Za kišu je najbolja kožna cipela, a od gume noga može smrdjeti da ubija kad se skine...

Jesen je tu, ali cipele koje izgledaju robusno, otporne na kišu, redovito su deklarirane da su za suho vrijeme. Čudno, ali da je tako potvrđuje i Marijan Jantolek.  

On je dobro znani kvartovski postolar na zagrebačkoj Knežiji koji kaže da su za jesen najbolje kožne cipele, čak s kožnim džonom ili one od gorteksa. 

- Gorteks je umjetni materijal otporan na kišu, ali koji propušta zrak. U pravilu su cipele od njega najskuplje, iako je koža kao materijal ipak skuplji. Gorteks je bolji odabir za ljude koji se puno kreću ili, primjerice, za vozače kamiona. Za one koji rade po uredima, a moraju biti cijeli dan u cipeli, kožna obuća je najbolja. Nekad su i đonovi bili od kože i ljudi su bez problema takvu obuću nosili i zimi po snijegu. To je moj prvi izbor za kišu i hladno vrijeme – govori Marijan. Dodaje da stranci jako cijene kožne ručno rađenu cipelu naših majstora, ona je i skupa, ali tko je nosi zna ju cijeniti. 
- Ali kožna cipela redovito je bezlična, možda prošarana kojim decentnim šavom i mnogi ih zato ne vole - govori nam.

Nastavlja da je većina obuće za jesen deklarirano kao da je za suho vrijeme jer je rađena od lošijih materijala. Otkriva koji je problem i gumenih cipela ili đonova koji izgledaju robusno za kišu.

- Primjerice, poliuretanski đonovi odlični su za kišu, izdržljivi su i nepropusni, ali u njima noga ne diše, pogotovo ako dijelom zatvaraju gornji dio noge. Pa nam se dogodi da skinemo cipele i zasmrdimo cijelu sobu jer nam se noga cijeli dan znojila, a vlaga je bila zarobljena. To je znak da je obuća od lošeg materijala - kaže nam ovaj postolar i kao iz topa odgovara da je za nogu uvijek bolja cipela od tenisica. Naime, u cipelama rade mišići stopala što je dobro za leđa i zglobove, a u tenisicama se mišići opuste.

- A u tenisici se raskvase, opuste se mišići pa kad nakon cipela netko obuće japanke, ne može ju navući jer se noga malo raširila - otkriva nam. 

A i cipele od umjetnih materijala nekad imaju kožni uložak. 

– Tu rade balans da se ne dogodi potpuna katastrofa s mokrom nogom koja se uznojila i da taj uložak upije nešto vlage. Ali on ne izdrži dugo jer neko vrijeme apsorbira vlagu, a onda se jednostavno pohaba – otkriva nam. Primjećuje da starije generacije redovito nose isključivo cipele. Lijepo su dotjerani i usklade odjeću s obućom. Mlađa generacija penzionera to više ne radi i kaže da je to loše za njihovu nogu jer cipela čuva i zdravlje. 

Priznaje da tržište danas diktira isključivo estetika, ne kvaliteta ili dobra cipela. I sam poklekne pred molbama kćerke pa kupi plastičnu obuću. 

- Ali na njoj su šljokice zbog kojih ih kupim. I kad se raspadne za mjesec dana, ne trudim se ni reklamirati - kaže nam. Ne ulazi ni u okršaje sa suprugom kad bira nešto lošije kvalitete, ali joj zato odbija popraviti nešto nekvalitetno, smije se. 

Otkriva nam top listu popravaka, a pri vrhu su potpetice na ženskim cipelama. 

- Sve cipele na petu do reda se rade s potpeticom od plastike. Zato dame lupkaju pri hodu. Ne stavlja se guma na potpetice jer bi takvu gumu moraju ručno obrađivati, a za to u tvornicama nemaju vremena. A takve plastične pete lako 'odu' pa dođu meni na popravak – otkriva Marijan.

Uz bok potpeticama, su i cipele koje se nakon vrlo malo nošenja jednostavno odlijepe, ili djelomično na rubovima ili otpadne cijeli đon. 

