom života nije stigla ocu reći koliko ga voli, pa onda to kompenzira kroz najveći mogući oglas ili obavijest o smrti. Ima i onih koji taj prostor obavijesti koji bi drugima trebao služiti samo kao informacija da je netko koga poznaju preminuo, koriste za svoje osobne literarne izričaje, pa navode kako je netko posljednji put sklopio svoje umorne plave ili smeđe oči – nabraja on. 

Priznaje kako je posao u početku doživljavao puno lakše nego danas, no na podsvjesnoj razini teret uzima svoj danak i zna se buditi noću ili teže zaspi.

Kaže i da kad su u pitanju pijatelji, članovi obitelji ili bližnji, nikada osobno ne vodi posao nego ga prepušta kolegama.

- Znam da ga zbog uključenih osobnih emocija ne bih mogao napraviti kako treba, pa je tako jednostavnije i bolje za sve – zaključio je.