Čuvao tajnu 17 godina: Ovo što ću ti reći nitko ne smije znati... | 24sata
Obavijesti

News

Komentari 59

Čuvao tajnu 17 godina: Ovo što ću ti reći nitko ne smije znati...

Čuvao tajnu 17 godina: Ovo što ću ti reći nitko ne smije  znati...
1

2. DIO U devet dijelova donosimo priču o babi Vangi, ženi koja je, iako slijepa, vidjela više od mnogih - detalje prošlosti i dubinu budućnosti. Njezina proročanstva i danas se ostvaruju...

VIDEO

Dobri ljudi će preživjeti, a oni zli, oni će sigurno propasti. Mnogi ljudi će umrijeti. A onda, uslijedit će idila i zavladat će besmrtnost.

Sledila krv u žilama: 'Poplava koja stiže donosi rijeku leševa'
Sledila krv u žilama: 'Poplava koja stiže donosi rijeku leševa'

Baba Vanga, razgovor s Anatolijem Lubčenkom 1994. godine

Skrivao mračna proročanstva 17 godina

Anatolij Lubčenko snimio je zadnje Vangine poruke. On je 1994. bio na godišnjem odmoru u Bugarskoj. A onda mu se u duši pojavio neobjašnjivo snažan osjećaj – Lubčenku je postalo jasno da mora posjetiti tada već cijelom svijetu poznatu Vangu. 

Na sreću, to je i učinio. Nije poznato zašto je o svemu šutio 17 godina. Sve je otkrio 2011. ruskom radiju Ukrajina, koji je program emitirao iz Kijeva.

Tisuće slušatelja panično su počele zvati redakciju radija nakon što su čule predviđanja o novoj pošasti, goroj od side.

– Je li to istina? Recite nam! – odzvanjalo je radijskim eterom.

Navodno će zaraženi umirati u strašnim mukama, a tijelo će im biti puno gnojnih čireva – zapisao je Lubčenko.

Iako je rečeno da će bolest uglavnom napadati muškarce, zvale su tisuće uplašenih žena koje su zahtijevale da im otvoreno kažu je li riječ tek o emisiji za privlačenje pozornosti ili su stvarno u pitanju crna predviđanja Babe Vange, žene kojoj su bezrezervno vjerovali. 

Posljednji intervju koji je Baba Vanga dala putniku Lubčenku, navodno se nije smio objaviti prije ulaska u novo stoljeće. On ga je snimio, a za audiovrpcu nitko i nije saznao do ulaska u novi milenij. A potom je otvorio Pandorinu kutiju. Kako li je samo izdržao? 
Vangu je odlučio posjetiti čim je saznao za njezin divan dar. Ipak, u nevjerici je krenuo na put prema njoj znajući koliko je shrvana bolešću. Jedino čemu se nadao jest da će uspjeti barem vidjeti proročicu o kojoj je govorio cijeli Balkan. Odlučio je pod svaku cijenu biti strpljiv i doći do Vange. Neplanirano, na red je došao odmah čim se pojavio. Iz reda je izašao jedan čovjek i pozvao ga da uđe. Kad je ušao u njezinu sobu, ostao je bez riječi. Vladala je spokojna tišina.

– Ležala je na velikom krevetu, šokirala me njezina mršavost i ispijenost. Bilo je pretiho tamo; čule su se jedino muhe koje su se vrtjele oko vapnena stropa – zamijetio je detalje Lubčenko, a poslije ih je ispričao slušateljima kako bi mogli barem malo osjetiti atmosferu dana koji mu je odredio daljnji život. 

Vidio je da su joj dani odbrojeni, svjedočio je poslije. Ipak, svi su samo čekali da uđu i pitaju je za ono što ih mori, o čemu su brinuli. 

– Ja, pak – svjedoči Lubčenko – nisam htio pitati apsolutno ništa.

– Gdje ti je otac? – upitala je njega Vanga.

– U Njemačkoj – odgovorio joj je prešutjevši njegovu bolest. Otac mu je, naime, imao rak. Zašutjela je. Nije to bila sekunda ili minuta.

