Klesar Hrvoje Andrijašević iz Gradca cijeli je život gledao kako crkvica sv. Paškala na brdu Plana propada, a sad joj samo snagom svojih ruku i čeličnom voljom udahnjuje novi život
VELIKA RENOVACIJA
Životni projekt klesara Hrvoja iz Gradca: 'S mazgama obnavljam sam crkvicu na vrhu Biokova!'
Čitanje članka:
6
min
Vjerujem da će se u ovoj crkvi nekad u budućnosti ponovno služili misa, to mi je velika želja. Njena renovacija mi je životni projekt, od malih nogu gledam na vrh planine, Paškal, u tu crkvicu, govori nam Hrvoje Andrijašević, klesar iz Gradca, koji je prije pola godine počeo veliki i zahtjevan projekt obnove stare crkvice koja se nalazi na vrhu planine Plana, na obroncima Biokova, točnije na 712 metara nadmorske visine, bez pristupa autom.
- Kao dijete sam se penjao stalno gore, i sad u odrasloj dobi, kovao sam planove kako ću je jednog dana obnoviti. Taj dan je napokon stigao. Ali nije lako, potrebna su velika odricanja, svi ostali poslovi su stali, privatni život pati, obitelj me ne vidi. Ujutro odem u 6 sati, vratim se navečer kasno - iskren je Hrvoje.
- Crkvicu su napravili stari ljudi iz Gradca jer je tamo u planini gračka obradiva zemlja. Svake se nedjelje služila misa za pastire, jer je selo bilo niže, bliže mora. Moj pokojni djed se krstio u toj crkvi, a misa se u njoj služila otprilike do 1937. ili 1938. godine - govori Hrvoje. Crkvica je već tad bila u lošem stanju.
- Procjenjujem da je sagrađena krajem 17. stoljeća ili početkom 18., na temelju godina koje sam našao uklesane na kamen u njoj - zahvalan je Hrvoje što ima priliku ostvariti svoje želje.
A tome su uvelike pomogli Turistička zajednica Općine Gradac, kao i Općina Gradac, koji financiraju cijeli projekt.
- Prva ideja o obnovi crkve sv. Paškala došla mi je kad sam završio klesarsku školu, a već je te 2009. godine bila u derutnom stanju. Onda sam počeo raditi u Makarskoj pa sam se malo ohladio od ideje, ali svaki put kad bih otišao gore, želja bi se povećavala - prisjeća se.
Nedavno je napokon došlo vrijeme pa je svoju ideju i viziju obnove podijelio s drugima.
- Ideju sam iznio načelniku Općine Gradac Matku Buriću i direktorici Turističke zajednice Jeleni Mateljak, a oni su bili oduševljeni - govori Hrvoje. Već je tad bio spreman početi s radom budući da je unaprijed potražio stare zapise i fotografije crkvice jer je ideja vratiti je u izvorno stanje.
- Pretražio sam stare spise o crkvi u samostanu u Zaostrogu, ali nisam uspio pronaći konkretne godine ni preciznije opise - govori Hrvoje.
- Imam slike i snimke iz 2000. koje sam kao dijete snimio kad sam se s prijateljima penjao na Paškal, dok je crkvica bila još donekle u dobrom stanju. Sreća da sam snimio baš sve i iznutra i izvana, kao da sam već tad znao što ću raditi nakon 25 godina - sretan je Hrvoje zbog spleta tih okolnosti.
No kako se početak radova približavao, doživio je razočaranje.
- Direktorica Turističke zajednice dopisom je tražila pomoć MORH-a, da nam helikopterom u nekoliko sati prebace na vrh potreban materijal i alat. Helikopter nam nije odobren - iskren je Hrvoje. Ipak, to ga nije pokolebalo, pa je s obnovom krenuo sredinom studenog prošle godine.
- Od pastira Ivana Zečića posudio sam mazge. Autom sam dovozio potreban materijal dokle sam mogao, a onda bih ga tovario na mazge i po nekoliko puta u danu išao gore-dolje s mazgama i teretom. To je trajalo više od pet mjeseci, samo dok sam prebacio potreban materijal i alat, a i dalje mi uvijek nešto nedostaje - smije se Hrvoje, držeći se za još bolna leđa.
- Sam sam na leđima cijelim putem nosio miješalicu za beton, sve do vrha, na više od 700 metara. Agregat također. Morao sam prije početka prenošenja materijala i put očistiti, pilati grane, jer su mi se vreće cementa na mazgama često probile. Imao sam uvijek uz sebe i veliku ljepljivu vrpcu pa bih zalijepio kad bi vreća puknula i rasparala se. Jer uzalud ti trud sve prenositi na vrh kad se pola potrebnog materijala prospe putem - govori Hrvoje te naglašava kako nije lako uhvatiti i upregnuti mazge.
- Nakon pet dana rada pustim ih dva dana da se odmaraju gore u brdu. Ali životinja osjeti slobodu i ide gdje god ima što pasti. Onda ih nakon dva dana jedva pronađem. To je agonija, prijeđem kilometre po planini da ih ponovno uhvatim, tvrdoglave su. A bez njih ne mogu ništa - opisuje nam. Dodaje kako cijeli projekt obnove crkvice nije ni bezopasan.