- Lijepljenje je pri vrhu popravaka. Mnogi zaborave na svoje cipele i kad ih napokon obuju, đon im jednostavno zijevne. Znao sam odvojiti đon od cipele i mušterijama pokazati da ljepila više nema. To je često s ljepilom koje ima u bazi kaučuk. Neobično je to što takvo ljepilo traži da bude aktivno, da se cipela nosi i da ljepilo neprestano radi. Ako cipela stoji, ljepilo se na zraku suši i doslovno iščezne – kaže nam.

Svaka godina, otkriva nam, donosi neki trend popravaka, ovisno o tome što je hit na tržištu, a sada su hit tenisice za trčanje. Kaže, mnoge su vrlo kvalitetne, izuzetno dobro napravljene, ali i na najskupljim tenisicama, redovito proviri palac van. 

- Donose mi tenisice i po 1300 kuna, one su mekane, izgledaju kao čarape, imaju izuzetno fleksibilan i odličan đon, ali u proizvodnji malo sfušaju ili uštede na gornjištu. Onda proviri palac, nekima i mali prst. Pa dođu nama na šivanje rupe – govori nam.

Imao je i cipele kojima bi se đon deformirao, kaže da se mnogi iznenade kad čuju da je krivac toplina. Ili su mokru obuću sušili na radijatoru ili su neko duže vrijeme vozili cipele u gepeku auta, pa je guma i plastika na đonu jednostavno omekšala i deformirala se. 
Dosta mladih, primjećuje, kao da se srami donijeti obuću na popravak, a svi ovi popravci koje smo naveli u prosjeku koštaju oko 40 kuna. Kaže, naviku odlaska kod postolara imaju samo oni čiji roditelji i sami donose cipele u njihove radnje. 

Pitali smo ga još neke tajne zanata pa nam je otkrio zašto nitko od nas ne zna nosi li, primjerice, broj 39 ili 40.

- Nekada su se kalupi za cipele radili od papira po stvarnom modelu noge. Ali europski kalup nije isti kao kineski ili američki. I sama konstrukcija tijela čovjeka iz Europe je drugačija nego Kineza ili Amerikanca. Zato ni brojevi nisu isti jer nam noge nisu iste, pa kad se kompjuterski napravi kalup u Kini ili drugdje, naravno da je drugačiji, a i kompjuter griješi – doznajemo još jednu tajnu.

A pitali smo i ono najvažnije za svaku ženu – zašto neka cipela s nižom petom ubija nogu, a ona s visokom može biti udobna.

- Bez obzira na visinu, peta mora biti okomita na pod. Ne smije ni najmanje biti položena prema unutra ili prema vani, jednostavno mora biti savršeno ravna. A one dame koje suvereno  sigurno hodaju na visokim potpeticama, jako dobro znaju da većinu svoje težine stavljaju na prste, a ne na pete, pa su stabilnije. Najbolja visina pete za leđa, ona je od svega nekoliko centimetara. Najgora je balerinka jer nema visinu, ona od nekoliko je odlična jer nas tjera da se uspravimo – dijeli savjete ovaj postolar. 

Za svoj posao kaže da mnogi misle kako je to monoton posao u kojem se godinama mijenjaju samo pete. 

- Baš suprotno, neprestano moram učiti, većinu popravaka moram iskreirati, svake godine tržište donese nove modele, nove materijale i nove izazove. Kada zapnem, nazovem svoje kolege. Zapravo je ovo vrlo kreativan posao – kaže nam Marijan.

U Zagrebu ima još 60-ak postolara, no sve ih je manje, a srednja škola za postolara više ne postoji. Boji se, jednom kad njegova generacija postolara nestane, nestat će i njihov zanat.

- Ljudi ne shvaćaju ako ideš na posao s grčem, to ne valja jer ćeš grč imati 40 godina i razboljet ćeš se kad-tad. Bitno je da radiš posao u kojem možeš uživat, stvarati, kreirati i od toga nešto zaraditi. To je meni najbitnije - mudro govori Marijan. 

Za svoj posao kaže da mnogi misle kako je to monoton posao u kojem se godinama mijenjaju samo pete. 

- Baš suprotno, neprestano moram učiti, većinu popravaka moram iskreirati, svake godine tržište donese nove modele, nove materijale i nove izazove. Kada zapnem, nazovem svoje kolege. Zapravo je ovo vrlo kreativan posao – kaže.