Umirovljeni kapetan Josip Valković rođendan je proslavio u Domu za starije u Rijeci. 'Dobro sam, popijem kavicu, rakiju i imam društvo. Što će mi više', kaže nam Josip
TORTA ZA KAPETANA
Umirovljeni kapetan Josip proslavio 102. rođendan: 'Skoro sam jednom izgubio život!'
Čitanje članka:
4
min
U Domu za starije osobe na Kantridi u Rijeka u utorak je proslavljen poseban jubilej – umirovljeni kapetan Josip Valković navršio je 102 godine. Uz sinove Željka i Marjana, prijatelje te župana PGŽ Ivicu Lukanovića, Valković je proslavio rođendan vedrog duha i dobrog zdravlja.
- Dobro sam i osim kičme ništa me ne muči. Lijekove ne volim piti pa njih izbjegavam koliko mogu, a drugo je sve u redu. Tu mi je dobro, imam svoje prijatelje, ujutro uz kavicu i rakiju malo ogovaramo jedni druge, onda malo čitam, rješavam križaljke, navečer popratim vijesti, Ne mogu se požaliti - kaže vitalni bivši kapetan dok reže slasnu tortu i triput kuca u drvo.
Rođen 1924. u Vrbniku na otoku Krku, Valkovićev život obilježili su more, rat i nevjerojatna životna izdržljivost. Iako, kako sam kaže, nikada nije planirao postati pomorac, okolnosti su ga odvele upravo na taj put – "pomorac silom prilika", opisuje svoj životni poziv.
Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon kapitulacije Italije 1943., pridružio se partizanima. Sudjelovao je u borbama za Karlobag i Bakarski zaljev te ratovao u Lici i Gorskom kotaru, gdje je prošao i teški marš preko Matić poljane. Nakon rata upisao je Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku, no završetak školovanja prekinut je političkom presudom – bez uvida u optužnicu i presudu osuđen je na dvije godine zatvora te 1949. poslan na Sveti Grgur, uz Goli otok jedno od mjesta zatočenja političkih zatvorenika tog vremena.
- To je bilo neko drugo, nemoguće vrijeme kada si za svaku riječ, a nekada i neizrečenu, završavalo u zatvoru, al to je već neka druga priča. Ja sam tamo završio jer san se usudio na jednom sastanku izreći sve što ne valja - kaže.
Pokretanje videa...
03:05
Unatoč tome, nakon teškog životnog razdoblja uspio je završiti kapetansku izobrazbu u Bakru te se ukrcati na prekooceanske brodove tadašnje Jugolinije, kojoj je ostao vjeran sve do umirovljenja. Njegova pomorska karijera odvela ga je gotovo na sve kontinente – kako sam sažima - "cijeli svijet, osim Australije".
- More sve more, ali najljepše je ono u Južnoj Americi jer je mirno. Sve je lijepo kad dobro ide, ali najteže je raditi s ljudima. Moja je karijera bila krvava. Prošao sam Goli otok gdje sam vagao smrdljive kože, nikad taj miris neću zaboraviti, pa rat, pa godine kada nisam mogao ishodovati političku dozvolu za plovidbu i kada se sa mnom nitko nije htio družiti, pa rat, pa plovidbe, ali evo - tikva mi još radi - kaže nasmijani bivši kapetan.
Tijekom godina na moru proživio je i dramatične trenutke, uključujući požare, ali i situaciju u kojoj je zamalo izgubio život.
- To je bilo na brodu 'Hercegovina' kada nas je u Grčkoj zahvatilo strašno nevrijeme, uslijed čega je brod sasvim izgubio stabilitet i pravo je čudo da se nije prevrnuo na bok. Preživjeli smo protiv svih zakona fizike. I danas se čudim kako smo ostali živi. nekako smo se dovukli do otoka Kefalonije i tamo malo sredili brod te čekali da se vrijeme stiša kako bi nastavili put - prisjeća se vitalni umirovljeni kapetan.
Odrastao na Boduliji, Valković je kao dječak imao težak život.
- Odrasli smo na škrtoj zemlji Bodulije, gdje je svaka tuča, mraz, poplava, uništavala urod. Stalno i puno se radilo i sve se radilo motikom, a djece bilo puno, trebalo ih je sve obući i školovat. Školovanje je svima bio prioritet. Mladi su bili mirovina za stare. Kada bi stigla starost, mladi su se brinuli o njima i tako u krug. Težak je to bio život, ne mogu vam opisati koliko je sve bilo drugačije. Zato mi je danas smiješno kad se ljudi žale na trivijalne stvari jer primjerice ne mogu naći parking. I svagdje je isto, i kod nas i u Amerike, svagdje ima siromaštva i problema, ali to je život. Treba gledati na ono što je dobro i trudit se koliko se može - kaže kapetan koji je preživio rat, logor i turbulentne oceane.
Za vrijeme dalekih plovidbi najviše mu je nedostajala obitelj.
- To je bilo vrijeme bez mobitela i interneta. Jedina veza s kućom i obitelji bio je radio i pismo. A prije vi dođete nego pismo - prisjeća se omiljeni umirovljenik u domu kojeg svi hvale kao dragog, uljudnog i srdačnog čovjeka koji je i u poznim godinama uvijek spreman svima pomoći.
Danas, iako u mirovini, barba Josip i dalje živi more – kroz sjećanja i priče koje rado dijeli s drugima. Od 2018. živi u domu na Kantridi, u kućanskoj zajednici simboličnog imena "More", gdje je i dočekao svoj 102. rođendan.
Tajnu dugovječnosti vidi u radu i disciplini.
- Treba puno raditi da se dožive ove velike godine. A ja sam se naradio, i kao mladić i kasnije na brodu. Ništa od ljenčarenja. Život nije lak, ali kao tovar, i čovjek se navikne na sve. Nekad je dobro, a nekad nije, tako to ide - zaključuje kapetan koji i u 102. godini ostaje vjeran moru kroz brojne uspomene.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