- Gore nema signala, a ja sam sam, nema nigdje nikoga. Ali budući da sam pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja, pročelnik mi je odobrio da koristim komunikacijsku opremu u slučaju potrebe. Tako sam pomogao jednom pastiru koji je teško ozlijedio koljeno, a nije mogao nazvati pomoć jer nije bilo signala. Ja sam ga našao i pozvao helikopter da ga preveze do splitske bolnice. Sve je, nasreću, dobro završilo - prisjeća se Hrvoje tog događaja iz studenog 2024.
Međutim, među kamenjem skriva se i nešto znatno opasnije.
- Najveća briga bila mi je minsko polje, za koje sam znao da se nalazi nedaleko od crkvice, dok ga nisam točno locirao, pa sam na oko 30 metara od crkve pronašao više mina iz 2. svjetskog rata - govori Hrvoje. Mine je, u koordinaciji s MUP-om, deaktivirao. Ipak, opasnostima tu nije kraj.
- S južne i sjeverne strane crkve Talijani su u vrijeme 2. svjetskog rata napravili dva velika bunkera, a s vremenom su potpuno zarasli, pa nitko više nije znao gdje se točno nalaze - objašnjava nam Hrvoje.
- Ja sam iz razgovora sa starim ljudima pretpostavio gdje bi oni mogli biti pa sam ih pronašao i sad u njima držim alat - govori te dodaje kako je, dok je išao spremiti alat nakon napornog dana, doživio bliski susret kakvom se nije nadao.
- Neko vrijeme sam proveo u bunkeru slažući alat, a kad sam podigao glavu, okrznuo sam poskoka. On je počeo padati po meni, udario sam ga rukom da mi ne padne na glavu, a on me zubom okrznuo po mišici. Još imam trag zuba na ruci. Doživio sam tako jak napadaj adrenalina, i sad se naježim kad se toga sjetim - iskren je Hrvoje. Nisu bunkeri jedini tragovi iz ratnih vremena. I crkvica je tad pretrpjela oštećenja.
- Našao sam tragove gelera od granata, vidio sam da je prednji ulaz bio srušen u vrijeme 2. svjetskog rata. Ljudi su pokušali ponovno složiti sav taj kamen, ali nisu bili stručni pa se uskoro sve počelo urušavati - rekonstruirao je Hrvoje što se dogodilo.
- U vrijeme rata Talijani su boravili gore i oko crkvice su napravili obrambene zidove. Našao sam više od 40 m3 kamena koji sam morao pogledati da utvrdim koji je pripadao crkvi, a koji obrambenim zidovima - objašnjava Hrvoje. Crkvica je služila kao sklonište tijekom Domovinskog rata.
- Na Paškalu su bili naši vojnici. Oni su u crkvu donijeli peć što je oštetilo kamen. Kad sam počeo kopati pod crkve, iskopao sam jedan metar nasipa u dubinu dok nisam došao do dna crkvice, do temelja od kamenih ploča. Tad sam pronašao vrlo lijep kamen s oltara - ne skriva sreću Hrvoje.
- U obnovi koristim samo stari kamen. Od viška kamena koji sam morao maknuti složio sam male podzide jer je odmah ispred crkvice bila padina. Sad ima mala ravnica na koju će ljudi moći stati, slikati se, uživati u pogledu - ponosan je.
- Mislim da će sve biti gotovo za minimalno pola godine. Ovisi najviše o vremenskim uvjetima. Gore na visini vrlo često puše bura, jaki su udari, čak i kad je dolje uz more bonaca - opisuje nam svoje radne uvjete. Ipak, ništa mu nije teško.
- Cijeli život gledam na Paškal. Kad god bih izašao iz kuće, pogled bi mi pobjegao prema gore, gledao bih kakvo je vrijeme, je li se neki novi dio urušio - prisjeća se Hrvoje.
Iako je crkva sv. Paškala, inače zaštitnika pastira i stočara, prilično mala, ona i s mora mami poglede.
- Vanjske dimenzije crkve su 4,20 m x 3,20 m, a zidovi su debeli 60 cm. Stari ljudi pričaju kako se u crkvici nalazio kip sv. Paškala. Kad je crkvica bila u prelošem stanju da se u njoj služi misa, kip je prenesen u samostan u Zaostrogu, ali o tome nismo uspjeli pronaći pisani zapis - govori Hrvoje, koji je kod crkvice morao napraviti bunar.
- Treba mi voda za rad, a da je nosim na mazgama, izgubio bih još mjesec dana. Prvo sam donio bačve za kišnicu, prikupilo se oko 800 litara, ali onda dođu krave i sve popiju. Pa sam iskopao bunar, sad je skoro pun vode, gotovo 4000 litara - ponosan je.
A na cijeli projekt ponosna je i direktorica Turističke zajednice Općine Gradac Jelena Mateljak.
- Turistički potencijal crkvice svakako postoji, ali najveća vrijednost je za lokalno stanovništvo, odnosno za zajednicu, da i mi možemo svojoj djeci i potomcima prenositi tu kulturnu i vjersku vrijednost. Jer ako mi sami ne čuvamo svoju baštinu, neće nam je nitko čuvati - govori Jelena.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