Potrajalo je. No, vrlo brzo postalo je jasno da ona to itekako zna.

– Uskoro će ta bolest biti poražena, ali tvoj otac to neće dočekati. Bolest će ga svladati – rekla mu je.

Zatim je opet ušutjela. 

– Ali vi ćete biti dobro. Kijev je dobar grad… – nastavila je nepovezano.

Dok ju je promatrao i pokušavao zapamtiti svako slovo koje je izgovorila, razmišljao je o audiosnimci koju je imao u torbi na kojoj su bile njegove lekcije iz engleskog koji je vježbao. Zatražio ju je da snimi njihov razgovor. Dobio je pristanak, ali morao je dati obećanje.

Nitko prije početka novog stoljeća ne smije biti upoznat s ovim što ćeš snimiti – rekla mu je nasmiješeno. Intervju je trajao oko 40 minuta, a putniku je vrijeme proletjelo, činilo mu se da je razgovor znatno kraći. U cijelosti je objavljen u novinama "Megapolis-Express" u srijedu, 6. lipnja 2001..

Anatolij: Kako ste postali vidovnjakinja?

Baba Vanga: Često sam vidjela ljude koji su umrli jako davno, a oni su mi rekli što će se dogoditi s drugim ljudima. Nakon toga došao je visoki stranac. Rekao mi je da će rat početi sutra i da moram reći ljudima tko će umrijeti, a tko će preživjeti i kako se može izbjeći smrt.

Anatolij: Je li bio živ?

Baba Vanga: Ne, mrtav, baš kao i drugi.

Anatolij: Kako je izgledao?

Baba Vanga: Kao velika sjena.

Anatolij: Što mislite, kada obični ljudi dolaze k vama?

Baba Vanga: Ja ih mogu vidjeti izdaleka. Znam sve o njihovim životima. Oni su dobri, neki zli, različiti... Svatko želi čudo i nakon posjeta svi plaču. Ali, kada su stvari doista jako loše, ja ih prešutim jer moja je misija da budem savjetnik.

Anatolij: Što?

Baba Vanga: Ljudi ne bi trebali biti zli i ne bi trebali nikoga vrijeđati ili se nekome osvećivati. Trebaju raditi samo dobro. Slušati svoje srce. Uvijek srce, jer glava češće griješi. Srce je povezano sa svemirom. Ali ne može svatko razlikovati glas srca i glas razuma.

Anatolij: Možete li reći što će se dogoditi s nama?

Baba Vanga: Rusija će biti u redu, ali što se tiče Bugarske i Makedonije – zapravo ne… Žene u Rusiji rodit će djecu koja će promijeniti svijet. Onda će se pojaviti čudo. Znanost će definirati što je istina u starim knjigama, a što nije. Onda će naći život u svemiru i saznati kako je došao na Zemlju. Veliki grad bit će iskopan. Novi ljudi će doći s neba i mnoga čuda će se dogoditi. Ali morate čekati; ne smijete požurivati stvari, to će se dogoditi u dalekoj budućnosti...

Anatolij: A što će se uskoro dogoditi?

Baba Vanga: Kraj svijeta/svjetla (riječ „svet“ znači i svijet i svjetlo na ruskom) će se dogoditi u devet godina, Zemlja će se okrenuti od Sunca. Led će se pojaviti. Životinje će umrijeti. Ljudi će se boriti za energiju, ali njihovi duhovi bit će dovoljno jaki da zaustave borbu.

Anatolij: Ali Vango, ljudi će preživjeti?

Baba Vanga: Dobri ljudi će preživjeti, a oni zli – oni će sigurno propasti. Mnogi ljudi će umrijeti. A onda – uslijedit će idila, zavladat će besmrtnost.

Anatolij: Zlatno doba će doći na Zemlju?

