Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
26 komentara

'Život je ograničen, budi hrabar i slijedi vlastito srce i intuiciju'

Steve Jobs je u govoru na Sveučilištu Stanford 2005. govorio o iskustvima nakon što su mu dijagnosticirali rak. Mladima je rekao da slijede snove i ne žive tuđi život

YouTube
Video: YouTube
26 komentara

Hvala vam! Osjećam se počašćeno što sam večeras prisutan na ceremoniji dodjele diploma na jednom od najvećih sveučilišta na svijetu. Istini za volju, nisam nikad diplomirao na koledžu i ovo je najdalja točka do koje sam ikada dospio dok je u pitanju diploma s fakulteta.

Danas vam želim ispričati tri priče iz svoga života. To je sve. Nije neka velika stvar. Samo tri priče. Prva priča je o povezivanju točaka. Odustao sam od studiranja na Koledžu Reed nakon šest mjeseci studiranja, poslije čega sam studirao izvanredno sljedećih osamnaest mjeseci prije nego što sam i zaista odustao. I, zašto sam zapravo napustio studij? 

Sve je to počelo prije nego sam se rodio. Moja biološka majka je bila mlada, neudata maturantica, i kao takva odlučila je dati me na usvajanje. Osjećala je veliku potrebu i želju da me usvoje diplomci s koledža, tako da je sve već bilo pripremljeno da me usvoje odvjetnik i njegova žena, osim toga što su praktično na dan mog rođenja u posljednjem trenutku odlučili da zapravo žele djevojčicu. Tako da su moji roditelji, koji su bili na listi čekanja, dobili poziv usred noći s pitanjem: „Imamo neočekivano rođenu mušku bebu, da li biste je željeli?" Rekli su:"Zašto ne?" Moja biološka majka kasnije je otkrila kako majka koja me je usvojila zapravo nije nikada ni diplomirala na koledžu, a moj otac nije uspio završiti niti srednju školu. Odbila je potpisati papire za usvajanje. Popustila je tek nakon nekoliko mjeseci dok su moji roditelji obećali da će mi osigurati studiranje na koledžu.

To je bio početak mog života. I sedamnaest godina kasnije, išao sam na koledž, ali sam naivno odabrao koledž koji je bio skup baš kao i Stanford, tako da je sva ušteđevina mojih roditelja koji su pripadali radničkoj klasi potrošena na fakultetsko obrazovanje. Nakon šest mjeseci, nisam vidio nikakve vrijednosti u tome. Tako da sam odlučio odustati, uvjeren da će sve biti dobro.

Bilo je poprilično strašno na početku, ali gledajući unazad, bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikada napravio. U trenutku dok sam odustao, nisam više morao prisustvovati obaveznim predavanjima koja me nisu zanimala, pa sam počeo pohađati one satove koji su mi se činili daleko interesantnijima.

Nije baš sve bilo tako bajkovito. Nisam imao svoju sobu u kojoj bih mogao prespavati, tako da sam spavao u sobama svojih prijatelja. Uvijek sam vraćao boce od Coca Cole za koje sam dobivao po pet centi kako bih mogao kupiti hranu tim novcem, a nedjeljom sam pješačio sedam milja da bih barem jednom na tjedan dobio dobar obrok u hramu Hare Krišna. Jako sam to volio! I mnoge druge stvari u koje sam se upustio sljedeći svoju radoznalost i intuiciju, kasnije su se ispostavile kao neprocjenjive. 

Da vam dam samo jedan primjer: Reed Koledž je u to vrijeme nudio vjerojatno najbolje tečajeve kaligrafije u državi. Na svakom posteru kampusa, svakoj etiketi, na svakom izlogu vidjela se prekrasna ručna kaligrafija. Pošto sam odustao od redovnog studiranja na fakultetu i nisam imao obavezu prisustvovanja normalnim predavanjima, odlučio sam se za satove kaligrafije kako bih naučio tu vještinu. Učio sam o Serif i Sans – serif pismima i oblicima slova, o varijetetu i veličini prostora između različitih kombinacija slova, o tome što je to što štampariju čini velikom. Bilo je to prekrasno, povijesno i umjetnički suptilno u smislu da znanost kao takva sama po sebi nije u mogućnosti sagledati nešto tako, smatrao sam tu stvar fascinantnom.

Ništa od ovoga, ama baš ni po kojoj logici nije moglo biti od nekakve praktične koristi u mome budućem životu. Ali deset godina poslije, kada smo dizajnirali prvi Macintosh kompjuter, sve mi se zapravo vratilo nazad, što smo iskoristili u dizajniranju Maca. To je bio prvi kompjuter koji je imao prekrasnu tipografiju. Da nisam nikada išao na taj jedan jedini tečaj na koledžu, Mac ne bi nikada imao mnogostruke oblike slova ili proporcionalno odvojene fontove, i kako je Widows zapravo samo kopirao Macintosh, vrlo je vjerojatno da niti jedan PC ne bi nikada imao fontove. Da nisam nikada odustao od obaveznih predavanja, ne bih nikada upisao satove kaligrafije i PC-jevi vjerojatno ne bi nikada imali tako lijepu tiskarsku lepezu kao što je imaju.

