'U zadnjem razgovoru tata mi je rekao da čuvam sebe i mamu. Nestao je s bratom u Kostajnici'

Da nađem tatu i brata, bar bih znala gdje počivaju da im možemo otići dostojanstveno upaliti svijeću i porazgovarati s njima na grobu. Bez obzira na to koliko je godina prošlo, ja s njima razgovaram o svakom događaju, bio on lijep ili tužan. I pitam ih što oni misle o tome, iskreno nam je 2018. priznala Danijela Pavičić Šilipetar (48) iz Velike Gorice.

Ova žena rodom iz Hrvatske Kostajnice za tatom Mihajlom i bratom Dankom Pavičićem traga već gotovo 27 godina.

Zadnji put brata je vidjela u kolovozu 1991. u Zagrebu, kamo je kao prognanica stigla s majkom, bakom i djedom.

Oca je zadnji put čula 5. rujna 1991. godine.

- Toga kolovoza brat je navečer došao u Zagreb da nas vidi i sljedećeg se jutra vratio u Kostajnicu. Poslije njih više nitko nije mogao ući niti izaći iz grada. S tatom sam se čula telefonom na njegov 50. rođendan, 5. rujna. Rekao mi je da se čuvam, da čuvam mamu i da će sve biti u redu. Tad su se veze prekinule i nismo znali što se u Kostajnici događa. Zvali smo neke ljude u Bosanskoj Kostajnici i od njih čuli da je situacija u Kostajnici vrlo loša, da se puca po cijele dane, da nema struje i da su potpuno odsječeni od svega - drhtavim glasom priča Danijela.

Njezin brat obrani domovine priključio se već 1990. godine kao pripadnik specijalne policije Rakitje. Kad je situacija u Kostajnici postala kritična, zamolio je nadređene da ga puste u Kostajnicu kako bi branio svoj grad i svoju kuću. Njezin otac Mihajlo do rata je bio direktor Elektre, a imenovan je i zamjenikom povjerenika Vlade za Hrvatsku Kostajnicu, i to za organiziranje struje, agregata i svega što je bilo potrebno u takvim uvjetima.

- Iz policije su nam govorili da im pojačanje stiže, da se ništa ne brinemo, da će biti sve dobro. Međutim, to pojačanje nikad nije došlo. Dio policajaca 12. rujna išao je preko mosta jer su odlučili predati se, i svi su završili na Manjači, dok su civili uglavnom ubijeni ili završili u logoru na Šamarici. Ekipa u kojoj su bili moj tata i brat odlučila je da se neće predati nego su se zaputili u proboj prema Hrvatskoj Dubici. Formirala se kolona i krenuli su. Na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, u blizini Groblja svete Ane u selu Rosulje, dočekali su ih rafalnim paljbama sa svih strana. Svjedoci su mi ispričali da je nešto lupilo u auto, da su tatu vidjeli da je pao na volan, a brata i ujaka nije bilo u autu jer su vjerojatno negdje ispali. Tek sljedećeg dana u jutarnjim satima čuli smo da je bio proboj, da je dio ljudi došao u Kutinu, u sisačku bolnicu, a da ih je dio krenuo prema Zagrebu - prisjeća se Danijela trenutka u kojem je počelo njezino grčevito traganje za bratom i ocem. Spremila se, kaže, i pohitala u zagrebački građevinski centar, gdje je bila smještena većina ljudi iz Hrvatske Kostajnice. Nadala se da će ih ugledati, no nije ih vidjela. Raspitivala se kod sudionika proboja što se dogodilo. Poneki su joj izbjegavali išta reći, dok su drugi ispričali što se dogodilo tijekom napada u proboju.

- Nakon tog šoka i nevjerice oprezno sam te informacije priopćila mojoj mami. Bila je potpuno izvan sebe. Skupila sam snage i opet nazvala neke ljude u Bosanskoj Kostajnici i pitala ih mogu li mi nešto više reći o tati i bratu, jesu li ih odveli negdje, jesu li živi. Samo su rekli da ne znaju ništa i rekli da mi gori kuća. Kako bih majku poštedjela još više patnje, na sebe sam preuzela teret traganja za bratom i ocem. Obilazila sam sve moguće institucije, nema gdje me nije bilo. Gdje god je postojala bilo kakva šansa da bismo mogli dobiti neku informaciju, ja sam bila tamo. Prisustvovala sam svakoj razmjeni kad su dolazili iz logora, nadajući se da ću među njima vidjeti tatu i brata. Čula sam da su možda u Sremskoj Mitrovici, Srbiji, Banjoj Luci. Čak sam tražila da mi provjere u tim logorima, no nisu bili niti na jednom popisu. Nisam mogla uputiti nikakvo pismo niti u jedan logor jer niti u jednom nisu bili zavedeni - otirući suze pripovijeda Danijela. Nadala se, kaže, da će nešto više saznati kad se Kostajnica oslobodi, te je u svoj grad, zahvaljujući prijateljima, ušla nakon Oluje, odmah poslije vojske. Došla je na zgarište rodne kuće i sama je sebi rekla: "Bit će tu druga kuća".

- Kad se kuća obnavljala, cijelo me vrijeme držala misao kako moram učiniti sve da izgleda kakva je i bila kad se tata i brat vrate. No još se nisu vratili. Moja mama još živi u nadi da će se oni vratiti, no bolno sjećanje na tu 1991. godinu još je jako. Ja sam krenula dalje, ali bez obzira na te silne godine, i dalje boli. Bila sam na svakoj ekshumaciji, no mojih najmilijih nigdje nije bilo. Vrijeme je prolazilo, srpski povratnici počeli su dolaziti, ali i dalje su govorili da ništa ne znaju - svjedočila je Danijela dok su joj se u glasu miješali tuga, ogorčenje i prijezir. Priznala nam je da ne zna odakle joj ta silna snaga. Cijelo je vrijeme bila svjesna da netko mora ostati razuman, skupiti snage i odraditi sve što treba.

- Bila sam jako vezana i za tatu i brata. Od tate ništa nisam skrivala i s njim sam dijelila sve probleme. A moj dvije godine stariji brat bio je moja ekipa, pokrivali smo se, zajedno izlazili. Bio je pravi zaštitnik - iskreno je rekla Danijela, koja svijeće godinama pali na mjestima za nestale. I na Groblju svete Ane, gdje je grobnica djeda i bake.

Danijelu nestanak i danas boli

Bila sam jako vezana za tatu i brata. Od tate ništa nisam skrivala, a brat je bio moja ekipa