'U ovoj predizbornoj kampanji radi se jedino o - domoljublju'

Romano Bolković stavio je zanimljivu objavu na svoj Facebook profil, a koja je ponajviše vezana za predizbornu kampanju. Navodi kako je i SDP i HDZ  u žarište svoje kampanje stavio domoljublje i argumentima to i potkrepljuje. 

Bolkovićevu objavu prenosimo u cijelosti.

Današnji dokaz da bi zaista bilo šteta da Novi list propadne i da bi najbolje bilo da ga preuzme Pavić, jer, ovakve se čestitosti rijetko kad sreće čak i u hrvatskom novinarstvu: naravno da se Predsjednica nije složila s Nikolićem da je krizi u odnosima Srbije i Hrvatske izazvala Vlada RH, nego je to dodatak priopćenju iz Ureda predsjednika Nikolića koje prenosi RTS.

Ali, iako se to lijepo dade pročitati u tom priopćenju, u naslovu Novog lista taj dodatak kao da je ekscerpt nekog zajedničkog priopćenja.

Otkako je kampanje, Hrvatska je osvijestila da je u EU te je vanjska politika postala unutarnja politika. Stoga jer su za potrebe kampanje svi naši dodiri s bilo kim Drugim, Slovenijom, Mađarskom, Srbijom - istom konflikt. Konflikt, jer kroz sukob se s Drugim najbolje dokazuje domoljublje.

A, u ovoj kampanji više nego ikad prije radi se jedino i samo o tome: o domoljublju.

Lako je to dokazati: ta, Zoran Milanović na konvenciji SDP-a promovira domoljublje kao nosivi sadržaj kampanje; s druge strane stoje koalicija koja se zove - Domoljubna! Nema se što dokazivati, regbi, a opet, mora se nešto o tome detaljnije reći:

Kad sam pisao o kampanji Kolinde Grabar Kitarović upozorio sam da je briljantno vođena; evo citata:

".... pogledajmo naslovnu stranicu "Globusa" iz kolovoza ove godine: dakle, pet mjeseci prije izbora sve se tu već znalo: čak i datum (OK, tjedan dana sim, tam, tjedan prije ili poslije Božića, svejedno) je bio poznat, iako se stvarala fama da tu nešto Vlada oklijeva i odlučuje, čak se tu pristalo i na fatalnu reinterpretaciju lokalnog kolorita kampanje, jer je obračun crvenih i crnih, na što je sam SDP, u zadnjem krugu, sveo kampanju koju je HDZ od samoga početka fantastično vodio na dvije razine.

Prvo, stranka je krenula putem nacionalističkog revivala, dakle u koloritu crveni-crni, zazivajući lustraciju, pisanje udžbenika, reviziju povijesti itd, dok je kandidatkinja crne amerikanizirala u plave (to je obol PR stručnjaka koji su – znam ljude – briljantno odradili taj posao), kao da je riječ o srazu demokrata i republikanaca, a ne ustaša i partizana (o čemu sam ja ljetos pisao, ali, zašto bi geniji koji su potrošili 6 milijuna kuna ikoga slušali, pa valjda oni znaju kad toliko vrijede!).

Tako je ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite.

Da, one postoje, ma koliko to nama/vama neugodno bilo priznati. Ono što se u u headquarteru kampanje KGK snilo, to se i zbilo: ispod površine pozivi na lustraciju, iznad površine na jedinstvo, i na valu nacionalnog resentimana KGK je dostigla inicijalnih 20-tak posto zaostatka, prestigla Ivu Josipovića za taj 1%, uspjevši na kraju ponuditi njegov core-business: jedinstvo nacije, koje se u žargonu ljevice imenuje: faktor političke stabilnosti. Za ne povjerovati!

Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezlutat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4.

I ne, nije se trebalo igrati samo na svoje! To je idiotizam, tu ljevica pokazuje da ništa ne razumije.

