Učiteljima treba dati šansu da nastavu prilagode promjenama

Boris Jokić, bivši lider Kurikularne reforme, u svojem pogledu na obrazovanje često ističe podjelu na formalno i neformalno, pri čemu vrlo snažan naglasak stavlja na neformalno učenje, ono izvan obrazovnih institucija.

Uvijek je bilo neformalnog učenja, u društvu, na putovanjima, tijekom posla, čitajući novine, istražujući. S internetom mogućnosti samostalnog učenja su se beskrajno proširile. Promijenio se i pojam znanja. Sve manje su vrijedni “znalci” koji napamet mogu izrecitirati neke podatke, definicije, čak i formule. Sve je to onome tko se služi pametnim telefonom ili računalom spojenim na internet dostupno s nekoliko klikova i nije nam potrebno to učiti.

Čemu nam je onda i koliko uopće potrebna škola?

Za početak, hrvatska se škola slabo prilagodila promjenama koje je donijelo okruženje. Nije riječ o tome da se samoukine jer je nepotrebna. Naprotiv, očito je i dalje potrebna, pitanje obrazovanja jedno je od ključnih političkih pitanja ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu. U nizu zemalja formalno obrazovanje počinje sve ranije, a završava sve kasnije, ako ikad tijekom života prestaje odlaženje na tečajeve, seminare, na usavršavanje.

To i ljudi osjećaju kao potrebu. Zagrebački centar za obrazovanje odraslih godišnje ima po 12.000 polaznika, koji uče sve, od izrade web stranica do povijesti i filozofije. No formalno se obrazovanje često nije prilagodilo promjenama ni sadržajem ni metodom. Sadržajem, ne uzima u obzir ono što polaznici znaju i očekuju, a metodom, također ne uzima u obzir ono što polaznici sami mogu saznati. Na Vernu sam već dvije sezone predavao studentima suvremene ekonomske trendove, s posebnim fokusom na digitalnu ekonomiju. Nekolicina tih studenata već ima radnog iskustva, mnogi u turizmu. Naravno da su u svom biznisu suočeni s promjenama u načinu promocije, prodaje, u profilu gostiju koji su u digitalnom dobu drukčiji nego što su bili prije, kad je bilo manje informacija. Gosti sad traže nešto sasvim drugo. Na prvi pogled, studentima uopće nije potrebno da ih u tome netko podučava. Ipak, vrlo rado sudjeluju u razgovoru o svijetu oko njiih i sistematiziranju onog što se oko njih zbiva. Ono što samostalno učenje nikako ne može pružiti to je sistematizacija znanja, povezivanje. Za to je ustvari potreban učitelj, od najranije dobi do kasnih godina, u kojima itekako postoji želja da se i dalje saznaje što se događa u svijetu oko nas.

Hrvatska se škola, dakle, prije svega nije prilagodila metodom. Učenje je po definiciji istraživanje, znatiželja, korištenje metode pokušaja i pogreške, a u istraživanju grupa olakšava. Nije lako truditi se sam, grupa potiče, hrabri i socijalizira.

U grupnim natjecanjima lakše se podnosi poraz, a također se suzbija osjećaj nadmoći nakon pobjede. Grupa razvija karakter. U nižim razredima osnovne škole u sustavima obrazovanja s kojima sam se susreo u inozemstvu prvi je zadatak da se učenika formira kao biće zajednice, ali da mu se potakne i znatiželju i spremnost da pita, da istražuje kad se susretne s nečim što mu je nepoznato. Također, za razliku od hrvatskih škola, sadržaj učenja nije strogo propisan.

On je vrlo često prepušten školi, pa i učitelju. Utoliko učiteljem može postati i osoba koja ima iskustva u nekom području, a sklona je prenositi svoje znanje. Pri tome ga škola nadgleda i usmjerava i, ako stvari ispadnu dobro, znalac ili stručnjak koji kod njih predaje postaje preporuka.

U hrvatskim školama doktor znanosti iz, na primjer kemije, ne bi mogao predavati u osnovnoj ili srednjoj školi zbog izostanka nekih formalnih kvalifikacija. Nisam sretan ni s prethodnom Jokićevom reformom obrazovanja, koja je počela s kurikulumom, a pogotovu nisam sretan s ovim čemu se sad ide, unošenjem ideologije, koje učenika ne potiče na istraživanje nego na prihvaćanje nekih istina koje se ne dovode u pitanje.

I Jokić je stvari previše normirao, nije u praksi uzeo u obzir da je neformalno učenje eksplodiralo, nije školama i nastavnicima otvarao mogućnost da sami prilagođavaju svoju nastavu stalnim promjenama u svijetu i da na taj način pokazuju koliko su uspješni, koliko su dobri.