Baba Vanga: Ono već dolazi, ali ne može ga baš svatko vidjeti. Za 21 godinu više nitko neće putovati po tlu. Vlakovi će letjeti na sunčevim žicama, ulje će biti zaboravljeno, zemlja će samo rađati i odmarati. Za 30 ili 40 godina sprema se potop. Veliko tijelo će sletjeti na Zemlju i udariti u vodu. Valovi će oprati mnoge zemlje, a Sunce će nestati za tri godine. Moderne bolesti će iščeznuti, a nove se pojaviti. Bit će povezane s mozgom zato što će svi piti iz mora, i neće biti otoka u moru. Onda će pronaći vodu u svemiru i ta voda bit će dobra. Broj stanovnika će samo rasti i rasti. Indija će biti veća od Kine. Ali... Ljudi će se osloboditi svojih tijela.

Anatolij: Ne razumijem, što to znači – osloboditi se od tijela?

Baba Vanga: Ljudi mogu živjeti i bez svoga tijela. Njihova osobnost, njihova energija, poput mrtvih. Ali to je daleka budućnost.

Anatolij: Možete li predvidjeti nešto o politici u sljedećih pet godina?

Baba Vanga: Rusija će postati mršavija i zauzeti opet svoje mjesto. Europa neće postati mlađa. Amerika će prihvatiti onog s bradom i shvatiti da je strah gori od ljubavi, Sirija će pasti pod noge pobjednika, ali pobjednik će ispasti netko pogrešan. Malen čovjek će vladati...

Anatolij: Ima li Boga u svijetu/svjetlu? 

Baba Vanga: Bog ne može biti na svijetu/svjetlu, jer je Bog u svijetu/svjetlu. Nema Boga u čovjeka, ali je čovjek u Bogu.

Anatolij: Postoji li raj i pakao?

Baba Vanga: Nebo i pakao su dvije različite strane života izvan tijela. Ako je mrtva osoba potrebna živima – to je raj.

Anatolij: Hoćete li pomoći živima nakon Vaše smrti?

Baba Vanga nije odgovorila. 

Ubrzo se na diktafonu čuo zvuk kao da je netko isključio snimanje. Anatolij se kune da to nije učinio on.

– Vanga se jednostavno jako umorila i zaspala usred našeg razgovora – zaključio je putnik Lubčenko.

Ova su njezina proroštva djelomično posve nejasna, a djelomično posve jasna; djelomično su ambivalentna i podložna različitim tumačenjima. Tako je to, uostalom, i s vječito citiranim Nostradamusom i s Tarabićima i s drugim vidovnjacima. Čak ni Ivanovo evanđelje nitko ne može odgonetnuti bez ostatka. Zašto bi onda Baba Vanga bila izuzetak?

No, i laik lako može iščitati da bugarska proročica govori kako će rak biti izlječiv, najavljuje da će svijet funkcionirati i bez nafte koja je oduvijek sjeme razdora Zapada i Istoka, spominje novi tip energije koji je dostupan i jeftin, rat u Siriji, i možda ono najvažnije – veliki prevrat vrijednosti. 

Ona kaže i da će Rusija ponovo zauzeti svoje mjesto – a mi baš ovih dana gledamo kako Rusija postaje velesila. Čini se da će i druge točke njezine vizije, jedna za drugom, postajati jasnije… 

Wikimedia

Djevojčica bez imena

Posljednji dan siječnja, teška zima, godina 1911.

U makedonskoj Strumici u mukama je u ponoć rođena djevojčica, zapisao je najveći Vangin istraživač i cijenjeni stručnjak na području psihijatrije Georgi Lozanov.

Zbog komplikacija u trudnoći, majku su morali poroditi dva mjeseca prerano. Obitelj je bila gotovo na rubu gladi, kruh je jedva uspijevao zaraditi otac mučno radeći na poljima. Kući je dolazio bez imalo snage, izmožden od sunca, a unatoč tolikoj žrtvi, besparica je i dalje vladala. 

Slabašno nedonošče te su zimske večeri umotali u životinjsku kožu i neispredenu vunu. 

Vatra je lagano krckala, zagrijavala ih i osvjetljavala prostoriju. Polegli su je u blizini peći, pokraj topline, da joj udahnu život. Majka je nad njom bdjela svake sekunde. Ime joj nisu željeli dati.

– Kako ćemo je nazvati? – upitala je zabrinuto svog supruga Vangina majka.

