Vjenčanje je pobijedilo smrt: Spasio ga budući krčki biskup

Bili smo djeca. Ona je bila trudna. Ležao sam u bolnici, išao sam s operacije na operaciju. Bilo je kritično i nije izgledalo da će ići na bolje. Tražio sam svećenika da me ispovijedi. Razmišljao sam o Katarini i našem djetetu. Htio sam im osigurati neka prava ako umrem. Pitao sam je hoće li se udati za mene. Pristala je.

Tako danas, 20 godina poslije, govori Marin Peršić (46) iz Slatine o svojem ratnom, bolničkom vjenčanju. Mladiću od 25 godina snove o zasnivanju obitelji bolno je prekinuo rat. Tog zimskog 23. prosinca 1994. godine, kao pripadnika 5. gardijske brigade i zapovjednika voda, poslali su ga na Dinaru u akciju “Zima ‘94”, onu koja je prethodila Oluji. Na prvoj crti bojišnice uvjete je otežavao i gusti snijeg. Marina je pogodio metak. Bijeli skafander u trenu je oblila krv. Prebacili su ga u KBC Split. Njegova djevojka Katarina imala je 20 godina.

- Za njegovo ranjavanje sam saznala tek na Božić. Prve riječi koje mi je izgovorio bile su: ‘Živ sam. Ranjen sam, ali sve je u redu’, “guta” suze dok se danas svega toga prisjeća Katarina (41).

"Fra Ivica mi je dao nadu"

Ali nije bilo sve u redu. Marinu je metak probio debelo i tanko crijevo te mjehur. Katarina je njemu mogla tek za blagdan Sveta tri kralja. Zaprosio ju je na bolesničkoj postelji. Nitko u KBC-u Split tog 6. siječnja 1995. godine nije gubio vrijeme.

Mladi par je vjenčao fra Ivica Petanjak. Novi krčki biskup tada je bio bolnički kapelan.

- To je fratar koji mi je dao nadu i smisao dok sam ležao u bolničkoj postelji. Dao mi je smisao života. Kad mi je on rekao da se za obitelj vrijedi boriti, znao sam da će na kraju sve biti u redu. Samo njegov pogled i glas dovoljni su da se baš u svakom čovjeku rodi nada - zahvalno se prisjeća Marin.

Sve je bilo tako spontano. Slušam današnje mladence kako se brinu oko večere, uzvanika, torte... Ma to je tako nebitno. Nekad i ja mislim kako bi bilo da je bilo drugačije, ali meni je svejedno moje vjenčanje bilo najljepše na svijetu, govori Katarina, danas ponosna majka troje djece.

- S tim stvarima mi živimo. Sad kad nas pitate, svega se sjećamo. I kad iz ove perspektive gledamo, ništa ne bismo mijenjali - kaže Katarina.

Kumovi su bili cimeri iz bolničke sobe

- Svi su bili predivni. Časna sestra Marta Nikolić ispekla je tortu, a netko je pronašao i buket. Papire smo odlučili riješiti poslije - kaže Marin, ponosan što je njegov dobri fratar proglašen nedavno za novog krčkog biskupa.

Kumovi su bili cimeri iz bolničke sobe. Nije bilo drugih gostiju. Mladenka nije bila ni u vjenčanici, nego u najobičnijoj crnoj majici. Sjećanja na sretno i tužno vjenčanje u obitelji i danas mami suze na lice. Marin je na svojem vjenčanju bio u invalidskim kolicima jer nije mogao stajati. Iz obje ruke virile su mu igle od infuzije.

- Jednu sam skinuo da mogu primiti prsten - govori Marin.

Obred nije dugo trajao, no Marinu ga je bilo sve teže pratiti.

Njegovo stanje vidi se s fotografija. Na prvima dobro izgleda, no na posljednjima više ne može izdržati umor. Dok izgovara zavjete, Marina, da ne klone, pridržava časna sestra.

Stanje mu se pogoršalo, spasili su ga na Rebru

Nakon vjenčanja nije bilo zabave ni medenog mjeseca. Katarina je ostavila mladog supruga i otišla kumovima na Brač gdje je stanovala dok je Marin bio u bolnici. Njemu se u međuvremenu stanje pogoršalo. Nakon 12 sati počeo je krvariti. Liječnici dotad nisu znali da mu je ranjena i glavna žila u lijevoj nozi. Po Marina je doletio helikopter iz Zagreba. Minute su bile u pitanju. Hitno su ga prebacili na KBC Rebro.