Pa ovo pretumačenje crvenocrne dijalektike u nekakvu crveno-plavu suštinski je pomak koji zadrigla lijeva analitika nikako ne razumije: pomak od obračuna crvenih i crnih (Milanovićevi mi-oni) prema crvenima i plavima pomak je prema – središtu. Kakvom središtu, kojem to centru?

Rekli bi: prema neutralnom građaninu. Ali, ovdje je građanin iščezao, nema ga ni kao političke pozicije a jedva da u tragovima postoji kao socijalni sloj. Realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.

Dobro, a koga onda to ima osim ljevice i desnice (iako i tu možemo govoriti prije o subkulturnim identitetima, ne više o klasičnom ideološko-političkom razgraničenju tradicionalne ljevice i desnice) na tom našem centru? Ima naš mali građanin, naš malograđanin.

I to je taj pomak od crvenih i crnih ka crvenima i plavima: plavi, to, rekao bi možda Dežulović, nije više ustaša, nego domobran- A upravo je taj sentiment, tu vrst patriotizma, domoljublje kao temeljnu robu svoje kampanje, prodavala KGK. Ta, jedna slika će dostajati da vas u to uvjeri: u izbornoj noći prvoga kruga HDZ je plamtio nacionalnim obilježjima, a u stožeru Ive Josipovića niti jedna jedina zastava."

Pogledajte sad Milanovićevu kampanju.

Rekao sam: počela je u trenutku kad je kazao: Mi - Oni.

I što Milanović radi: pa zar ne nazivate to što je ponudio sinoć soft-nacionalizmom? Nije li to ovaj patriotizam koji je nudila i KGK: ovaj pomak od crvenih i crnih ka crvenima i plavima; to domobransko domoljublje, ligh-nacionalizam, kako bi to klajbirgeraj da sebi predoče jučerašnji socijaldemokrasti patriotski delirij: veli Jelena Lovrić: šušur patriotskog naboja! O kako dirljivo! Kako licemjerno! Od socijalista koji obnoć postaju nacionalisti jedino su neugledniji njihovi apologeti, koji sada pokušavaju kazati da je nakon četvrt stoljeća domoljublje u Hrvatskoj demonopolizirano, ne shvaćajući da nije riječ o tome da i oni konačno mogu urlati Hrvatska, Hrvatska, nego da je riječ o tome da je domoljublje kao izborna roba po sebi opovrgavanje građanskog načela: ako se, e da bi uspjela na izborima, i SDP se mora deklarirati autentičnom strankom hrvatskih nacionalista, doduše u društvenoprihvatljivoj mjeri, valjda nekakvih urbanih nacionalista - samo čekam taj naziv, što će biti poseban kretenluk, jer malograđanština i jest rodno mjesto i prirodno stanište šovenstva o kojemu je ovdje riječ - koji ovaj društveni antagonizam istumačen kao konflikt crvenih i plavih kane razriješiti povijesnim ulaskom crvenih u desni centar, u sive zone crnih, u tuđi zabran za koji Josipović nije mislio da bi mu mogao biti sklon: "I ne, nije se trebalo igrati samo na svoje! To je idiotizam, tu ljevica pokazuje da ništa ne razumije.", kazao sam tada, ali, sada skrećem pozornost na lekciju koju je Milanović odlično naučio: da bi crveni ostali na vlasti, potrebno je da malo poplave.

Imamo dakle s domoljublje kao osnovnu robu koju je tržila KGK u svojoj kampanji, imamo Domoljubnu koaliciju, i imamo domoljublje o kojem govori Milanović na konvenciji: od predsjedničkih izbora naovamo, domoljublje je osnovna i jedina izborna tema, forte pobjednika, i Milanović je tu odlučio preuzeti franšizu od Kolinde Grabar Kitarović: nema govora da bi govorio o ekonomskim pitanjima; Ima li tu domoljuba?, to je njegovo pitanje.

