'Udba ga je htjela uspavati i oteti. Onda je sve pošlo po zlu'

“Služba je više od umjetnosti, znanosti, sporta ili šaha. I više od politike. To je čisti, nepatvoreni život. Jedino ne smiješ dozvoliti da te stres uništi. Moraš živjeti zdravo, to bih ja htio - doživjeti stotu, kao Budimir Lončar, kao Joža Manolić.”

1. DIO

FELJTON: KRVAVA RUKA UDBE 'Vrbovao sam građane za Udbu i brzo su mi postajali poslušni'

Tiha skladišta Državnog arhiva 

Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) predala je u rujnu 2015. Hrvatskom državnom arhivu preostalu arhivsku dokumentaciju naslijeđenu od bivše Službe državne sigurnosti (SDS) Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske.

Dakle, kolokvijalno rečeno, tajne dosjee hrvatske Udbe. Dugo su se ispredale nevjerojatne priče oko gomile te dokumentacije, a treba naglasiti da je samo katalog s popisanim mapama imao najmanje tisuću stavki. Kao da je unutra izvorni putokaz do svetoga grala, prava godina rođenja Ćire Blaževića, točna provizija isplaćena za izgradnju zgrade SOA-e ili mjesto gdje je Sanader sakrio kolekciju skupih satova, a Stepinac ustaško blago.

Istina je sasvim drukčija. Arhiva, u priopćenju su napisali “preostala”, što bi onda značilo da je toga bilo još, interesantnija je povjesničarima nego propagatorima lustracije. Tamo nema odgovora na pitanje tko je naručio i izvršio likvidaciju Brune Bušića u Parizu, je li Josip Perković organizator ubojstva Stjepana Đurekovića ili tko je sve iz vrha HDZ-a bio doušnik republičke Službe državne sigurnosti.

Ukratko, sitna riba.

Dar za njemačku policiju 

Jedan dio te arhive, poslije upotrijebljene u procesu protiv Josipa Perkovića pred bavarskim sudom, na vrlo čudan način dostavljen je njemačkoj krim-policiji.

Nijemci su dugo vremena pokušavali doći do nekih dokumenata pa su se prilično iznenadili kad se pred ulazom u središte minhenske policije pojavio paket. Pošiljatelj nije bio naveden. To njemačku stranu nije previše brinulo.

Nekoliko mjeseci prije toga, dok je trajao mandat Tomislava Karamarka, odjednom je vraćen u Hrvatsku kombi SOA-e sa sličnim sadržajem koji je bio na putu prema Münchenu. Čini se, kažu upućeni, da je isti paket prije toga završio u DORH-u. Bajić ga je neotvorenog, kao da rukuje s virusom ebole, brzo vratio pošiljatelju u Savsku ulicu.

No koga danas više briga za te ekshibicije. Perković je osuđen, Karamarko se pokušava probuditi iz hibernacije, Bajić se kao duh klati po zgradi DORH-a. Prošla vremena i prošli ljudi.

Titova bolest i operacija "Tuga" 

Djelomično smo rekonstruirali dokumente bivše hrvatske Udbe koje je SOA prije dvije godine predala Državnom arhivu. Obuhvaćeno je razdoblje od 1937. godine pa do 30. svibnja 1990. godine.

Dio iz Drugog svjetskog rata sadrži ekstenzivnu dokumentaciju “Njegova kraljevskog visočanstva kralja Petra II. Karađorđevića” i kraljevske jugoslavenske vojske. Uglavnom su tu ratni izvještaji iz kratkog Travanjskog rata pa do trenutka kapitulacije pred nacističkom Njemačkom.

Od 1945. nadalje sačuvani su detaljni popisi ratnih zločinaca koje su priredili KONJ, OZNA i UDBA. Dio se odnosi na djelovanje Ante Pavelića i kvislinške vlade NDH, ministara, vojnih i civilnih institucija.

Od stvari iz bliže povijesti, tu je dio dokumenata o suđenju Ivanu Zvonimiru Čičku, disidentskom djelovanju dr. Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, uključujući i njihove nastupe u stranim medijima. Ništa što već nije poznato u Hrvatskoj. Ima i teških bizarnosti koje jasno pokazuju kolika je bila društvena penetracija Službe i što je sve smatrano potencijalnom opasnošću za komunistički režim i nacionalnu sigurnost.