– Pusti ime, treba vidjeti hoće li djevojčica uopće preživjeti – odgovorio je otac. 

Njezina baka pogledala je majku čije su se oči napunile suzama, kimnula joj je i rekla da ne gubi nadu, neka se samo smiri. Otišla je bez riječi u selo. 

Prema običaju koji su poštovali u selu, netko od obitelji pitao bi prvu ženu koju susretne na ulici kako da nazove novorođenče i potom bi doista dijete tako i nazvali.

– Neka bude Andromaha – izgovorila je žena koju je baka djevojčice srela odmah ispred kuće, prikazano je u serijalima o poznatoj proročici.

– Mi nismo Grci, ne mogu joj dati takvo ime – odmahnula je rukom baka. 

Nastavila je teturati po mraku i hladnoći. Isto pitanje postavila je i sljedećoj sumještanki koju je susrela.

– Vangelia, nositeljica radosnih vijesti – rekla je. I tako se malena iz dana u dan borila. Počela je dobivati apetit, a potom, naravno, i na težini. Ojačala je.

Nakon dva mjeseca roditelji su odlučili: Ovo je naša Vangelia. 

Nitko, naravno, tada nije mogao pretpostaviti da će ime djevojke doista biti odraz njezina života. Jer, koliko god su je roditelji i rodbina promatrali, samo su u nevjerici mogli zaključiti: pravo je čudo da je preživjela i uspjela othrvati se nedaćama. Vangelia se izborila za svoj život. Tek što je prohodala i postala samostalnija, ostala je bez majke. Preminula je kad je Vangelia imala samo tri godine. To će, kasnije ćemo vidjeti, obilježiti njezinu sudbinu. Tragedija je za maleno, plavokoso i plavooko dijete tu tek počela. Bezbrižno djetinjstvo očito joj nije bilo suđeno.

– Gdje je Vangelia, gdje je? Zašto se na vrijeme nije vratila kući – nervozno su se gledali u obitelji djevojčice dok je vani zavijao najsnažniji vjetar ikada. 

Nitko se nije usudio približiti vratima u koja su udarali naleti vjetra, a kamoli biti toliko hrabar da iziđe. Djevojčica, tada stara 12 godina, na livadi nedaleko od kuće toga se dana družila s prijateljicama. U jednom trenutku nebo se zacrnjelo. Strašan vjetar nosio je sve što mu je bilo na putu. Djevojke su zanijemile od straha. Silina vjetra podigla je malenu, nemoćnu Vangeliju. Bacao ju je, koturao, gurao poljima nekoliko kilometara. Nije mu se mogla oduprijeti. Nitko ne zna koliko je zapravo trajao taj uragan. Malena je nestala.
Mještani su pretražili cijelo Novo Selo u kojem je obitelj započela život nakon Strumice, podigli svaki kamen. Bojali su se najgoreg – da je više nikada neće vidjeti. Nakon mukotrpnog traženja izbezumljenu i krhku djevojčicu, sasvim iscrpljenu, našli su usred neke njive, zatrpanu prašinom i kamenjem. Oko nje gomila otrgnutih grana, smeća...

Bila je izbavljena, spašena... 

Djevojčica je jedva uspjela malo otvoriti oči. Škiljeći, pogledala je prema svojim spasiocima. Trljala je oči pune pijeska. Jedino što je vidjela bio je potpuni mrak. Vangelia više nikad nije bila ista kao prije nesreće. Nakon oluje počela je gubiti vid, prepričala je njezina nećakinja Krasimira Stojanova, koja je od djetinjstva pozorno pratila život svoje tetke, a o svemu je napisala i nekoliko knjiga.

Obitelj je bila presiromašna. Vangeliji nisu mogli priuštiti operaciju. Uslijedili su dani agonije i patnje. Crni dani za Vangeliju. Padala je u beskonačne depresije i frustracije. Plakala bi i jecala cijele noći moleći Boga. Nije se mogla pomiriti s time da je svojoj obitelji, koja kao da je prokleta nedaćama, još i ona bila toliki teret.

