'U dvorištu smo našli djedove štake, a kuća je bila zgarište...'

Djeda Juru zadnji sam put vidio na Silvestrovo 1991. godine u Novigradu, kamo smo iz Pridrage privremeno pobjegli od pucnjave. On je u Novigrad stigao nekoliko sati nakon nas, no vratio se kući, gdje su ga čekale njegove životinje. Nije mogao dopustiti da gladuju. Ponavljao je kako ide svojoj kući, kako nikome ništa loše nije napravio i kako je nemoćan starac kojem nitko ništa neće.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ostao je u selu do kraja siječnja 1992. godine, a tad mu se gubi svaki trag, počinje tužnu priču Hrvoje Oštrić (38) iz Pridrage kraj Zadra. S godinu dana mlađom sestrom Slavicom nastavio je potragu koju je do zadnjeg dana život vodio njihov otac Slavko.

Hrvatski branitelj i logoraš preminuo je 2000. godine sa samo 49 godina, ne doznavši sudbinu svojeg oca Jure.

- Jedan mještanin koji je do zadnjeg trenutka bio u Pridragi i izvukao se u zadnji tren ispričao nam je da je djed bio živ do kraja siječnja 1992. godine. To pouzdano zna jer ga je potajno obilazio i nosio mu hranu. U selo se sve do Oluje nije moglo, a kad smo se vratili na kućni prag, našli smo zgarište. Tata je na ulazu u dvorište pronašao djedove štake. Pretpostavljamo da je tu ubijen, a čuli smo priču da ga je ubio neki maloljetan vojnik iz susjednog sela. Njegove kosti nikad nismo pronašli - pripovijeda Hrvoje. Njegov otac prijavio je Jurin nestanak, no nije se puno moglo učiniti. Hrvoju je nestanak djeda bolna tema, nakon svih tragedija koje su zadesile njega i Slavicu. Kao djeca svjedočili su zarobljavanju oca, gubitku majke, koja je preminula s 43 godine, i smrti oca.

- Imao sam deset godina, Slavica godinu manje, kad smo morali napustiti Pridragu, sredinom studenog 1991. Tata je mamu, sestru, mene i mlađeg brata stavio u auto i krenuli smo prema Zadru. Djed ni tad nije želio otići iz kuće. Putem smo sreli mnoštvo ljudi koji su napuštali svoja sela. Stali smo u koloni između Novigrada i Posedarja. Pucalo se sa svih strana. Lagano smo se izvlačili, no u Slivnici Donjoj dočekali su nas tenkovi JNA. Sreća što nas je zaustavila vojska, a ne četnici, jer bismo završili kao u Škabrnji - s bolom u glasu prisjeća se Hrvoje. Pokušava djelovati smireno, no njegov nemir odaju prsti, kojima nervozno prebire po mobitelu. Njegova sestra Slavica djeluje smirenije, te pušta brata da se smiri, a ona objašnjava:

- Naš otac izašao je iz auta i držao najmlađeg brata u naručju. Vidjevši dijete, vojnici nisu pucali po nama nego u zrak. Odvojili su muškarce i mladiće, a braću i mene su s nekim ženama i starim ljudima strpali u neki kombi. Na njihovu nišanu u tom smo kombiju proveli cijelu noć. S jedne strane bili su naši vojnici, s druge JNA, koja se ujutro povukla i sa sobom u kninski logor poveli muškarce i mladiće. Odveli su i našeg oca, a mi smo ušli u jednu kuću. U njoj smo proveli cijeli dan i noć, a potom nas je pronašla naša vojska. Odveli su nas u bolnicu na pregled jer je bilo ranjenih, a potom u Zadar - spuštajući pogled, s mukom se prisjeća Slavica. Dodaje da im je djetinjstvo bilo naprasno prekinuto i da su gotovo preko noći morali odrasti.

- To je bilo vrlo ružno iskustvo koje smo potisnuli, ali povremeno se vraća. Ponekad to i sanjam. Grozno je kada doslovno vidiš smrt pred očima, ranjene i mrtve posvuda. To je bilo na Gospu od Zdravlja i danas sam uvjeren da nas je ona sačuvala. Znate, sve te strahote koje smo proživjeli nekako smo prožvakali i nastavili s tim živjeti. No sve to ostavlja traga, što fizički, što psihički - jednoličnim glasom pripovijeda Hrvoje. I sve te godine, uz svu tugu i ružne stvari koje su prošli, Hrvoje i Slavica nastavljaju tražiti djeda. Žele dostojno pokopati njegove kosti, imati mjesto na kojem će zapaliti svijeću, pomoliti se i donijeti cvijeće.

- Da ga nađemo, puno bi mi značilo. On je bio nemoćni starac koji se kretao s dva štapa, pa kome je on što loše mogao napraviti - pita se Hrvoje.

Djeda pamti kao radišnog i veselog čovjeka, šaljivca. Kako je bio muško dijete, djedu je posebno prirastao srcu.

- Moj djed je imao četiri kćeri i sina, mog oca. Ja sam bio drugi unuk i veselio se kao malo dijete kad sam se rodio. Puno smo vremena provodili zajedno, čuvali smo ovce, vodio me sa sobom kad je išao obavljati poslove, vozili smo sijeno. No posebno pamtim sprtve (košare) koje je pleo. Htio je svoj zanat prenijeti na mene, ali ja za to nisam bio zainteresiran i sad mi je zbog toga žao. Izrađivao ih je s puno truda i žara, samo je on znao kad se pruće bere, kad se i koliko suši i kako se plete - priznaje Hrvoje. Njihov otac, veli, pokušavao je gdje god i kad god je mogao, pronaći oca. Stupio je u kontakt s pravoslavcem iz susjednog sela koji je otišao u Srbiju i koji mu je obećao da će mu, kad se vrati, sve pokazati i reći.

- Nikad nije došao i nikad nam ništa nije rekao. Čuo sam čak i priču da je moj djed zakopan tu negdje u blizini kuće. O svemu smo obavijestili nadležne institucije, a od njih smo povratno dobili odgovor da će slučaj početi rješavati što je prije moguće - kaže Hrvoje.

Želimo pronaći djedove kosti da se cijela obitelj smiri

Tko zna, možda su djedove kosti negdje pored nas, a mi smo nemoćni. Nakon svih ovih godina nama čak više nije važno tko ga je ubio, samo želimo pronaći i pokopati djedove kosti. Da se cijela obitelj smiri, da se djedova duša smiri, da se pomolimo i zapalimo svijeću, da postoji mjesto na kojem ga možemo oplakati, priznaju Slavica i Hrvoje. Dodaju da su prije četiri godine članovi obitelji ostavili u Splitu uzorke krvi za DNK analizu.