Deponiran je i popis brakova stranaca s tadašnjim jugoslavenskim državljanima u svim općinama SR Hrvatske. Služba je tako imala evidentiranog svakog stranaca ili strankinju. U vrijeme Titove teške bolesti i kasnije smrti, u cijeloj SFRJ pokrenuta je golema operativna akcija Tuga.

Provođena je na svim javnim mjestima, među istaknutim društvenim pojedincima kako bi se utvrdilo što građani govore o stanju u SFRJ nakon Brozove smrti. Udba je pipala puls nacije u trenutku kad je završila jedna povijesna era i započinjala druga, puno kraća. Postoji i popis stotina drugih operativnih akcija. Izdvojili smo jednu.

Pokušaj otmice agenta njemačke obavještajne službe BND i talijanske SISMI.

Dokument iz arhiva: Otmica Ladislava Šopreka 

Ladislava Šopreka opisivali su svjedoci kao nižeg muškarca s pokojim kilogramom viška. Teško se kretao, mučili su ga visoki tlak i reuma. Nije bio baš u formi, ali je super pjevao, bio je pravi kozer i čovjek s velikom socijalnom inteligencijom.

Sredinom sedamdesetih, kad je jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS) minuciozno dopunjavala njegov opsežni tajni dosje (270 stranica), već je imao više od 70 godina (rođen 1903.). Do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije (travanj 1941.) Šoprek je radio u jugoslavenskoj kraljevskoj tajnoj policiji.

Služba državne sigurnosti 1975. godine navodi “u antikomunističkom odjelu”. Nakon “velikog rata” i pobjede saveznika, završio je u Rimu. Citiramo dokument iz dosjea SDS-a s gramatičkim i jezičnim nepravilnostima:

“U toku predratne, ratne i posleratne obavještajne i druge neprijateljske aktivnosti protiv naše zemlje Šoprek je, osim sa zapadnonemačkom, bio najtešnje povezan sa italijanskom i britanskom službom, kao i sa vrhovima neprijateljske emigracije.”

U krugovima upućenih kroničara rada Udbe i povjesničara, s kojima je Express komunicirao, nema nikakvih spoznaja o Ladislavu Šopreku. On je, dakle, potpuna enigma. No za vrh SDS-a u Beogradu i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Franju Herljevića (u nastavku teksta i dalje ćemo se koristiti popularnim kolokvijalnim nazivom službe Udba), hrvatski emigrant Ladislav Šoprek bio je opasni špijun.

Evo kako to argumentiraju: “Imajući u vidu Šoprekovu dugogodišnju špijunsku delatnost protiv Jugoslavije, Služba države bezbednosti ocenjuje da bezbednosni razlozi i interesi zemlje opravdavaju njegovo ilegalno prebacivanje u zemlju”, stoji u ključnom dokumentu sastavljenom u beogradskom sjedištu te Službe.

Udba nije u ovo ušla brzopleto. Jasno su promislili koji su benefiti, a koji rizici “ilegalnog prebacivanja Ladislava Šopreka u u zemlju”, što je bio tek zgodni eufemizam za klasičnu otmicu čovjeka koji je već godinama bio talijanski državljanin.

Slomiti BND i Talijane 

“Dovođenjem Šopreka onemogućili bi rad ovog punkta zapadnonemačke obavještajne službe, a istovremeno bi obavještajne službe SR Nemačke i Italije primorali da smanje intenzitet obavještajnog rada prema Jugoslaviji”, obrazlaže vrh Udbe.

Dodaju kako bi se otmicom dobili novi podaci o punktovima i centrima stranih agenata, njihovim ljudima. Bilo o onima koji su već registrirani kao suradnici ili o još neotkrivenim agentima. S druge strane, postojala je stanovita bojazan da bi akcija mogla izazvati reakcije u obavještajnim službama s kojima je Šoprek blisko povezan.

Prije svega, to je BND i britanski MI6. Za Talijane i njihove službe Šoprek je bio njihov državljanin, ali vrhu Udbe to nije previše značilo. “U slučaju oštrijeg reagovanja s talijanske strane, pripremila bi se i sprovela odgovarajuća legalizacija na način da bi se ostavio utisak njegovog ‘dobrovoljnog’ dolaska u zemlju.”

Na sličan način Udba je 1967. izvela i otmicu poznatog katoličkog svećenika Krunoslava Draganovića, glavnog koordinatora tzv. štakorskih kanala i logističara uzmaka viđenijih ustaša u Argentinu, a još 1949. i Drage Jelika, šefa zloglasne ustaške nadzorne službe.

Draganović je udobno živio do 1983., a za Jelika se tvrdi da je vrlo brzo likvidiran u beogradskom zatvoru.