Ono što je HDZ trebao napraviti, da je htio osujetiti tu vrst kampanje, to je propušteno: trebalo se braniteljima u Savskoj kazati: Prijetelji, pođite kućama, mi ćemo kad dođemo na vlast riješiti te probleme, nije više vrijeme na nacionalno antagoniziranje, naročito ne ono Hrvatske okoja je ratovala ( plava područja ) i one koja je rat osjetila posredno ( crvena područja ), vrijeme je da svi zajedno zapnemo i obnovimo ovo što SDP ne zna uzdignuti, hrvatsku proizvodnju, i tada bi, nakon razlaza "šatoraša", Hrvatska vidjela da jeftini patriotizam više nije tema, da HDZ ozbiljno misli kad kaže da je ekonomija njihov prioritet, i izbori bi bili - naročito na valu predsjedničke pobjede - završeni.

Ovako, nije se nametnula vlastita naracija, o gospodarskom se programu šuti, a Milanović državnu politiku koristi u izborne svrhe: Dejan Jović je pametno upozorio prije par godina u svome tekstu o hrvatskoj vanjskoj politici da će našim ulaskom u EU ta politika postati unutrašnja, i kao što vidite, to se dogodilo: što o migrantima misli Berlin, odlučujuće je za prijepore Pantovčaka, Markova trga, pa i Trga žrtava fašizma; sukob sa Slovenijom oko arbitražnoga suda homogenizira naciju; mađarsko zatvaranje granice umnaža broj migranata u Hrvatskoj i stvar probleme stanovnika Zapadne Slavonije, ne samo službenom Zagrebu i Budimpešti; itd.itd.: kao dio veće zajednice, počinjemo imati probleme koji se generiraju i izavn našeg ozemlja, a reflektiranu na tlu Republike Hrvatske. Zoran Milanović to jako dobro razumije, i tom interioriziranom vanjskom politikom odlično manipulira: to da ga u tjednu pred konvenciju beogradski tabloidi nazovu ustašom, a on skandira s uzdignutom desnicom Hrvatska, Hrvatska, dobro, zar zaista mislite da je palo s neba, da je slučajno? Urota? Ne, ne, nevježe: isprovocirao je, jer mu se može - ta, premijer je, zar ne? Kako bi on rekao: Ja mogu zaustaviti Srbiju na putu u EU., i koliko god da nas to nasmijavalo, do neke mjere i za neko vrijeme - može. Kao nas Slovenci. I, to hrvatskom domobranu Jambreku paše. Svatko tko si na plavoj/crnoj strani laže da tome nije tako, samozavarava se: Milanović ante portas!, pri čemu, dragi čitatelju, ovo ante možeš slobodno napisati i velikim slovom.

I kao što je KGK uspjela preoteti Josipoviću njegov core business - predsjednik je po definiciji faktor političke stabilnosti zemlje, čimbenik nacionalnog jedinstva - jednostavnim reinterpretiranjem tog crveno-crnog prasukoba u pacificirani crveno-plavi, sukob dvaju svjetonazora koji u osnovi imaju jedno te isto nastojanje oko boljitka Hrvatske, dakle nudeći se doslovno za figuru koja će ujediniti Hrvatsku i izbristati se njene društvene podjele, koja će biti točka tog društvenog jedinstva i ujedinjenja te nihiliranja svih političkih i inih razlika, Kolinda Grabar Kitarović je naprosto Ivi Josipovuću ukrala show: naprosto je preuzela njegovu ulogu, i, konzekventno, pobijedila, jer, ona je naprosto u kampanji bila jedino i samo to što je Josipović obećavao da će tek biti. Za razliku od njega, ona je presizala i na njegov teren: itekako je duboko zašla u središte, u ono što bi trebao biti građanski centar.Tu je lekciju sada naučio Milanović: on savršeno dobro razumije da rodno mjesto nacionalizma nije selo, nego grad, pa kao što je KGK zdesna krenula u centar tražiti glasove i onih kojima je do prevladavanja tog prasukoba crvenih i crnih, tako je i Milanović sada krenuo s lijeva u centar tražiti glasove i onih koji traže snažno nacionalno vodstvo, ultimativnu figuru nacionalističke fantazije: onoga-koji-može-zaustaviti-Srbe. Nevjerojatno, no Milanović im upravo to, i to obraćajući se Srbiji, gledateljima u Srbiji kao Srbima i Srbijancima - da stvar bude gora, jasno - nudi: on desnom centru svojim ponašanjem nudi čovjeka koji, kao recimo mitski Tuđman, ima snage Srbima kazati: Ne!, i on to čak ne obećaje; on je to već učinio. Rekao im je to u lice. Omalovažiti Milanovićev nacionalizam jednako bi bilo nepoprezno koliko je to bilo od strane Josipovića zanemariti ujediniteljski potencijal Kolinde Grabar Kitarović.