Vid je do 16. rođendana potpuno izgubila. Susjedi su ocu savjetovali da svoju kćer pošalje u kuću za slijepe u Zemunu. Do punoljetnosti je živjela u sanatoriju u blizini Beograda. U školi za slijepe Vangelia je provela tri godine, naučila je Brailleovo pismo, ali zanimala se i za mnoga druga područja. Otkrivala je svijet iznova. Djevojka je otkrila svoj talent za glazbu: naučila je svirati klavir.

Bila je koliko-toliko ispunjena. Počela se miriti s time da više ništa neće biti kao prije. Glazba je postala za nju smisao života. Ovdje je upoznala i što znači biti zaljubljen. Nažalost, njezina prva ljubav s također slijepim učenikom nije se mogla održati.

Otac je hitno trebao njezinu pomoć. Nakon smrti druge supruge, netko je morao brinuti o djeci jer je on od zore do zalaska sunca bio na farmi obrađujući zemlju. Sa 18 godina Vanga je rekla zbogom svojoj prvoj ljubavi, svojim snovima. Vratila se u sirotinjsku očevu kuću. Njezina braća i sestre trebali su skrb i ljubav, trebali su novu majku. Sve je bilo na njoj. Djecu je jedva uspijevala prehraniti, stalno su bila bolesna zbog loših uvjeta u kojima su živjela, a o sebi nije stizala ni misliti.

Ipak, Vangelia im nije dala da odustanu i da se predaju. Njezina sestra Ljupka često je pripovijedala u javnosti o siromaštvu u kojem su živjeli. Susjedi koji bi se sažalili nad mališanima dali bi Vangeliji odjeću od svoje preminule rodbine. Vanga, koja je – unatoč sljepoći – bila dobra krojačica, od tih krpa šivala bi odjeću za svoju braću i sestre, plela veste... No, svoja znanja prenosila je i na njih. Vanga, prema svjedočanstvima njezine sestre, nikome nije dopuštala da gubi vrijeme i sjedi besposlen čekajući bolje sutra.
Ponedjeljak je navodno bio rezerviran za pranje odjeće, utorkom su čistili, srijedom krpali odjeću, četvrtkom mijesili i pekli kruh, a petkom su odlazili u grad, donosili crvenu glinu te premazivali kolibu u kojoj su živjeli. Subotom su prikupljali ljekovito bilje, nedjeljom redovito odlazili u crkvu, a nakon večere razgovarali i družili se sa susjedima.

Od majke je, govorili su joj rođaci, naslijedila srce puno ljubavi i čistoće, osmijeh na licu i raspoloženje koje je dizalo iz mrtvih, a od oca izvanrednu fizičku izdržljivost, volju za napornim radom i marljivost. Vangi nikad ništa nije bilo teško napraviti za druge. Te osobine pomogle su joj da preživi surove nevolje koje su je vrebale na svakom koraku, da se ne savije pod udarcima nego postane glavno uporište i oslonac svojoj braći i sestrama. Siromašna i gladna, učila ih je da nikad ne odustaju, da vjeruju kako Bog čuje njihove molitve. 

Vjerovala je da je sudbina svake osobe predodređena od Boga. Ako je tako, ona je pripremljena za svoj križ. Konačno je prihvatila svoju sljepoću i pomirila se sa sudbinom, bez očajavanja i bez gubitka vjere. Ubrzo, međutim, otkriva dar koji je dobila – pogled koji imaju samo oni izabrani – pogled u budućnost, pogled u prošlost, pogled u sudbinu, tragediju, sreću...

24sata

Dugo nitko nije primjećivao njezinu vidovitost, kao da nitko od rodbine nije vidio da Vangelia vidi ono što nitko drugi ne može. Čak i kad je prijateljicama u igri pokušavala dati do znanja da ona vidi ono što će se dogoditi, nikome nije došlo do glave da ta predviđanja nisu slučajna već da Vangelia doista ima ulaz u neku drugu dimenziju.

Neobjašnjive sposobnosti među prvima je, već je ušlo u legendu, primijetio njezin otac.