U slučaju Šoprek, iz dostupnih dokumenata vidljivo je da jugoslavenska Služba nije planirala likvidirati agenta BND-a. U dijelu dosjea pod naslovom “Sudbina i rad s Tatarom” (Tatar je postalo Šoprekovo kodno ime) stoji sljedeće: “Suđenje i legalizacija ne bi došli u obzir. Ukoliko bi bilo unapred iznetih nepovoljnih reagovanja, došla bi u obzir samo neka vrsta polulegalizacije (koja bi negirala njegovu likvidaciju i dovođenje u zemlju). Predviđamo rad s Tatarom na duže vrijeme. Trebamo unapred odrediti mesto boravka, režim obezbeđenja i metode konspirisanja njegova prisustva”. Otmica Šopreka tada je dobila i kodno ime – akcija Tiper.

Operacija "Tiper" 

Planovi izvedbe krajem 1974. proslijeđeni su iz Beograda (s federalne razine) dvjema republičkim službama: hrvatskoj i slovenskoj. Izravno su uključeni djelatnici SDS-a iz Zagreba, Splita, Rijeke, Pule i Ljubljane.

Sve se dogovaralo i pripremalo do najsitnijeg detalja. Otmica se, prema originalnoj zamisli Udbe, trebala izvesti u Brunicu. Veze jugoslavenske Službe dojavile su da se Šoprek sprema otići na dulji odmor u turistički gradić u sjevernom Tirolu, blizu austrijske granice.

Do travnja 1975. agenti Udbe, pod lažnim imenima, u nekoliko su navrata boravili u gradu. Izrađeni su fotoelaborati cijeloga grada, a osobito detaljno za dva hotela gdje se Šoprek planirao odmarati. Hotelske sobe i hodnici su detaljno su skicirani. Naredba “izučiti Trsteno” (kodno ime Brunica) elaborirana je na 50 stranica.

 Agenti su doslovno prošli sve ulaze i izlaze iz grada, proučili režim ophodnje policije, službe za održavanje cesta, vojne objekte u blizini grada, frekvenciju prometa, obližnjih izletišta...

Drugi tim agenata bio je zadužen za proučavanje Šoprekovih navika dok je u Brunicu, ali se uzela u razmatranje i mogućnost da se otmica izvede na liniji između Ravene i Pescare, gradova na talijanskoj obali Jadrana, čak 700 kilometara južno od Brunica.

Slovenska Udba dobila je zadatak da složi sve informacije o graničnim prijelazima od Podkorena do  Sežane, uključujući kontrolu (otvaranje i fotokopiranje) sve pošte koja je iz Jugoslavije upućena na adrese u krugu od 15 kilometara oko Brunica. Najsloženiji dio operacije odnosio se na tajno prebacivanje Ladislava Šopreka iz Italije u Hrvatsku.

Locirati, uspavati i transferirati 

Trebalo ga je tijekom transporta uspavati posebnim koktelom lijekova za smirenje. Udba naglašava da je to jako osjetljiv postupak zbog njegove dobi i zdravstvenog stanja.

“Do najkasnije 1. jula treba pripremiti odgovarajuće sredstvo za uspavljivanje, potrebne medikamente i liječnika odgovarajuće spreme. Plan priprema sredstva za uspavljivanje napravit će IV. Sektor SDS SRH i nakon toga će se konkretno pripremiti materijal”, stoji u jednoj od bilješki.

U drugoj se bilješci zaključuje da je za “izvođenje anestezije potrebno sljedeće: detaljna razrada okolnosti pod kojima će se izvoditi anestezija, podaci o osobi (starost, zdravstveno stanje i dr.)”. Prema njihovu mišljenju, dva su načina za rješavanje problema: pomoć liječnika anesteziologa iz neke vanjske institucije ili samostalan postupak uz detaljno proučavanje problematike (priučeni agent Udbe sâm bi to izveo na mjestu otmice, op. a.).

Procijenili su da bi Šoprek trebao biti uspavan oko 16 sati. Tada bi bilo dovoljno vremena da ga se sigurno i bez problema prebaci na teritorij SFRJ. Planirali su ga smjestiti u neku postaju milicije u Dalmaciji dok bi trajala ispitivanja. Uza sve to, potvrđena je potreba preinake posebnog vozila za transport uspavanog agenta BND-a ili, što je bilo izglednije, korištenje kamiona slovenske tvrtke Cimos ili hrvatske tvrtke Mirna.

