'Zlotvorima sam nudila koze da mi puste sina. Rekli su da ne mogu. Goran je imao tek 19...'

Ja sam velika vjernica. Onima koji su mi uzeli sina i muža sve sam oprostila. Ali neću im nikada zaboraviti. Jer ne mogu. Ma pogledajte mog sina Gorana. Pa kome je to dijete išta krivo? Moj anđeo... A ovo je moj suprug Josip. Miran, povučen, ni mrava nikada nije zgazio. Oni koji su ih odveli također to znaju. Ali željela bih da netko od njih progovori i kaže gdje su. Da se i ja smirim nakon tih desetljeća patnje i muke.

POGLEDAJTE VIDEO: Nevenka traži supruga i sina

Pokretanje videa...

09:12

Nestali | Video: KanalRi

Ne znam hoću li ikada dočekati da nađem njihove kosti. Jer ne mogu više, neutješno je plakala Nevenka Filar (64) iz Majura dok smo razgovarali u studenom 2019. Iako joj je ruka drhtala, čvrsto je držala fotografije neprežaljenog sina i supruga, hrvatskih policajaca kojima se svaki trag gubi u listopadu 1991. Iz podruma nekadašnje milicije u Hrvatskoj Kostajnici gdje ih je zadnji puta vidjela. U njoj je svega 49 kilograma. Osim života i psihe, njihov nestanak uništio joj je i zdravlje. S kćeri Marijanom i sinom Tomislavom i dalje za njima tuguje i za njima traga.

- Kada su počele prve barikade po selima oko Majura, suprug i sin krili su od mene da su se prijavili u policiju. Znala sam samo da odlaze stražariti. Naši dojučerašnji susjedi napali su nas i tjerali ljude iz Graboštana, Stubljara i Majura, pljačkali, palili, tukli i ubijali. Baš tog 3. rujna suprug i sin s položaja su došli kući okupati se i presvući. Željeli su se vratiti na položaj, ali nisam im dozvolila. Kćer sam poslala kod sestre u Sloveniju, a sedmogodišnji sin je ostao sa mnom. Rekla sam im da sin i ja idemo s njima, kud god oni pošli - prisjetila se Nevenka.

Goran je imao samo 19 godina. Sjećanja su joj živa, glas još čvrst, crte lica oštre, a u trenucima kada se prisjeća kako su pobunjeni Srbi okružili njihovu kuću, iz očiju joj sijeva bijes. Nadirali su, kaže, iz polja, odasvuda.

- Pucali su iz automatskih pušaka, djecu smo skrivali pod jastuke i krevete, neki su trčali pod štokove, sa stropa od detonacija otpadali su komadi žbuke. Tada su nas zvali da izađemo, jer će nas u protivnom zapaliti i poklati. Psovali su nam ustašku majku. Sina i muža su odveli i zatvorili u školu u Mečenčanima. Išla sam ih tražiti. Oglušila sam se na dobacivanja i psovke tih zvijeri s puškama, na njihove prijetnje ubojstvom. Nisu mi dali da ih posjetim pa sam se vratila kući - govorila nam je Nevenka.

Nakon 22 dana torture u Mečenčanima, doznala je da su ih prebacili u podrum bivše stanice milicije u Hrvatskoj Kostajnici.

Iako prepuna straha, čežnje i strepnje, uzela je mlađeg sina za ruku i nošena hrabrošću i snagom kakvu samo majka ima, zaputila se vidjeti sina i supruga.

- Pustili su nas unutra i okružili puškama. A tada sam vidjela supruga i sina. Bili su obučeni u njihova odijela i stajali pognutih glava. U jednom trenutku sin je podigao glavu i rekao mi: Mama, ne brini, sve će biti u redu - izgovorila je, zarila glavu među tanke prste i gorko zaplakala.

Potom je maramicom obrisala suze, uzdahnula pa nastavila:

- Molila sam njihovog glavnog da mi puste muža i sina. Govorila sam im da oni nikome ništa nisu krivi. I ne, nisam plakala u tim trenucima. Kao da sam se skamenila. Nisam plakala ni kada je sin podigao majicu i kada sam uočila podljeve i rane oko rebara. Ruke su im bile posječene, bili su izudarani. Nijemo sam stajala pitajući se kako da ih izvučem i čvrsto sam stiskala mlađeg sina za ruku. Rekla sam tom glavnom da nemam novca, ali da imam više od 30 koza i preklinjala ga da mi bar dijete pusti. Rekao je da ne može. Ali mi je dopustio da im sutradan donesem garderobu. Međutim, kad sam drugi dan došla, rekli su mi da su ih odveli martićevci i od tada o sinu i mužu više ništa ne znam - nizala je Nevenka.

Pronalazak sina i supruga značio bi joj sve. Posebice da sina nađe živog.

- Kad bih svog sina našla živog, sama bih si raku iskopala. U njoj je mjesto meni, a ne mom djetetu. Muž je muž, ali dijete je dijete. Goran je bio dobar sin. Završio je srednju metalsku školu, otišao na obavezno služenje vojnog roka i prijavio se u policiju braniti svoju zemlju. Nije imao djevojku. Iza njega nisu ostali potomci. A da jesu, tim unucima bila bih i majka i baka. Goran je bio moja nada i da je ovdje, bilo bi mi lakše - tužno je zborila Nevenka.

Nije to izrijekom rekla, ali ponekad sebe krivi što nije imala novca da mu omogući profesionalno bavljenje nogometom za koji je živio. Pa joj dođe da opsuje neimaštinu zbog koje mu nije mogla omogućiti preseljenje u Zagreb.

- Goran je obožavao nogomet. Vodili smo ga na probu u Dinamo i tamo su nam rekli da je talent u koji treba ulagati. Bili smo siromašni, nismo imali odakle plaćati mu stanovanje i boravak u Zagrebu.

Kamoli puste sreće da smo to napravili, danas bih imala svoje dijete. Znate, ja se zapravo još nadam. Nikad nisam pomislila da je mrtav. I danas vjerujem da će mi doći odnekuda. Pa ga sanjam. Ne vidim ga, ali osjećam ga iza leđa, osjećam njegov dah, osjećam da je uz mene, da me dodiruje - zborila je Nevenka te priznala da sve ove godine živi, ali zapravo ne živi.

I ne zna do kada će.

- Moja kći i mlađi sin rekli su mi: Mama, skupi snage, ne dopusti da se naš brat i tata zaborave. Nemaš se čega bojati. Neka se boje oni koji su im to napravili. Ti samo tražiš svog sina i muža. Želim da svaka obitelj pronađe svoje nestale. Molim sve koji znaju gdje su, da progovore. Bila bih zahvalna da pronađem svog Gorana i Josipa, bilo žive ili mrtve. Valjda će mi Bog dati da to podnesem - zaključila je.