Ocu pronašla izgubljenu ovcu: 'Sanjala sam onog koji ju je ukrao!'

On je dugo sanjao je da će pronaći blago i spasiti svoju obitelj. 

Kći mu je jednoga dana rekla da zna što je sanjao i da zna gdje je blago zakopano. Detaljno je sve opisala, bilo je to napušteno selo u blizini Strumice. Tamo, u stijeni, između rijeke i šume zakopano je blago. Otac je bio jako iznenađen. 

Nije vjerovao Vangi. Nasmijao se, misleći da je riječ o fikciji. 

Ali onda su se sjetili da takvo mjesto doista i postoji. Bilo je to napušteno selo čiji su stanovnici umrli od kuge. U blizini je stvarno tekla rijeka, a između rijeke i šume nalazila se stijena. 

Otac je krenuo tamo, a za njim je pošla cijela obitelj. Vanga je koračala prva, kao da zna točan put. Ipak, kad je njezin otac sljedeći put došao s lopatom kako bi iskopao blago, dogodila mu se strašna nesreća – slomio je ruku te mjesecima nije mogao ustati iz kreveta.

U međuvremenu je na tom mjestu pregrađena rijeka, sagrađena je brana, a blago je ostalo zauvijek zakopano na dnu rijeke. Ocu, očito, nikad nije bilo suđeno da se obogati, nego da živi i umre u siromaštvu. Do blaga se više nije moglo. Priča je to koja se prenosi godinama u narodu.

No, u kćerine sposobnosti njezin otac konačno se uvjerio kada ga je zatekla još jedna nedaća. Bogati Bugar angažirao ga je da mu čuva ovce. 

– Katastrofa, kćeri! Katastrofa! – povikao je otac.

– Što je oče? – upitala je s grčem na licu Vangelia.

– Ovca mi je nestala iz stada. Kakva nesreća! – nastavio je izbezumljen.

Vangin otac nije imao novca da gazdi nadoknadi štetu. Bio je ljutit, shrvan. Vanga je pak cijelo vrijeme uvjeravala oca da će naći izgubljenu ovcu.

– Ukrao ju je seljak iz mjesta Monospitovo – rekla je i detaljno opisala izgled lopova. Iako je otac isprva sumnjao u svoju kćer, počeo ju je podrobnije ispitivati odakle joj ta informacija.

– Odakle ti to, kako to znaš? – pitao je.

– Sanjala sam ga – rekla mu je i točno u detalje opisala na kojoj je lokaciji kradljivac. S obzirom na siromaštvo, to im je značilo spas.

Otac je odlučio provjeriti Vangine riječi i otišao je u selo Monospitovo. 

I doista, tamo je našao izgubljenu ovcu.

Tvrdila je da njezine paranormalne sposobnosti imaju veze s nevidljivim bićima koja joj šalju informacije o prostoru i vremenu.

– Oče, mjesto sam vidjela u snu – otkrila mu je. 

Već tada je, objasnila je znatno kasnije, primijetila da joj se u snu ''javljaju oni koji govore o neugodnim događajima koji su se potom i zbivali''.

Uoči Drugog svjetskog rata Vanga se jako razboljela. 

Dobila je jaku upalu pluća. Osam mjeseci borila se za život, a bolest nikako da nestane. Neki susjedi već su počeli prikupljati novac za njezin ispraćaj, bojeći se najgoreg. Vanga je bila neprepoznatljiva. Venula je. Brižna sestra Ljupka nekoliko puta dnevno iznosila bi je na dvorište da udahne barem malo svježeg zraka. Čak i liječnik koji ju je mjesecima pregledavao iz kuće bi izlazio gledajući u pod i s najcrnjim slutnjama. Prema svim znakovima činilo se da neće izdržati ovu borbu. No, odjednom Vanga ustane. Iako je bila mršava poput kostura, njezini pokreti bili su sigurni i jaki, prisjetila se u jednom intervjuu njezina sestra. Preživjela je – opet. Osjetivši sestrinu prisutnost, Vanga joj je rekla: 

"Uzmi metlu i pometi dvorište. Potrebno je unijeti čistoću. Uskoro će ovdje biti mnogo ljudi.'' Bilo je to zatišje pred buru. Njezini gosti, njezini pacijenti, izgubljene duše počele su dolaziti... Drugi svjetski rat bio je na pomolu. U tom razdoblju proživjela je još jednu osobnu nesreću.

