'Uvijek sam bio ukleto i prokleto sam. Drvo što je raslo na pustopoljini, izvan šume'

Hrvatski književnik Petar Gudelj umro je u srijedu navečer u 92. godini u krugu obitelji u Zagrebu. Petar Gudelj je rođen u Podosoju kraj Imotskog 29. rujna 1933. godine. Učiteljsku školu završio je u Mostaru 1954., a komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1959. godine. Poeziju je počeo objavljivati 1951. godine. U Beogradu je živio do 1990. U početku je radio kao urednik u nakladnoj kući, a od 1972. bio je profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi. Objavio je zbirke pjesama “Ruke, suze i čempresi”, “Isus je sam”, “Suhozidine”, “Štit”, “Mit i med”, “Vlkoe”, “Hesperidske jabuke” i dr., a svih 14 zbirki tiskanih do 1993., sa šest neobjavljenih, sabrano je u troknjižju “Golubice nad jamama”.

U jednom od posljednjih intervjua, koji je dao Borisu Rašeti u našem Expressu, taj je “razmetni sin” hrvatskoga krša i hrvatske lirike otvoreno govorio o svom životu: “Uvijek sam bio ukleto i prokleto sam. Drvo što je raslo na pustopoljini, izvan šume. Na kojemu su se iskazivali gromovi i vjetri. Bio zaključan s devet brava. I desetom bravom dubrovkinjom, onom iz narodne pjesme. Jednako u Podosoju i u Beogradu, tad i danas. I danas živim tridesetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, u nepreglednoj pušćanskoj šumi, sâm. I dobro mi je. Oko mene drveće i ptice, gavrani i sjenice. Djetlići-duboresci i vjeverice”, govorio je Gudelj prije dvije i pol godine.

Na pitanje hoće li ikad objaviti dnevnik koji vodi godinama, rekao je, okončavši razgovor stihovima:

“Moji su dnevnici moja svakodnevna poezija i proza. Jedan sam isječak objavio u opsežnoj knjizi ‘Za svojim pjesmama’. Ostalih trideset-četrdeset svezaka bit će obilan zalogaj jednom kontejneru za smeće, pa bi dobro bilo ovaj razgovor završiti pjesmom ‘Sve će u smeće’ iz moje knjige ‘Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime’: Sve će u smeće./ Tvoji rukopisi i tvoje knjige./ Napisane i nenapisane. Tvoje ruke.\ Tvoje košulje i tvoja sjećanja./ Ćaćine gusle i kantari u Beogradu,/ materin lopar u Baškoj Vodi./ Poneko rijetko sačuvano pismo i slika./ U letu uhvaćeni/ pogledi./ Ništa te ne će nadživjeti./ Sve će u smeće”.

Gudelj je otišao s ovoga svijeta kao velikan hrvatske poezije premda, kad je javno govorio ili nastupao, nije skrivao rezignaciju književnim svijetom, često se nije ni pokušavao oduprijeti osjećaju predaje i beznađa, baš kao u prethodnim stihovima, gdje najavljuje da “sve će u smeće”. Ali njegovo djelo mnogo je veće i snažnije od spuštanja koplja pred smrću, pred izostankom priznanja ili poštovanja. O tome će još dugo i trajno nastaviti svjedočiti Gudeljevi veličanstveni stihovi, poput onih iz pjesme “Trideset kišnih kobila”, u kojima kazuje: “Prošlo je sto godina otkad nisi slušao kako pjeva, kako pada kiša./ Bože, daj mi je pun dan, punu noć. Crnu kristalnu čašu koju će prosijecati munje./ Kišnu konjicu, trideset kišnih kobila, po mojoj grobnoj ploči”.