- Primio me je prof. dr. Zvonimir Mareković. On je rodom iz Gline, znao je i sam vrlo dobro što je rat. Čim me je primio, rekao mi je: ‘Ti si za Hrvatsku dao sve. Sad ćemo svi dati sve što je u našoj moći da se odužimo’. I tako je i bilo. Pokrpali su me i doslovno mi spasili život. Rekao je sestrama da mi daju papir i olovku te da zapišem što bih htio jesti. Što god mi padne na pamet, oni će mi osigurati. Zapisao sam slaninu, kobasice i jaja. I stvarno su mi to donijeli. Bio sam gladan, danima nisam jeo, živio sam na infuziji. Jeo sam ih očima, ali samo njima, drugačije nisam mogao. Odnijeli su ih netaknute. Drugi dan sam naručio sarmu. Ni nju nisam mogao pojesti - kaže Marin.

Oporavak je bio težak

Oporavak je bio težak. Katarina je dolazila što je češće mogla. U lipnju 1995. rodila je Antoniju koja je čekala da tata dođe iz bolnice. Rane su u međuvremenu zacijelile, ali Marin nije vjerovao kad su mu rekli da će ponovno morati učiti hodati.

- Smijao sam se. Pa znam hodati, govorio sam. A zatim sam pokušao stati na noge. Umalo sam se srušio - prisjeća se tih dana poslije operacije Marin.

Svladao je i tu prepreku, no život je donosio nove. Osim ožiljaka i šavova po nogama i trbuhu, morao se suočiti s činjenicom da će godinama nositi vrećicu.

Poslije rata putevi su im se razdvojili. Fra Ivica je otišao na studij u Rim na papinsko sveučilište Gregorijana. Doktorirao je 2002. godine. Neko vrijeme bio je i župnik župe Gospe Lurdske u Rijeci, a prije nego što ga je Papa osobno postavio za biskupa bio je gvardijan u Osijeku. Marin i fra Ivica čuli su se neki dan, nakon što je Marin čuo za imenovanje. Biskup ih nije zaboravio. Razmijenili su brojeve telefona. Novi biskup je pozvao obitelj na svoje ustoličenje.

- Naravno da ćemo doći. Bit ćemo u prvim redovima - obećao je sretni Marin.

Veliko hvala svima koji su mi pomogli

Marin i Katarina imaju troje djece. Ratna beba Antonija sad je velika. Studira anglistiku i germanistiku.

Žive u Slatini. Katarina je knjigovođa, a Marin je u mirovini. Marin ima brojna odlikovanja. Najviše se ponosi Redom Nikole Šubića Zrinskog za herojski čin i junačko djelo u ratu. Aktivan je u Hvidri, bavi se visećim kuglanjem, član je školskog odbora “Marka Marulića”, a ratne uspomene redovito pretresa s prijateljima. Ponosan je i na rodni kraj, Donju Motičinu, iz koje je od 1300 stanovnika 250 bilo u ratu. On sam bio je na gotovo svim ratištima, još od “Balvan revolucije”. Bio je pripadnik Specijalne policije Split, IV. gardijske brigade, u kojoj je bio zapovjednik desetine, a zatim je u V. gardijskoj bio zapovjednik voda. Ratovao je u Oklaju, Siveriću, Kruševu, u istočnoj Posavini, na Papuku i u zadarskom zaleđu. Sad svoju sreću duguje mnogim ljudima. Presretan je što fratar koji ih je vjenčao postaje krčki biskup. Časna sestra Marta danas je u Africi gdje pomaže djeci. Svake godine se čuju. Ona se javi s čestitkom.

- Ona je posebno draga žena, posvećena pomaganju. Zahvaljujem se i svim zdravstvenim djelatnicima koji su mi pomogli. I svojoj djeci koja se ponose ocem koji je za slobodnu Hrvatsku dao krv. Ali najviše sam zahvalan mojoj Katarini koja je imala snage izdržati sve ovo. Fotografije s našeg vjenčanja govore više od tisuću riječi - zaključuje na kraju Marin.