Obje tvrtke, zbog potreba posla, redovito su slale svoje kamione u Italiju i talijanska carina dobro je poznavala vozače. Svejedno, agenti Udbe prije operacije ubačeni su kao suvozači. Ideja je bila da se talijanski granični policajci i carinici naviknu na njihova lica. U kolovozu 1975. Udba je u Brunico poslala bračni par čija je zadaća bila približiti se Šopreku na ljetovanju.

Suprug je bio suradnik Službe pod kodnim imenom Žiška. Udbin par prijavio se u Šoprekovu hotelu nekoliko dana prije njegova dolaska. Žiška je poslije ispričao istražiteljima u Rijeci kako ga je odmah prepoznao u hotelu.

“On namješta TV, dogovaraju se hoće li prvi ili drugi program. Ja kažem na talijanskom vidi li se Capo di Istria (TV postaja iz Kopra). On pita zašto. A ja kažem: ‘Ja sam Jugoslaven’. On veli da govorim hrvatski, a ja njega pitam odakle on govori moj jezik. I tako.” Žiška je onda prepričao kako se predstavio kao liječnik. Prve večeri Šoprek nije rekao ime (nešto je promrmljao, Bog ga nije razumio), ali su se dogovorili da će se vidjeti drugi dan. Tada je Žiška Šopreka ispitivao o zdravstvenom stanju i preporučio mu malo više kretanja po prirodi (sve po napucima Udbe).

Provokator u hotelu 

“Kaže mi Šoprek da uzima neke lijekove, neke injekcije i da mu svako jutro dolazi bolničarka koja ga masira. To mu, kaže, prija jer je zgodna i mlada”, otkriva Udbi Žiško.

U nastavku brifinga izvor Udbe dodaje da se poslije Šoprek predstavio lažnim imenom Vladimir Banić iz Rima. “Žurnalist, radi za jednu agenciju, njemačku, veliku. Ne piše za ovako, obične novine, nego za revije s političkim i ostalim komentarima i diskusijama.” Šoprek alias Banić hvalio se Žiški da od toga odlično živi. Priskrbio je sebi jednu malu kućicu u Rimu, mnogo ga ljudi posjećuje iz Jugoslavije, nose mu rakiju i – njemu najdraže – tijesto za štrudle.

“Pričao je o poznanstvu s kraljem Petrom, da ga je mirio nakon svađe sa ženom, da poznaje Vlatka Mačeka kojeg je viđao u Parizu.” Političke izjave, što ih je Udbi prenio Žiška, bile su oprezne. Šoprek je rekao da voli i ne zaboravlja svoj narod, ali da mora biti slobodan. Ne pod totalitarnim režimom, nego u pravoj demokraciji.

“Čak i nisam protiv Jugoslavije, nego da to bude kao neka konfederacija”, tumačio je Šoprek, agent BND-a, Žiški. U jednom dijelu razgovora Žiška je spomenuo debeli, veliki štap koji je nosio Šoprek. Činilo se da bi u štapu mogao biti skriven mač. Tako je i naglas komentirao, a Šoprek je poluozbiljno odgovorio kako se nadao da će “unutra biti skriven pištolj jer bi mu to dobro došlo”. To je kod agenta Udbe izazvalo dosta pozornosti.

Pitao je mnogo detalja o štapu, posebno dimenzije i težinu. “Ne znam što bi moglo biti unutra, ali je sa sobom uvijek nosio i malenu torbu koju je uvijek stavljao blizu sebe. U njoj je, tobože, imao spise”, objašnjava navike čovjeka koji je postao Udbina meta suradnik Žiška.

“Kad sjedim s njim i kad se jede i pije, uvijek svoje šalice, to sam primijetio, meće dosta daleko i ekstra udaljene od drugih. Nudio sam mu vožnju našim automobilom, pristao bi, ali do toga nikad nije došlo.” U nekom trenutku Žiška je odlučio povjerljivije razgovarati o političkim temama. Bez žene koja ga je do tada stalno pratila.

“Šoprek je kazao da je izvanredno informiran o svim događajima u Jugoslaviji jer da prima sve novine, pa čak i armijske od nekog iz ambasade SFRJ u Rimu. Ali da njega više zanima ono što ne piše u novinama, tj. ono što se skriva iza tih vijesti.” Žiška ga je izravno upitao zanimaju li ga vojne stvari, što je stari Šoprek negirao.

