Velike izborne koalicije dosad su padale na slabim liderima. Hoće li tako pasti i Grbinova?
Zagreb: Peđa Grbin, predsjednik SDP-a
|
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL/
Dok se oko SDP-a i na ljevici vode rasprave o formiranju široke izborne koalicije za rušenje HDZ-a na idućim izborima, postavlja se pitanje jesu li velike koalicije pokazatelji političke snage ili slabosti koalicijskih partnera.
HDZ i osam patuljaka. Tako se tepalo Domoljubnoj koaliciji koju je Tomislav Karamarko sklepao pred parlamentarne izbore 2015. godine. HDZ je tada okupio osam minornih strančica od nemila do nedraga, od krajnje i klerikalne desnice, preko liberala i seljaka, do anonimaca iz Zagorske demokratske stranke.
Snaga je bila u brojevima.
Da bi Karamarko napokon osvojio isti broj mandata kao i SDP-ova koalicija, nakon čega je odigrao pobjedničku kombinaciju s Božom Petrovim i Mostom.
Pet godina kasnije, na izborima 2020. godine, Davor Bernardić formirao je Restart koaliciju u narodu poznatu kao "SDP i devet patuljaka". Patuljci su ukupno donijeli osam mandata, manje od jednog u prosjeku, što je otvorilo put uvjerljivoj pobjedi Andreja Plenkovića i HDZ-a.
Pa se nakon toga SDP u Hrvatskom saboru još više razmrvio, a patuljci u zemlju propali.
A sada, isto pitanje vrti se u medijskim raspravama o okupljanju nove lijeve, liberalne, ljevičarsko-desničarske, oporbene koalicije. Krije li se recept za uspjeh u što široj koaliciji antihadezeovskih stranaka ili u što racionalnijoj koncentraciji političke kvalitete?
Je li kvantiteta, što bi rekao Staljin, nekad kvaliteta sama po sebi? Ili se ipak radi o razvodnjavanju potencijala, zbunjivanju birača i pokazivanju slabosti, naročito za velike stranke?
Koliko god različite bile, Karamarkovu i Bernardićevu koaliciju povezivalo je jedno bitno, zapravo i ključno obilježje - slabi lider. Tragično slabi lider. Čak i komično slabi lider.
Pa je Karamarko kiksao pred Zoranom Milanovićem, a Bernardić pokleknuo pred Andrejom Plenkovićem.
Slabi lideri nisu mogli povući kompoziciju političkih patuljaka, anonimaca i slijepih putnika, već se njihovo liderstvo svodilo na to da se nastoje sakriti iza bulumente stranaka i političkih etiketa. Nije bilo ni sinergije, ni energije.
Tek histerični i sumanuti juriš na političke bunkere.
Danas sličan problem ima SDP sa svojom budućom koalicijom. Peđa Grbin je slabi lider koji vlastite, kao i slabosti svoje stranke, nastoji kamuflirati širokom frontom oporbenih opcija, od Možemo!, preko Centra, do Mosta.
S time da se, za razliku od Karamarka i Bernardića, suočava sa činjenicom da u tom kontigentu trenutno ima snažnijih lidera od njega, nekih uspješnijih, a nekih ambicioznijih: Sandra Benčić, Ivica Puljak, možda i Nikola Grmoja ili Nino Raspudić, kao i Dalija Orešković, a spominje se čak i Katarina Peović iz Radničke fronte.
U tom sastavu politički patuljak ispada onaj koji bi trebao biti najveći lider.
A onda, da stvar bude još bizarnija, nad tom i takvom koalicijom nadvija se prijeteća sjena Zorana Milanovića, duhovnog oca antihadezeovske koalicije. Koji dodaje novu dimenziju histerije. I preko kojeg se HDZ već previše puta domogao vlasti.
Pa ako se stvara referendumska atmosfera rušenja kompromitiranog, korumpiranog, nekompetentnog i defektnog HDZ-a koji se zacementirao na svojih 26 posto popularnosti u anketama, može li jedna takva široka koalicija okupiti na hrpu sve antihadzeovske glasove?
Je li koktel bolji s više sastojaka ili sa samo par dominantnih okusa?
Kilavo dijete
Jasno, takva koalicija sa sobom nosi političku i ideološku konfuziju, sudaranje programa i ambicija, svakako i taština, puno babica u pravilu stvara kilavo dijete, a birači jednih stranaka često apstiniraju zbog onih drugih.
Recimo, kako bi se Most uklopio u kombinaciju ljevice?
Iako, ruku na srce, bilo je i na liberalnoj ljevici stranaka i pojedinaca koji su kasnije održavali HDZ na vlasti.
Tko je u krizi?
Osim toga, problem ove koalicije bila bi činjenica da je SDP stranka u krizi, a Možemo! bi trebala biti stranka u uzletu. Možemo! i Centar drže u rukama dva najveća grada, a SDP se noktima drži za Rijeku. Pa je onda pitanje tko ima organizaciju, a tko viziju i ambiciju.
Puno je tu rogova u koalicijskoj vreći, premda i ta vreća u ovom trenutku mnogima izgleda kao jedini spas od prevlasti Plenkovića i HDZ-a, stranke koja uporno mlati Hrvate po glavi, a oni s još većom upornošću dolaze po još.
Premda, kad se podvuče crta, čini se da je velika (i što veća) predizborna koalicija zapravo praktična opcija: u slučaju poraza krivnja se može prebacivati i raspodijeliti na što više aktera.
Tomislavu Karamarku i Davoru Bernardiću to na kraju ipak nije pomoglo. Hoće li Peđi Grbinu?
