U Zagrebu je 1974. u jednoj od najgorih željezničkih nesreća u Europi poginulo 155 ljudi...

Na današnji dan prije 49 godina vlak na liniji Atena-Zagreb-Dortmund uletio je na zagrebački Glavni kolodvor previsokom brzinom. Izletio je iz tračnica, a vagoni su se sudarili...

- Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. Kad sam vidio da istom brzinom prolazi Autobusni kolodvor, povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Čuo se udarac i vlak je izletio s tračnica -  ispričao nam je svojedobno Ljubo Radeljević.

Ovaj umirovljeni strojovođa među rijetkima je koji su prije 49 godina preživjeli jednu od najtežih željezničkih nesreća u Europi.

Prema službenim podacima, poginulo je 155 ljudi, a još 90 je ranjeno. No neki vjeruju da se točan broj poginulih nikad neće znati. Bilo je to 30. kolovoza 1974.

OSTAVIO JE OZLIJEĐENE Misterij kod Požege: Još traže vozača koji je autom sletio u rijeku i ostavio suputnika...

Izvanredni brzi vlak koji je vozio na relaciji Atena - Beograd - Zagreb - Dortmund u 22.40 sati ulazio je u zagrebački Glavni kolodvor brzinom od čak 103 km/h. Pri tako velikoj brzini kompozicija od devet vagona nije mogla svladati skretnicu te su vagoni skliznuli s tračnica, zavrtjeli se u krug i prevrtali dužinom od dva i pol kilometra. Nastao je krš i lom. Mnogi putnici bili su u hodnicima čekajući stanicu. Neki od njih su poispadali iz vagona, a mnogi su ostali prikliješteni u svojim limenim ljesovima. Ukrcao sam se u Vinkovcima. Išao sam u Zagreb preuzeti smjenu - ispričao je Radeljević. Vlak je malo kasnio iz Beograda jer je mijenjao lokomotivu.

- Čuo sam da će strojovođa biti Nikola Knežević i da će mu pomoćnik biti Stjepan Varga. Kako sam ih poznavao, otišao sam do lokomotive i htio se ukrcati, no nije ih bilo pa sam sjeo u prvi vagon. Napajanje je bilo slabo i nestajalo je struje pa su ljudi odlazili u druge vagone. U mom kupeu bili smo ja, jedan gospodin i gospođa. Kasnije se pokazalo da iz našeg vagona nitko nije poginuo - pričao je Radeljević. Vlak nigdje nije stajao do Slavonskog Broda. Zatim je nastavio prema Zagrebu.

Mjesecima poslije osjećao se miris krvi

- Vozio je dosta brzo. U početku se nisam brinuo, no kad sam vidio da ne usporava na ulazu u kolodvor, znao sam da nije dobro. Osjetio sam snažan udarac. Naš vagon skliznuo je s postolja i nastavio klizati po šinama te se zaustavio na stupu - rekao je. Još sedam vagona se prevrnulo i zabilo u upravnu zgradu, a posljednji je ostao na tračnicama.

- Izašao sam kroz prozor vagona, ali sam se sjetio da nema moje torbe. Istim putem sam se vratio i tražio torbu. Našao sam je ispod vagona, pokupio je i prošao kroz upravnu zgradu javiti se na dužnost. Uopće nisam vidio ostale vagone ni shvaćao što se dogodilo dok mi kroz prozor nisu pokazali prizor - teškom mukom pričao je Ljubo.

ZAGREB 1974. 'Još mjesecima osjećao sam miris krvi poginulih putnika'

Dodao je da su tjednima poslije čistili teren. Unatoč tome, do listopada ili studenog i dalje se snažno osjećao miris krvi. - Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo - ispričao je.

Zbog nesreće bivša vlast odmah je mobilizirala sve raspoložive policajce, liječnike, čak i vojsku. Među liječnicima koji su u to vrijeme radili u Klinici za traumatologiju bio je prof. dr. sc. Boris Hranilović. U Traumi je proveo 40 godina, od mladog stažista do šefa Klinike.

