Za bratom tuguje tri desetljeća: Da me čuje, poručila bih da se vrati. Dala bih dušu da ga vidim

Nikad se nisam pomirila s bratovim nestankom. Bez obzira na godine koje su prolazile, sve sam se vrijeme nadala da će se vratiti. Nikad nisam očekivala da ću pronaći kosti, nisam uopće razmišljala o pronalasku njegovih posmrtnih ostataka. Samo sam ga iščekivala, držala me nada da će se vratiti živ, da ću ga zagrliti... Uvjeravala sam sebe da je možda zarobljen, da će se pojaviti na vratima... Svjesna sam da je prošlo previše godina da bih se tome nadala. Da je živ, javio bi se, iskreno nam je 2019. priznala Daruvarka Blanka Ivančić (53).

POGLEDAJTE VIDEO

Za godinu i pol dana starijim bratom Zdenkom Husakom traga od 26. studenog 1991.

Zarobljen je na liniji razgraničenja kraj Vrbovca Daruvarskog. A dan prije, kad ga je posljednji put vidjela, bio je dobro raspoložen. Nasmiješio se im se prije odlaska, pozdravio ih te rekao da se vide i čuju.

- Čekali smo ga da se vrati kući iz svoje smjene. Isprva smo mislili da je s nekim sjeo na piće. Kad kući nije došao ni oko podneva, zvali smo njegove suborce i saznali da je zarobljen na punktu u Vrbovcu Daruvarskom, iza linije razgraničenja. Iako se u taj dio nije smjelo ići, krenuli smo ga tražiti. I majka je bila s nama. Pomislili smo da je ranjen, da leži negdje i ne može dalje. Dozivali smo ga, pregledali cijeli taj dio, a kad se nije javio, osvijestili smo da je nestao - prisjetila se Blanka otirući rupčićem suze.

I danas se tako živo sjeća godinu i pol starijeg brata.

Bio je društven, imao je puno prijatelja, volio je svoje staro društvo i bio izvrstan brat. I danas je tako ponosna na njega, toliko mu se divi i toliko joj nedostaje. Zdenko je bio student elektrotehnike u Pragu. Na studij je dospio razmjenom Udruge Čeha i Slovaka. Kao i svake, i te su godine uzeli nekoliko studenata i omogućili im školovanje u Pragu. Ostala su mu dva ispita.

- U srpnju je na 14 dana došao kući. U to vrijeme primijetio je da se mnogo njegovih prijatelja prijavljuje u gardu. Početkom kolovoza otišao je u Prag dati još ta dva ispita, no ubrzo se vratio u Hrvatsku. Rekao nam je da će se prijaviti u gardu i ispite ostaviti za kasnije. Majka i ja odgovarale smo ga, govorile mu da se prijavi nakon što da ispite, no nije želio slušati. Rekao je: 'Nije fer da budem tamo dok su moji prijatelji na bojištu' - sjetila se Blanka bratove sudbonosne odluke. Nakon nestanka za Zdenkom su tragali preko Unprofora, razmjena... Nema logoraša iz Bijele i Bučja s kojima nisu razgovarali. Ono što su čuli ih je zgrozilo, duboko pogodilo i ozbiljno narušilo zdravlje neutješnoj majci.

- Bio je 14 dana u Bijeloj, a potom su ga prebacili u logor Bučje, gdje mu se gubi svaki trag. Logoraši su nam ispričali da je od svih njih moj brat najgore prošao i da su ga najviše mučili. I to ljudi s kojima je odrastao. Rekli su nam da je možda bolje da ih uopće nije poznavao. Samom činjenicom da su ga poznavali demonstrirali su svoju nadmoć i veličinu - opisivala nam je Blanka. Iako joj brat nedostaje uvijek, gubitak najčešće osjeti kad je sama. Ujutro pogleda njegovu sliku i navru joj sjećanja na toliko lijepih trenutaka koje je provela s njim. Na njihovo djetinjstvo, mladost, izlaske...

- Bila sam mu mlađa sestra i uvijek me pazio. Svaki put kad bismo išli u grad, izvukao me i izborio kod roditelja da dođem kasnije kući. Ako su mama i tata rekli da dođem u 21 sat, vratila bih se u 22 s bratom. Iako smo bili svatko na svojoj strani, zajedno bismo se vratili kući. Sjećam se tih 14 srpanjskih dana prije nego što je odlučio vratiti se iz Praga i prijaviti u ZNG. Nije govorio puno o svojim planovima, ali je rekao da će naći posao kad završi faks. I da ga pronađem, zagrlila bih ga iz sveg srca. No tome se sve manje nadam - govorila nam je ova tužna žena.

Na mjesto na kojem je zarobljen otišla je samo jedanput. Svijeću mu pali kraj spomenika branitelja.

- Da ga pronađem, značilo bi mi puno jer bih presjekla onaj dio nade. A nadam se još... Možda je negdje. Kad imaš grob, pomiriš se, imaš mu gdje zapaliti svijeću, imaš nešto od njega. Svaki rođendan, Božić, Nova godina, ono prazno mjesto za stolom, uvijek vas to uvijek i iznova vrati. I nikad se ne pomirite s tim. Bez obzira na to koliko vesela bila prigoda, uvijek vam ostane praznina - povjerila nam je Blanka.

Njezina je majka nakon gubitka sina teško oboljela. Isprva je pratila svaku razmjenu od početka do kraja, proučavala fotografije, vraćala snimku nekoliko puta u nadi da će ga vidjeti. I iznova se razočarala. Svaki put je bilo sve gore i sve teže. Danas redovito odlazi na dijalizu, no nakon svakog razgovora o nestalom sinu liječnici je pitaju što je radila jer su joj svi parametri lošiji nego dan prije. Pitali smo Blanku što bi poručila bratu kad bi znala da je čuje. Pognula je glavu, nasmiješila se pa čeznutljivim glasom izustila:

- Poručila bih bratu da se vrati. Da ga zagrlim. Da s njim popričam barem pola sata. Za tih pola sata dala bih i svoju dušu - zaključila je Blanka, kojoj snagu za dalje daje unučad. U dijelu ormara još čuva sve bratove stvari, knjige i sitnice.