"U logoru sam bila 11 mj. Osudili su me na smrt..."

Uniforma koju je 1991. godine Mira Vrdoljak (49) s ponosom obukla, a koju tada nisu imali mnogi branitelji Vukovara, koštala ju je uhićenja, zarobljavanja, logora u Stajićevu, Begejcima i Mitrovici, a potom i osude srpskog vojnog suda na smrtnu kaznu za oružanu pobunu. Danas se ne voli sjećati te golgote.
- Htjela sam biti policajac i kada su počeli nemiri, tražila sam obuku i oružje. Nisu mi to dozvolili nego su me poslali kod dr. Juraja Njavre na sanitetsku obuku. No, ja sam htjela na prvu liniju. Primio me je zapovjednik ZNG Ivica Arbanas. Dao mi je pušku, rekao gdje se puni, gdje se puca i snalazi se dalje sam. Moja pozicija bilo je Sajmište, najvažniiji vukovarski položaj kojega su Srbi htjeli pod svaku cijenu. Tu sam i ranjena, kao i moja prijateljica Jelena Posavec. Bile smo ravnopravne sa ostalim braniteljima. Čuvala sam straže, išla u čišćenje snajperskog gnijezda, u čišćenje podruma. Puno toga nastojim zaboraviti i zato puno čitam, bavim se enigmatikom - priča nam danas umirovljena Mira, majka troje djece, koja je i udana za vukovarskog branitelja. U rat je, kaže, otišla bez puno razmišljanja, vođena srcem, inatom, da pokaže da i žene to mogu. Kako se obruč oko Vukovara stezao, tjeskoba je bila veća.
- Htjela si biti vojnik. Što si tražila, to si i dobila, moraš preživjeti, to sam si stalno govorila. U to vrijeme ne razmišljaš puno, ne osjećaš, ali zato danas imam leptiriće u trbuhu kada se sjetim nekih ljudi, smrti svuda okolo, krpanja ranjenika, bježanja.. Dragi ljudi su ginuli, izgubila sam mnogo prijatelja - prisjeća se Mira koja je u vukovarskoj bolnici ranjena ležala tek desetak dana. Odmah je htjela nazad na položaj.
- Kasnije se nisam mogla vratiti. Vukovar se više nije mogao braniti. Bila sam u nekoj mjesnoj zajednici i pomagala ranjenicima. Imala sam uniformu. Nisam znala da me tu promatra žena koja će me, nekoliko dana kasnije, odati Srbima i da ću zbog toga završiti na robiji - kazuje Mira. Vukovar je pao, svi su se branitelji, pa i Mira, povukli u Borovo komerc. Rekli su im da skinu uniforme, jer tko je nosio uniformu, završio je na Ovčari.
- Odmah su radili selekciju, rezervisti i četnici. Kod prvog prepoznavanja, nitko me nije prepoznao. Kod drugog, u Dalju, iz autobusa izdvojili su neke žene i odveli ih van. Čuli su se rafali. Nas su odvezli u Novi Sad, a tamo su i mene prokazali. Bila sam po logorima jedanaest mjeseci, do velike razmjene 'svi za sve'. U međuvremenu su mi sudili za oružanu pobunu. Srpski odvjetnik tražio je 15.000 maraka za kaznu od 15 godina. Nisam imala novac. Tjerali su me da priznam sve što su izmislili. Da sam 40 srpske djece ugušila u mikrovalnoj, da sam ubijala Srbe i prodavala njihove organe. Gluposti svakakve. Al nije me bilo briga. Od batina priznaš sve. Razmjena me spasila. U njihovim novinama sam pročitala da sam osuđena na smrt. Naslov teksta je bio "Žena monstrum'“ - priča krhka i mršava ženica Mira koja je, kaže, u logoru imala 40-ak kilograma. Vukovar posjećuje redovno na godišnjicu pada, polaže vijence i pali svijeće. Svi je branitelji dobro znaju, ali nigdje ne spominju. To joj smeta. Žene braniteljice za njih ne postoje. A bile su i hrabrije od njih.