Eto, zato se u ovoj kampanji radi o - domoljublju.

Može li se karakter kampanje i njena bitna tema promijeniti?

Dosta teško. Teško jer Milanović ima jednu veliku prednost: on je vlast, i može vući poteze koji onda uzrokuju pseudodogađaje: događaje koji za hrvatsku politiku imaju manji značaj no za njegov predizborni uspjeh. Može recimo generirati krize koje će prikazati kao međunarodne, e da bi se par dana kasnije ponudio kao spasonosno rješenje. Ta, već je ovo s tranzitom tako odrađeno, nije li?

Nevolja je za HDZ u tome da HDZ u kampanji tada mora igrati crnim figurama. Mora stalno igrati reaktivno. Ne može se ponašati proaktivno. Stoga ja osobno očekujem da će Milanović maksimalno otvarati krizna žarišta i da će izbori biti prepuni kojekakvih međudržavnih tenzija i izvanrednih situacija.

Ono što HDZ može učiniti jest dokinuti ovaj promičbeni tijek prezentiranjem A) tima koji bi činio Vladu i B) gospodarskog progama. U ovako personaliziranoj kampanji programi i stranke su zatomljeni: istureni su čelnici. Karamarko bi jednostavno trebao nametnuti svoju igru: predstaviti tim ( čime bi Milanovićeve aluzije na duel, kao što je ona o tome da u ovom gradu ima mjesta za sve postale komične ), a potom i predstaviti program. Tim bi poništio volju Milanovića da se kampanja odvija kao sraz Karamarka i njega, a program bi eo ipso pokazao ispraznost dosadašnjeg tijeka kampanje, što i nije teško: temu domoljublja SDP je doveo do apsurda, jer zaista nije bilo moguće bez osmijeha pratiti Lalovčev patriotski trans u jukstapoziciji pristojne suzdržanosti Josipa Leke, pa je lako moguće povratkom na istinski bitne teme našega života, života zemlje pred bankrotom, pokazati svu ispraznost domoljublja kao izborne robe. Ne, za to HDZ-u ne treba hrabrosti: za to tek treba imati samosvijesni gard pretpostavlja ono što drugi tek žele dokazati. Kao što je KGK od početka pretpostavila da je osoba pomirenja podijeljene Hrvatske, tako HDZ naprosto mora početi od premise da se domoljublje više ne mora dokazivati.

Sve je još uvijek na HDZ-u. Čak i oprečna opcija: odgovor Milanoviću na pokušaj ulaska u desni zabran. Jer, tu, vidite, postoji silan problem: Milanović kreće na tuđi teren ne uvažavajući vojnu doktrinu još feudalnih vojski: ne utvrdivši ono što misli da je već osvojeno područje. A upravo tu, naime, Milanović ima silnih problema: kad govori o obnavljanju, on to vješto obmanjuje - ta, ništa on ne obnavlja, nego brojne značajne figure istisnute volumenom njegova ega naprosto u ovom projektu ne žele sudjelovati ( vidi: Kvarner ), dok je druge istim tim obujmom istisnuo. Pitanje je kako će reagirati ti krajevi, za koje se predrasudno misli da su tradicionalno socijaldemokratski. Ili, jednostavno kazano: treba poznavati teren. A nisam siguran da su na terenu za SDP stvari tako dobre da bi prekjučerašnji dan trebao biti najsretniji dan političkog života Zorana Milanovića.