Vlada na godišnjem, a Banija čeka: 'Imam rak i moram biti u šupi jer je u kontejneru pakao!'

Izmoždena Banija, koja se zadnja dva mjeseca prži na visokim temperaturama, a njeni stanovnici “dišu na škrge” pod limenim kontejnerima, još se bori protiv svojih demona. Obnove nema, ali barem su počela rušenja.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: 

Pokretanje videa...

VIDEO

Video vijesti | Video: KanalRi

U Novom Selu Glinskom sreli smo Vesnu (61) i Stevu (65) Marovića. Preplanuli su, ali od radova u polju i oko kuće, koja ima crvenu i žutu naljepnicu. More, kažu, nisu vidjeli ni ove godine. Godišnji nemaju.

- Ma, nismo ga vidjeli od potresa, a nećemo, kako stvari stoje, ni idućih deset godina. I to me baš boli - rekla je Vesna. Tvrde da je dobro biti kod kuće i zato što uvijek može nazvati netko iz institucija nadležnih za obnovu. 

Nema mrdanja za slučaj da dođe netko za obnovu

Ako vas nema kod kuće kad nazovu ili dođu, moguće je da će idući put doći za dva mjeseca, kaže Stevo. Stoga, ni oni, kao ni ostatak Banije, ne "mrdaju". Ne ide se na godišnji ni na more, a nad riječima premijera koji je za vikend rekao da još nema mjera za jesen jer su na godišnjem odmoru Banijci samo razočarano sliježu ramenima.

Vesna i Stevo svoju kuću neće rušiti, a nadaju se da bi obnova mogla početi idućeg proljeća.

- Ovo je zadnja zima koju mogu provesti u kontejneru, niti jednu više - kune se Vesna. Sad imaju kupaonicu u kontejneru, ali na početku nisu pa se nije imala ni gdje oprati, a još je u radnom odnosu. Zaposlena je u dječjem vrtiću te kaže da je bilo teško odlaziti na posao, pogotovo zimi, a jedva da si mogao umiti se, i to vodom iz lavora.

Samo žele opet biti u svojoj kući

Stevo je pak sam, u roku od dva mjeseca, podigao razrušenu garažu te tamo kuhaju i provode dane, a u kontejneru samo prespavaju jer je, kažu, vruće čak i s klimom. Od države nakon potresa nisu tražili ništa i smatraju da se oko svega mogu snaći i sami te da ima ljudi kojima je pomoć potrebnija. Međutim, nemoćni su dok ne počne obnova.

- Nadam se tom proljeću, to me jedino još drži. Ne želimo baš ništa osim vratiti se u normalnu kuću i živjeti normalnim životom kakav smo imali prije potresa - kaže Vesna. 

Nadu Škrljac (69) iz Petrinje više ništa ne može naljutiti, ništa je ne može iznenaditi, poniziti ni izbaciti iz takta. Proživjela je sve. Skromna i samozatajna, kaže da je sretna. Ne skriva kako bi stvari mogle biti bolje, ali zna, tvrdi, da je to nemoguće. Život kojim trenutačno živi smatra vrhuncem kakav može postići tamo gdje je, u Petrinji nakon potresa, bolesna i sama. More? Nada jedva da zna što je to...

- Više od 40 stupnjeva bude u tom kontejneru. Ja sam stvarno navikla na svašta, ali tu temperaturu nisam mogla izdržati. Možda bih mogla da nisam tako bolesna. Na kraju sam se snašla. U šupi gdje sam nekad držala drva napravila sam si uz pomoć dobrih ljudi mjesto na kojem provodim dane. Ljudi su mi pomogli da unutra stavim ovaj mali dvosjed pa se na njemu stisnem i čekam da prođe žega. Šupa je ipak betonska pa je unutra hladnije nego u kontejneru - kaže Nada, koja boluje od dijabetesa, na inzulinu je i ima rak dojke. Živi sama. Još prije tri mjeseca njezina je kći tražila da joj dođu postaviti klimu u kontejner, ali eto, ljeto je skoro gotovo, a Nada je toplinske valove preživjela bez nje.

Jedva je dobila kontejner

Sve to nije za Nadu toliko dramatično kad se sjeti da prvih osam mjeseci nakon potresa nije ni imala kontejner.

- Odmah nakon potresa sam otišla kod kćeri u Drenčinu, ali nakon drugog potresa se i njezina kuća raspala pa sam se vratila u Petrinju. Bila sam kod susjeda. Nismo imali vode ni WC-a. Sve smo obavljali na livadi, a vodu smo nosili iz bunara - kaže Nada. Dodaje kako joj je rečeno da nema više kontejnera.

- Kći je molila da mi daju jedan jer sam jako bolesna pa je na kraju stigao nakon osam mjeseci - kaže Nada koja živi od 1500 kuna mirovine. Boji se zime, kaže, zbog velikog poskupljenja.

Obnove nema, ali bar su rušenja počela

Baniju u zadnje vrijeme masovno posjećuje inspekcija. Na mnogim se mjestima ruši, ali ništa se ne gradi. Jučer su u Petrinju došli rušiti kuću pokojnih roditelja Josipe Brtan (56) iz Zagreba.

- Nisam ni znala da će doći, susjeda me zvala da su mi u dvorištu pa sam dojurila iz Zagreba. Sad sam tu po cijele dane. Nema tu ni godišnjeg, ni mora, ničega - rekla je Josipa. Kaže da je puno zvala i vršila pritisak na Nacionalni i civilni stožer, državni inspektorat i druge institucije, a uz to je predala i 43 papira koje je skupljala dva mjeseca.

- Nakon toga krećem malo pomalo skupljati građevni materijal da mogu sama obnoviti kuću. Sačuvat ću sve račune, ali čisto sumnjam da ću ikad dobiti povrat novca. Bit će mi teško, ali nekako ću valjda uspjeti - kaže Josipa.