Naravno, bilo je nemoguće povezivati te dodirne točke dok sam bio na koledžu, ali je ta veza bila veoma, veoma jasna deset godina kasnije. I naravno, ne možete spojiti točke gledajući život unaprijed. Morate vjerovati u nešto, vašu sudbinu, život, karmu, bilo što – zato što vjerovanje da će te točke dovesti do povezivanja vaše životne staze, daje vam samopouzdanje da slijedite svoje srce, čak i dok vas vodi u dobro istrošenu putanju, i tada nastaje određena razlika.

Moja druga priča je o ljubavi i gubitku. Bio sam sretan čovjek. Otkrio sam veoma rano u svom životu što je to što volim raditi. Woz i ja smo pokrenuli Apple u garaži mojih roditelja kada sam ja imao dvadeset godina. Radili smo naporno i teško, i kroz deset godina, Apple je narastao od nas dvojice iz garaže na dvije milijarde vrijednu kompaniju s preko 4000 zaposlenika. Taman što smo izdali našu najnoviju kreaciju, Mecintosh, nakon godinu dana, u trenutku dok sam napunio tridesetu, otpušten sam.

Kako možete biti otpušteni iz kompanije koju ste osnovali vlastitim rukama, pitate se? Pa, tokom sve bržeg razvoja i rasta Applea, zaposlili smo nekoga za koga smo mislili da je veoma talentiran da vodi kompaniju zajedno sa mnom, i tijekom prve godine, stvari su tekle u najboljem redu. Ali nakon toga, naše vizije o budućnosti počele su se razilaziti i sasvim očekivano, imali smo veliki pad. Uslijed toga, odbor koji je bio na njegovoj strani odlučio je o mom otkazu, tako da sam javno bio izbačen iz kompanije.

Stvar na koju sam se fokusirao čitavog života otišla je u nepovrat, sve je bilo grozno. Stvarno nisam znao šta da radim u prvih nekoliko mjeseci. Shvatio sam da sam iznevjerio prethodnu generaciju poduzetnika i da sam olako odustao od voditeljske palice. Sreo sam se sa Davidom Packardom i Bobom Noyceom i pokušao sam se ispričati što sam tako "zaribao". Bio sam poput velike javne sramote i čak sam pomišljao na odlazak iz doline. 

Ali nešto me je polagano počelo uzdizati. Još uvijek sam volio to što sam radio. Obrat događaja u Appleu nije mnogo promijenio stvari. Bio sam odbačen, ali sam još uvijek bio zaljubljen u to što sam radio. Tako da sam odlučio krenuti iz početka.Nisam to odmah vidio, ali se ispostavilo da je to što sam bio otpušten iz Applea bila najbolja moguća stvar koja mi se ikada mogla dogoditi. Težina uspjeha bila je zamijenjena lakoćom novog početka. Dobio sam potrebnu slobodu da uđem u jedan od najkreativnijih perioda svog života. Tijekom sljedećih pet godina započeo sam kompaniju pod nazivom NeXT, sljedeću kompaniju pod nazivom Pixar, gdje sam upoznao nevjerojatnu ženu koja je kasnije postala moja supruga. Pixar je imao ambicije da kreira prvi kompjuterski dizajniran animirani film pod nazivom „Toy Story", i sada je najuspješniji animacijski studio na svijetu.

U nevjerojatnom preokretu, Apple je kupio NeXT, tako da sam se vratio Appleu i tehnologiji koju smo dizajnirali u NeXT-u, koja je srce Appleove tekuće renesanse, i uza sve to, Laurene i ja imamo predivnu obitelj zajedno.Prilično sam siguran da se ništa od ovog ne bi desilo da nisam otpušten iz Apple-a. To je bio lijek odvratnog okusa, ali ga je pacijent trebao. Nekada vas život udari ciglom u glavu. Ne gubite vjeru. 

Uvjeren sam da je jedina stvar koja me je tjerala naprijed ta što sam volio to što sam radio. Morate pronaći ono što volite. To je istina koja vrijedi i za rad isto kao i za ljubav. Vaš rad će ispuniti veći dio vašeg života i jedini način da istinski budete zadovoljni je da radite ono za što vjerujete da je sjajan i značajan posao, a jedini način da obavljate sjajan i značajan posao je da volite to što radite. Ako to još niste našli nastavite tražiti, ne smirujte se. Kao i sa svim pitanjima srca, znat ćete dok ga nađete i kao i svaka druga sjajna veza ona postaje sve bolja i bolja kako godine odmiču. Zato nastavite tražiti. Ne smirujte se.

