Ukrajinka: Kako provesti dane u zelenom Zagrebu? U ovoj kolumni pronađite inspiraciju

Pišući priče i snimajući fotografije za svoje kolumne, pokušavam uhvatiti trenutak, zadržati ga u mislima i tako sačuvati što više minuta svog života. Nakon što je počeo rat u mojoj zemlji, moj sin i ja preselili smo se u Zagreb, shvaćam koliko je svaka minuta života vrijedna i dragocjena. Čak i ako je riječ o laganoj večernjoj šetnjici sa sinom i njegovim novim prijateljima po stazama parka. Vjerojatno ćete se složiti sa mnom kad kažem da ne primjećujemo stvari na koje smo se naviknuli, iako su fantastične i prelijepe. Pogotovo onima koji ih vide prvi put.

Prisjećam se kad sam proljetos prvi put došla u Maksimir. Bila sam previše uzrujana da doživim životne boje, ali iznenadile su me. Nisam shvaćala gdje je kraj toga golemog područja. Hodali smo i hodali te nakon mnogo hodanja ipak sam odlučila pogledati mapu Maksimira. Kao što svi radimo – čitamo instrukcije tek nakon što nešto slomimo. 

Znatiželja je saveznik u znanju

Moja je znatiželja moj najbolji prijatelj. Ponekad mi se čini kako ljudi koje upoznajem misle da sam agentica ili špijunka jer moram saznati sve činjenice, pa ispitujem i tako pronalazim informacije na svim izvorima. Te subotnje večeri počela sam istraživati bogatu povijest Maksimira.

Svaki put kad smo ga posjetili, moje su oči uočavale sve više i više detalja: ploče s nazivima rijetkog drveća, skrivene staze do Paviljona Jeka, piknike, treninge joge, kornjače i patke te nezaobilazne sladoledare, koji se čine kao da su dio tog pejzaža, u čiju se masivnost i atmosferu perfektno uklapaju. Kako je ovako zeleno područje završilo u centru grada?  Površina od 316 hektara, neokrznuta obilježjima gradskog života, glasnih zvukova i ispušnih plinova.

Oni koji žive u Zagrebu zacijelo znaju da je 1787. park Maksimir bio prvi veliki javni park u jugoistočnoj Europi, ali i da je stariji od većine europskih javnih parkova. Zagrepčani mogu biti ponosni na to što je Maksimir bio uzor za mnoge parkove koji su nastali u susjednim zemljama. 

Saznala sam da je Maksimirski park prvi put otvoren 1794. godine i da nosi ime po svojem osnivaču Maksimilijanu Vrhovcu. Nekad se nalazio na marginama grada, a danas je okružen mnogobrojnim gradskim četvrtima.

Do Maksimira vas vodi tramvaj, a postaja na kojoj silazite nalazi se vrlo blizu ulaza u park. U slučaju da dolazite autom, možete ga parkirati na parkiralištu stadiona GNK Dinamo, koji s parkom dijeli i ime. Ulaskom na glavna vrata, nekoliko vas metara dijeli od aleje uokvirene divnim stoljetnim stablima. Nastavite ravno i stići ćete do paviljona, gdje možete popiti kavu, a i pogledati fotografije ovog zdanja iz davne 1907.

Park se sastoji od nekoliko velikih livada, dječjih igrališta, restorana, potočića, pet jezera, a dom je raznim biljnim i životinjskim vrstama. Životinje i ptice dolaze ne samo iz parka nego iz Zoološkog vrta, koji zauzima dio Maksimira.

Savršen dan u zagrebačkom ZOO-u

Pratite znakove – nemoguće je ne primijetiti da je čak i pješački prijelaz drugačiji – originalni uzorak zebrinih pruga. Priznajem da je ovo jedno od prvih mjesta koja smo posjetili kad smo stigli u Zagreb i naša je već tradicionalna vikend destinacija. Kao i većina djece njegove dobi, moj sin je razlog. Veliki je ljubitelj životinja i već je upoznat s prehrambenim i životnim navikama lavova, merkata, vukova i šišmiša. Mojem su sinu najdraži dani provedeni upravo ovdje.

U zagrebačkom ZOO-u osjećam se kao kod kuće. Ugodno i ne preveliko područje s poznatim malim stazama koje krase europske zoološke vrtove. No vidjet ćete i moderne dijelove, zanimljivog dizajna, interaktivne pultove sa zanimljivim informacijama o životinjskom svijetu i okolišu.

Zagrebački ZOO proteže se na sedam hektara, a svoja je vrata prvi put otvorio 1925. Dom je više od 2000 životinja i 275 vrsta, koje uključuju crvenu pandu, okapije, sjevernokineskog leoparda, nilskoga konja i aligatora.

Zgodno je ovdje provesti dan – prezalogajiti u samoposlužnom bistrou i preseliti se u maksimirski park. Sviđa li vam se ta ideja?

Još jedna zanimljivost krasi ovaj zeleni grad. Mjesto koje nimalo ne zaostaje za Maksimirom po ljepoti i impresivnosti, a ujedno je neizostavan dio prepoznatljive vizure Zagreba – jest Medvednica i njen najviši vrh Sljeme.

Gore u nebesa zagrebačkom žičarom

Do Sljemena možete doći autobusom ili automobilom. A mi smo isprobali modernu, zgodnu, pa čak i malo svemirsku žičaru.

Ušli smo na najnižoj postaji, Gračansko Dolje, i kupili kartu u oba smjera za 115 kuna.

Za izlet smo izabrali oblačan dan, kako su mi preporučili. Kabina je ostakljena sa svih strana, pa tijekom vrućih ljetnih dana možda nekome ne bi bilo najugodnije unutra.

Zagrebačka je žičara obnovljena i otvorena ove godine. Nalazi se na mjestu one stare, sastoji se od 84 kabine, a svaka može primiti deset putnika.

Gotovo polusatna vožnja do vrha Medvednice s veličanstvenim pogledom na grad, zelenilo ispod nas i brzina idealna su kombinacija za potpuno resetiranje, koje nam je svima potrebno.  

Tog sam dana snimila mnogo fotografija za Instagram, impresioniralo me modernističko zdanje kraj prve postaje, futuristička zgrada koja odskače od uobičajene gradske arhitekture i privlači pozornost. Sviđaju mi se takvi kontrasti, volim ih nalaziti u eksterijerima, kulturnim tradicijama i ljudima.    

Sviđa mi se i kako fotografija uhvati trenutak prije nego što nestane. Život se sastoji od sličica, neke od njih zaboravimo, neke fiksiramo i upamtimo. Kažu: "Budimo sretni u ovom trenutku. Ovaj trenutak je vaš život“, a ja kažem: "Slike su život“.

Zeleni Zagrebe, bilo je lijepo upoznati te. Hvala ti što si tako blag.