Veliki povratak Bareta & Majki: Vrijeme je da se opet krene...

Devetnaesta dodjela Porina protekla je u znaku Gorana Bareta. Najustrajniji hrvatski rocker osvojio je nagrade u šest kategorija, između ostalih za pjesmu godine i za hit godine. Nakon silnih pohvala s kojima je prošlog ljeta dočekan povratnički album Majki “Teške boje”, već se moglo naslutiti da će najviše Porinovih glasača biti na njegovoj strani. Međutim, Baretova pobjeda u dvokružnom nadmetanju za hit godine po izboru publike ipak je pomalo iznenađujuća. U prvom krugu uspio je nadvisiti Hladno pivo, TBF i Jelenu Rozgu koji su tijekom prošle sezone imali znatno posjećenije koncerte, kao i Ninu Badrić koja je zbog Eurosonga sigurno bila medijski eksponiranija. 

Potom je u završnom krugu glasanja pretekao ljubimca žena Massima i županjsku Opću opasnost, koja je povratkom frontmena Pere Galića preuzela jako široku bazu publike Divljih jagoda s kojima je pjevao nekoliko godina. Početnu prednost Bare je osigurao kad je s mladim gitaristom grupe Gatuzo Damirom Trkuljom–Šiljom napisao hitoidnu pjesmu “Teške boje”. Šiljo je došao u Majke kao jedan od najvjernijih Baretovih sljedbenika. Simpatije su bile obostrane od trenutka kad je Bare prvi put čuo Gatuzo i njihov se zajednički autorski rad nimalo slučajno pokazao kao pun pogodak.

Šiljo je u toj suradnji dobio priliku kakvu je vjerojatno sanjao otkad je prvi put uzeo gitaru u ruke, a Bare svježinu kakvu nije imao od albuma “Vrijeme je da se krene”. No trijumf na Porinu iznova je otkrio još nekoliko Baretovih aduta. Jedan od njih je neupitna iskrenost koja se podjednako osjeća u autobiografskim pjesmama, u izravnoj komunikaciji s publikom i u njegovim medijskim istupima bez dlake na jeziku. Iskrenost je obično vrlina jako mladih glazbenika, ali Bareta nije napustila ni nakon skoro trideset godina karijere. Osim toga u društvu hrvatskih celebrityja nećete naći nikoga tko izgleda poput njega, što je dosad najpreciznije pokazao Žare Batinović izvrsnim videospotom “Teške boje”. U svojoj četrdesetsedmoj Bare još uvijek bez problema prolazi kao idol svojeglavih i buntovnih klinaca jer ih baš nimalo ne podsjeća na njihove očeve. 

Bare kao Iggy Pop?

Preostali hrvatski rockeri iz osamdesetih odavno su izgubili tu privilegiju. Kad ga se želi usporediti s planetarnim rock zvijezdama, često se spominje vječni detroitski punk heroj Iggy Pop, ali tu se osim znatnih razlika u godinama i svjetonazoru pojavljuje još jedna neprelazna prepreka jer ni najbujnija mašta ne može zamisliti Vinkovce kao hrvatski Detroit. Posebnost miljea u kojem se 1984. okupila prva postava Majki proizlazi iz toga što Vinkovci ranih osamdesetih nisu imali ništa zajedničko s novovalnim Zagrebom ili Beogradom, a istodobno su se barem na razini ulične supkulture održavali na sigurnoj udaljenosti od provincijskih zabiti. Prije Bareta to su podjednako uvjerljivo dokazali genijalni strip autor Dubravko Mataković i najveći hrvatski punker, pokojni Ivica Čuljak među prijateljima poznat kao Kečer, a na sceni kao Satan Panonski. Dok je Mataković sve svoje ludosti fenomenalno prenosio na papir, Kečerov pjesnički dar prečesto je ostajao u sjeni nezamislivo autodestruktivnog ponašanja. Kad su Majke postale klupska koncertna atrakcija, činilo se da je Bare već pošao njegovim putem i da mu nema povratka.

Nije se na pozornici rezao žiletima, ali bilo je sasvim uobičajeno vidjeti kako si razbija bocu o glavu. Kečer je poginuo u ratu pod nikad razjašnjenim okolnostima. Bare je dugo vremena izgledao kao pokretna reklama za nezdrav život i pravo je čudo da se uspio izvući. U najčudnijoj fazi imao je i psihodelično-narodnjački alter ego Hali Gali Halid, trajno zapamćen po pjesmi “Hajde da se drogiramo”. Osim vlastitih košmara više puta je proživljavao tragične nestanke svojih najbližih, pa su oscilacije u njegovoj karijeri bile naprosto neizbježne. 

No nakon svakog Baretova posrtanja i pada uslijedio bi još veći uspon, pa je kraj devedesetih dočekao u društvu Dražena Budiše i Ivice Račana koji su u kampanju za trećesiječanjske izbore ušli s njegovom pjesmom “Vrijeme je da se krene”. Kriza u koju je upao nakon raspuštanja Majki bila je preduboka da bi se iz nje izvukao nedorečenim solo albumima za blues publiku, a život mu se dodatno zakomplicirao nakon prekida suradnje s dugogodišnjim menadžerom Tomicom Petrovićem koji se posvetio Severini. Na koncu se obnova Majki pokazala najsretnijim rješenjem za Bareta, ali ni to nije prošlo glatko jer su ga između objavljivanja unpluggeda iz Tvornice i snimanja povratničkog studijskog albuma napustili gotovo svi muzičari. S njima je otišao i Kilmister, posljednji član starih vinkovačkih Majki. Kad je Bare s novom ekipom počeo raditi na albumu “Teške boje”, samo su najvatreniji navijači vjerovali da može ostvariti još jedan veliki rezultat.

Nakon izlaska albuma ispostavilo se da su Goran Bare & Majke premašili čak i svoja očekivanja. Što slijedi nakon Opatije? Višestruki trijumf na Porinu ima jasno značenje i nije teško pretpostaviti koja će se vrata otvoriti sretnom dobitniku. Za Bareta dugoročne prognoze nikad nisu vrijedile. No bilo bi lijepo da pozitivan naboj prenese na velike koncerte jer je očito da ima dovoljno publike koja želi takve akcije.