Moja treća priča je o smrti. Kada sam imao 17 godina pročitao sam citat koji je glasio otprilike ovako: „Ako živite svoj život kao da vam je svaki dan posljednji, jednog dana ćete sigurno biti upravu." Taj me je citat impresionirao i od tad, sljedeće 33 godine, gledao sam taj citat u ogledalo svako jutro i pitao se, „ Ako bi danas bio zadnji dan mog života, da li zaista želim činiti ono što danas radim". I dok god bi odgovor bio „ne" za previše dana u nizu, znao sam da moram nešto promijeniti. 

Podsjećanje na to da ću biti uskoro mrtav je najvažnija stvar na koju sam ikad mogao računati da će mi pomoći da napravim velike izbore u životu, jer skoro sve, sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili neuspjeha, sve ove stvari se samo raspu pred licem smrti, ostavljajući samo ono što je stvarno bitno. Pomisao da ćeš umrijeti je najbolji način, za koji ja znam, da izbjegnete zamku razmišljanja da imate što za izgubiti. Već ste goli. Nema razloga da ne pratite svoje srce.

Prije otprilike godinu dana dijagnosticiran mi je rak. Imao sam pregled u 7 i 30 ujutro i jasno mi je pokazan tumor na gušterači. Nisam do tada ni znao što je gušterača. Doktori su mi rekli da je to skoro sigurno tip raka koji je neizlječiv i da ne mogu očekivati više od tri do šest mjeseci života. Doktor mi je savjetovao da idem kući i da sredim poslove, što je doktorska šifra za ”pripremi se jer umireš". To, zapravo, znači da pokušate u samo nekoliko mjeseci svojoj djeci reći sve za što ste mislili da ćete imati vremena u sljedećih deset godina. To znači da je sve "po špagi" tako da bude što je moguće lakše vašoj familiji. To znači da kažete zbogom.

Živio sam sa tom dijagnozom čitav dan. Kasnije, te večeri, obavili su biopsiju tako što su mi gurnuli endoskop kroz grlo pa kroz želudac u crijeva, stavili iglu u moju gušteraču i izvadili nekoliko ćelija iz tumora. Ja sam bio pod sedativima, ali moja žena koja je bila prisutna, rekla mi je da su doktori, kada su vidjeli ćelije pod mikroskopima, počeli plakati jer se ispostavilo da imam jako rijetku vrstu raka gušterače koja je izlječiva operacijom. Operacija je obavljena i ja sam na sreću dobro.

Ovo je bio moj najbliži susret sa smrću i nadam se da će tako i ostati još nekoliko desetljeća. Nakon što sam to proživio mogu sada reći sa malo više sigurnosti nego kada mi je smrt bila koristan, ali ipak samo intelektualni koncept, nitko ne želi umrijeti, čak ni ljudi koji žele otići u raj, ne žele da umrijeti da bi otišli tamo, a opet, smrt je destinacija koja nam je svima zajednička. Nitko je nikada nije izbjegao. Tako i treba biti, jer smrt je najvjerojatnije najbolji pojedinačni izum života. Ona je životni agent promjena. Čisti staro da bi napravila put novom. Ovoga trenutka novo ste vi. Ali, jednog dana, ne tako daleko od danas, vi ćete postepeno postati staro i biti ćete počišćeni.

 Žao mi je što sam tako dramatičan ali to je istina. Vaše vrijeme je ograničeno i zato ga ne rasipajte živeći nečije tuđe živote. Ne budite uhvaćeni u zamke dogmi tj. ne živite u skladu sa rezultatima razmišljanja drugih. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja nadglasa vaš unutrašnji glas, srce i intuiciju. Oni već nekako znaju što zaista želite postati. Sve ostalo je drugorazredno.

Dok sam bio mlad postojala je nevjerojatna publikacija koja se zvala Katalog čitave Zemlje (The Whole Earth Catalogue) i bila je jedna od biblija moje generacije. Kreirao ju je momak po imenu Stuart Brand, nedaleko odavde u Menlo Park i donio ju je na život svojim pjesničkim darom. Ovo se zbilo kasnih 60-tih, prije PC i kompjuterskog izdavaštva, tako da je sve rađeno pisaćim mašinama i polaroid kamerama. To je bilo nešto kao Google u papirnom obliku 35 godina prije Google-a. Bio sam idealist, obuzet finim alatkama i sjajnim uređajima. Stuart i njegov tim su napravili nekoliko izdanja Kataloga, a na kraju, dok mu je prošao vijek trajanja, i posljednje izdanje. Bile su to sedamdesete i bio sam vaših godina.

Na poleđini posljednjeg izdanja bila je fotografija seoskog puta u zoru, onakvog na kakvom biste se mogli naći kako stopirate, ako ste avanturističkog duha. Ispod fotografije bilo je napisano: „Ostani gladan, ostani budalast." (Stay hungry, stay foolish). To je bio njihov oproštaj. Ostani gladan, ostani budalast.

I ja sam uvijek želio to sebi, i sada, dok diplomirate i počinjete iznova, to želim i vama. Ostanite gladni, ostanite budalasti.

Hvala vam mnogo svima!

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message