Klopka u automobilu 

“Ali ako postoje neki manevri vojske koji se mogu protumačiti kao prijetnja ili pritisak zbog politike, onda – da”. Pitao je Žišku što je bilo s Titom, je li bolestan, tko će ga naslijediti. Zanimalo ga je što Žiška misli o hrvatskom proljeću i Miki Tripalu, o mogućoj intervenciji Sovjeta u Jugoslaviji, sukobu različitih političkih organizacija tadašnje države.

“Veli on (Šoprek) meni da je on obaviješten da u Italiji vrvi od agenata Udbe. Kaže, i nemojte se čuditi što sam i ja vas smatrao udbašem.” Tada je, kaže iznenađeni Žiška, stari Šoprek počeo otvoreno nuditi suradnju oko dostavljanja informacija. Planirao je Šoprek susrete u Trstu svakih 60 dana te je spominjao i posebni indigo za pisanje.

Pitao ga je o poznanstvima s tadašnjim političarima u Zagrebu i o mnogim detaljima koji su ga razotkrili kao obavještajca. A onda se stari agent neočekivano povukao. Sasvim se pritajio i nestao iz Brunica. Nakon jedne večere sa Žiškom, koja je protekla u bizarnoj atmosferi lokalne krčme, Šoprek nije dopustio da ga ovaj vozi do hotela. Nervozno je naručio taksi, dočekao ga na nogama i otišao ostavivši suradnika Udbe sasvim zbunjenog u restoranu.

Je li Ladislav Šoprek, agent BND-a, suradnik MI6 i talijanske službe, tada shvatio da ulazi u stupicu jugoslavenske tajne policije? Izvještaj slovenske Udbe iz rujna 1975. daje neke odgovore s time u vezi.

Pedantno je napisan, artikuliran i sažet. Analizira sve aspekte druženja Žiške i Šopreka. Agenti pišu da Žiška govori kako ga Tatar ne doživljava ozbiljno, sumnjičav je i provocira. Izbjegava zajedničku vožnju automobilom.

“Od nas je Žiška zatražio da otkrijemo točan cilj operacije, buduće zadaće i jamstva za njega i ženu. Kad smo mu otkrili što planiramo (otmica Šopreka, op. a.) i objasnili njegovu ulogu (namamiti agenta BNDa u klopku, op. a.), bio je iznenađen i jako zabrinut. Prije svega, zbog mogućih posljedica po njega i njegovu profesionalnu reputaciju liječnika. Tražio je plan povlačenja njega i njegove žene iz Italije”, otkrivaju slovenski pripadnici Udbe.

Agenti su Žiški objasnili da je previše pasivno reagirao na Šoprekovo vrbovanje za rad s njemačkom obavještajnom službom. Time je navukao njegovu sumnju. Preporučili su mu agresivniji nastup kako bi se omogućilo provođenje plana otmice. Sve što je Žiška radio u kontaktima sa Šoprekom, procijenili su agenti, dovelo je Šopreka do zaključka da je Žišku netko poslao njemu u Brunico te da ne reagira onako kako bi trebala osoba njegova profila.

Kućna pomoćnica razotkrila Udbu 

Znakovita je procjena Udbe o tome da je Šoprek imao organiziranu zaštitu u Brunicu i snažno izgrađenu sigurnosnu kulturu. Očito da je otmica u Brunicu propala. Slovenski agenti Udbe čekali su do prosinca 1975., pa su se onda prebacili u Rim.

Od 10. prosinca postavljali su zasjede ispred Tatarova stana u Via Fezzan 65. Nije im bilo ugodno. Kažu da od ranog jutra vlasnici malih privatnih dućana u ulici i na obližnjem trgu stoje ispred ulaza te pozorno gledaju što se zbiva.

“Pogotovo registruju svako lice koje tu ne radi i ne stanuje”, piše u informaciji B. Istog dana vidjeli su Šopreka koji se spustio iz stana i teškom mukom ušao u Fiat 500 rimskih registracija. Proveo je dan na nekoliko različitih lokacija i poslije se pješke vratio. Nakon toga više se nije pojavljivao. Agenti su uspjeli identificirati ženu koja je vozila Fiat. Shvatili su da se brine za Šporeka i njegov stan.

Sljedećih nekoliko dana triput ih je presrela u pokušajima da uđu u kuću. Prilazila im je na ulici, doslovno je buljila u njihov auto i konačno ih potjerala u bijeg. Zbog gospođe Cristine M., nakon više od godinu dana priprema, Udba je zauvijek odustala od otmice Ladislava Šopreka.

>>> Kraj drugog nastavka.