Samuraj iz Vukovara: Zastavu ću nositi makar morao puzati

Nosim ovaj stijeg i nosit ću ga dok god budem mogao hodati, puzati pa makar i mene jednoga dana morali nositi s njim, govori nam ponosno Ante Dugan Samuraj, stjegonoša i pripadnik 204. vukovarske brigade. Upravo je on i osmislio izgled legendarnog stijega kojim je i poveo tradicionalnu Kolonu sjećanja. Deseci tisuća branitelja, obitelji žrtava, vladinih čelnika, političara i ostalih građana, pratili su zamišljeni Samuraja. Prolazili su uz 5,5 kilometara dugu cestu lampiona koje su jučer rano ujutro zapalili učenici vukovarskih osnovnih škola. 

'Na današnji dan prije 27 godina došli smo do samog kraja'

- Kada idem u koloni prema groblju razmišljam samo o onima koji nisu s nama, o onima koji su mi u srcu. Nije im dala veća sila da ostanu uz nas, oni koji su nas napadali bili su jači - priča nam se Dugan. Njegova sjećanja na pad Vukovara još su itekako živa pa kaže: “Probali smo sve, ali prošli smo onako kako smo prošli. Ostali smo bez municije, hrane i vode... Bilo nas je sve više ranjenih, sve više mrtvih. Na današnji dan prije 27 godina došli smo do samog kraja, kada je okupiran Vukovar i pao u ruke neprijatelju.” Dugan je svjestan da vukovarskim braniteljima ovaj dan najteže pada.

- Nama ratnicima iz 1991. godine stalno je u glavi taj dio našeg ratnog puta, emocije su sigurno puno jače kod nas koji smo sudjelovali u obrani grada. One su duboke, od njih ne možemo niti želimo pobjeći. Nama je to u srcu i u glavi još od devedesetih godina - rekao je. Drago mu je, kaže, što u Koloni sjećanja vidi puno mladih koji se nisu ni rodili kada su se oni borili za njihovu budućnost.

NA WEMBLEYU Slika za povijest! Krama slavi, u pozadini 'Zapamtite Vukovar'

'Znao sam da ću se u ovom gradu boriti do zadnjeg metka'

Gromoglasan pljesak prolomio se dvorištem vukovarske bolnice nakon što se začulo ‘neka istupi glavni stjegonoša 204. brigade Ante Dugan da izvije hrvatski barjak’. Svi Vukovarci i ratni branitelji Vukovara znaju za Samuraj, dragovoljca i vukovarskog branitelja do zadnje dana obrane grada. 

- Živio sam u Vukovaru na Olajnici sa suprugom i dvije kćerkice. Kada se dogodio krvavi Uskrs na Plitvicama shvatio sam da moram braniti svoju Domovinu. Već u lipnju 1991. pod zapovijedanjem Blage Zadre čistili smo Borovo naselje oduzimajući Srbima oružje koje im je podijelila JNA. Kada sam u kolovozu suprugu i djecu poslao iz Vukovara na sigurno znao sam da ću se u ovom gradu boriti do zadnjeg metka - prisjeća se ratnih dana Samuraj.

Najstrašniji period u vremenu okupacije grada bio mu je kada je 15. rujna saznao da su mu domaći Srbi zaklali oca i majku u njihovoj kući na Sajmištu. Bila je to strašna poruka Duganu da četnici znaju da je hrvatski branitelj. 

PLENKOVIĆ U VUKOVARU: 'Treba otvoriti stranice prema budućnosti, stranice suživota'

Nada se boljoj Hrvatskoj

- Nedugo potom saznam sam tko ih je ubio. Roditelje sam našao u grobnici 1998. kada su ekshumirani i dostojno pokopani - kaže očiju punih suza. Hodanje u Koloni sjećanja za njega je vrlo bolno vraćanje u prošlost, suočavanje sa slikama koje pokušava zaboraviti. Dugan je dva puta ranjen i danas ima 32 gelera u tijelu od kojih neke može napipati. 

- Kada su me ranjenog odvezli u bolnicu dr. Njavri, nisam htio leći na krevet jer sam se bojao da se više neću probuditi - dodaje. Danas, kaže, nije baš zadovoljan Hrvatskom u kojoj živi, ali nada se boljem.

Iz ratnog Vukovara izvukao se u proboju, a sudjelovanje u Domovinskom ratu nastavio je u 5. Gardijskoj brigadi. Osim strašnih ljudskih žrtava, Vukovar je grad koji je pretrpio najveća razaranja nakon Drugog svjetskog rata. Procijenjeno je bilo da je šteta brojala u 9,5 milijardi kuna. Obnovljenim ulicama u kojima još ima kuća s ožiljcima od metaka jučer su uz branitelje i obitelji ranjenih, poginulih i nestalih koračali brojni građani iz cijele Hrvatske. Došli su i s otoka ali i dijaspore. Oni koji zbog bolesti nisu mogli prevaliti kilometre od bolnice do groblja, stajali su uz Kolonu i razmišljali o bližnjima.

'U Vukovaru nema obitelji u kojoj netko nije ubijen'

- Imam preko sedamdeset godina, noga me boli i ne mogu više hodati. U ovo vrijeme sam jako emitivna, koliko god volim jesen ovaj jedanaesti mjesec ne volim, jer se bojim da neću naći svoga oca i brata, zet mi je ubijen na Ovčari - kaže na Mirjana (71) iz Vukovara.

- Mojim unucima nedostaje njihov otac - dodaje drhtavim glasom. 

- U Vukovaru nema obitelji u kojoj netko nije ubijen. Stari Vukovarci su umrli, a pola onih koji su došli u Vukovar ne poznajemo - priča Mirjana kako danas živi. Lakše joj je, dodaje, kad vidi ovoliko naroda u Koloni sjećanja. 

- Puno je lakše, kada vidimo da ljudi imaju poštovanja prema Vukovaru, Škabrnji, prema svim mjestima u kojima su ubijeni nedužni ljudi. Što se tiče ovih koji su nam ovo uradili mogu, reći da u meni mržnja više ne postoji. Želim samo da mi netko kaže gdje su mi otac i brat da ih mogu dok sam živa dostojno pokopati, ali ono što ja osjećam u svom srcu to je moje – rekla je. U Vukovar se jučer potezalo i biciklima. Jedan od njih je branitelj iz Osijeka.

- Krenuo sam po mraku oko šest ujutro. Prije sam dolazio pješke. Imam potrebu odati počast stradalima i velika mi je čast biti ovdje - zaključio je.