Sestru je suočila sa znakovitim i bolnim riječima.

– Ljupka moja, ostat ćemo siročad…

Godine 1940. ostala je bez oca te je obitelj upala u teške financijske probleme.

Nešto prije toga, u dobi od 30 godina, prema legendi je prvi put svima otkrila da ima sposobnost komuniciranja sa svecima.

Bog je čuo moje molitve. Ovaj je dar od njega, od Boga. Uzeo mi je oči, ali dao mi je poseban vid – kojim vidim ono što je običnom oku nevidljivo. Ispalo je da sam od osobe koja je trebala pomoć i bila drugima na teret postala osoba koja je ovdje da pomogne drugima koji su patili, koji su trebali potporu i nadu – stoji u brojnim ekraniziranim emisijama o najčudesnijoj i najzagonetnijoj proročici s Balkana.

Nekoliko mjeseci poslije izbio je rat...

Tada se dogodila eksplozija i pravi, javni početak njezinih natprirodnih moći, tvrde očevici, ali i znanstvenici koji su proučavali njezinu vidovitost.

Ozareni konjanik

– Mnogo ljudi će poginuti. Nemoj se bojati, bit ću tu pokraj tebe i govoriti točno što ćeš im poručiti. Ti ćeš biti glasnik... I onim živima, ali i mrtvima – prepričavala je u čudu Baba Vanga dio sna koji je sanjala jedne noći. Poruku s okusom smrti nosio joj je ozareni jahač koji ju je posjetio nekoliko puta u snovima.

– Zaustavio se pred mojom kućom. Sišao je s konja. Bio je visok, smeđokos, neopisivo lijep... Nosio je odoru koja je podsjećala na srednjovjekovnu. Ušao je u moju sobu koja je bila potpuno u tami. Odjednom je zasjala, kao da je svanuo dan, kao da se u sekundi pojavilo sunce. Okrenuo se prema meni i prozborio: Uskoro će se svijet preokrenuti naglavačke. Dogodit će se grozne stvari – nastavila je prepričavati Vanga koja je već kao djevojka sumještanima govorila da novi veliki rat ovaj svijet neće izbjeći. Nisu joj pretjerano vjerovali.

No crne slutnje koje je nagovijestio misteriozni konjanik u njezinim snovima počele su se ostvarivati – Njemačka je šestog travnja krenula prema Jugoslaviji. 

Kada su 8. travnja, 1941. njemačke trupe prešle jugoslavensku granicu, počeo je rat. Ljudi koji su ranije čuli Vangine najave zanijemili su.

– To je fenomen, to je fenomen – prošaputali su.

Stanovnici Strumice u strahu su napustili svoje domove i sakrili se u šumi u blizini grada. Njemački vojnici, koji su s tenkovima ušli u grad, zatekli su samo slijepu Vangeliju i njezinu sestru. Kako su došli i tako su i otišli, a stanovnici su se vratili u svoje domove. Pri sljedećem susretu s Vangom ostali su zaprepašteni. Lice joj je postalo drukčije, puno produhovljenije, a usta su izgovarala proročanstva, opisivali su tadašnji svjedoci.  

Svjedoci tvrde da je Vanga tih dana prošla kroz snažnu transformaciju te je susjede i rođake počela obavještavati o zdravlju njihovih najmilijih na ratnom polju. Priča o neobičnim sposobnostima proročice ubrzo se proširila po cijelom selu.

Stanovnici grada Petriča, u kojem je Vanga živjela veći dio života, i danas vjeruju da je negdje u blizini njezine kuće zakopana veličanstvena statua u prirodnoj veličini tajanstvenog konjanika od – čistog zlata. Ima mnogo onih koji pak tvrde da statua predstavlja rimskog imperatora Konstantina. 

>>> Kraj drugog dijela

24sata

 

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 59