- Prošlo je 22 sata kad sam dobio poziv da hitno dođem u Kliniku. Nitko nije rekao o čemu se radi. Pred bolnicom je bila gužva, ispred su bila tri, četiri vozila Hitne. Ušao sam, a čekaonica i predvorje bili su prepuni ljudi. Svi su bili krvavi i prašnjavi kao da su iz rudnika izašli. Vrištali su, plakali. Oni koji su bili najgore, bili su tiho, bez riječi. Pomislio sam: ‘Bože, što je ovo?!’ - prisjetio se dr. Hranilović, koji je već oko 23 sata počeo operirati. Na posao su stigli gotovo svi zaposlenici bolnice, a tri operacijske sale radile su cijelu noć. 

'Po snimkama sam prepoznao nastavnicu moje kćeri'

- Imali smo 50-60 ozlijeđenih, od toga desetak teško. Te noći najviše je bilo amputacija, uglavnom udova, ruke i noge koje su bile zdrobljene. Posebno se sjećam jednog mladog policajca iz okolice Maribora. Amputirali smo mu obje noge dosta visoko. Bio je dulje vrijeme kod nas na odjelu. Unatoč tome bio je sav pun energije i veseo - ispričao je tadašnji šef jednog odjela Traume kojemu je to bila i ostala jedna od najtežih i najdužih noći na poslu.

- U naručju jedne žene pronašli smo torbicu druge. Od nekih žrtava imali smo samo dio tijela - ispričao je svojedobno umirovljeni inspektor Ljubomir Gudelj. U to vrijeme bio je jedan od najboljih i najiskusnijih inspektora kriminalističke tehnike pa nije ni čudo da je radio na tako velikom zadatku kao što je bio identificiranje tolikih žrtava. Tada još nije bila razvijena metoda prepoznavanja putem DNK stoga su se forenzičari morali osloniti na identifikaciju otiscima prstiju. Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao.

- Uz željezničku prugu netko od bolničara pronašao je desnu žensku ruku lakiranih noktiju. Danima sam uspoređivao otisak prsta s te ruke s otiscima s kartona dok nisam otkrio tko je nesretna žena - kazao je Gudelj. Prisjetio se posve neprepoznatljive žene koju su dovezli u Zavod za sudsku medicinu. Imala je karakterističnu bolest, deformaciju kralježnice pa smo je uspjeli identificirati pomoću rendgenske snimke.

- Bila je to školska nastavnica moje kćeri. Kad sam to shvatio, prestravio sam se - kazao je Gudelj. Trebalo je više od mjesec dana dok nisu identificirali sve žrtve.

- Prema službenim podacima, bilo ih je 155, no uvjeren sam da ih je bilo i više. Neke ostatke bilo je jednostavno nemoguće identificirati - objasnio je. Neidentificirane žrtve pokopali su u zajedničku grobnicu na Mirogoju. Istraga je pokazala da su kočnice na dizel-električnoj lokomotivi tzv. kennedyjevki bile ispravne. Za nesreću su okrivili strojovođu Nikolu Kneževića i njegovog pomoćnika Stjepana Vargu jer su umjesto s dopuštenih 53 km/h ušli u stanicu brzinom od 103 km/h. 

Strojovođa i pomoćnik su odslužili polovicu kazne

Kneževića su osudili na 15 godina zatvora, a Vargu na osam. Obojica su, kazali su nam njihovi bivši kolege, izašli na slobodu nakon polovice odslužene kazne. Istraga je pokazala i da su u trenutku nesreće neprekidno vozili 45 sati. Nakon tragedije, pod pritiskom sindikata, ograničeno je vrijeme trajanje smjene strojovođa.

Strojovođa putničkog vlaka ne smije u komadu voziti više od deset sati, a teretnog 12 sati. Lokomotiva je još neko vrijeme vozila, a danas hrđa i trune u Hrvatskom željezničkom muzeju u Zagrebu.