Zoki i Plenki su kandidirali svoje ministre. A gdje se na izbornim listama kriju budući žetončići?

Što je najvažniji kriterij kod formiranja izbornih lista?

Popularnost kandidata? Uspješnost kandidata? Podobnost kandidata? Ili možda ipak njihova pouzdanost?

Ovoga petka, zadnjega dana za predaju izbornih lista, stranke su kompletirale liste svojih najboljih ljudi za koje misle da bi mogli privući  najviše birača. Ili su njihovi lideri zaključili kako su stranke sama po sebi dovoljno snažne da do saborskih fotelja mogu odvući - i tako uhljebiti - bilo kakvog kandidata?

Jedan od kriterija svakako je popularnost kandidata koji će biti na čelu - ili na dnu liste - kako bi vukao stranku i privukao glasove. Domovinski pokret, primjerice, gurnuo je u Prvu izbornu jedinicu "najpopularnijeg hrvatskog političara ikad" - barem na Facebooku - Mislava Kolakušića. SDP se sjetio originalnog i nikad viđenog recepta da na čelo liste postavi predsjednika Republike. 

Tko bi, molim vas, mogao biti popularniji od njega?

Sivi birokrati

Međutim, Andrej Plenković napunio je vrhove lista svojim ministrima. Dok je Slavoncima servirao njihova bivšeg župana Ivana Anušića koji je pobjegao u Ministarstvo obrane, ostatak ponude popunjen je sivim birokratima koji tavore u premijerovoj sjeni. I nisu baš neki magnet za publiku.

No kao da je to HDZ-ovim biračima važno, oni ionako glasaju samo za stranački bedž. Niti im je bitno što HDZ nema žene na prvim i drugim mjestima izbornih lista. Feminizam je za kampanje onih drugih.

Ali ne za SDP koji je na čelo liste stavio tek dvije žene.

No to je, da se razumijemo, Milanovićev SDP. Kao što su na čelnim mjestima lista Milanovićevi ljudi, njegovi bivši ministri i europski zastupnik kod kojeg je stažirao Milanovićev sin.

Dani ponosa i slave

Ako je Milanović htio nekoga podsjetiti na njegove premijerske dane ponosa i slave, onda nije mogao pronaći bolji model od izvlačenja na površinu ministara iz, kako tvrde HDZ-ovci, "najlošije vlade u hrvatskoj povijesti". 

Toliko o popularnosti kao kriteriju pri formiranju lista.

Istodobno, na ovome se iscrpljuje i kriterij uspješnih kandidata. Plenković i Milanović odabrali su svoje ministre, iz one najneuspješnije i one najkorumpiranije Vlade u povijesti, za nositelje svojih lista. 

Pa ipak, imajući u vidu ono što se događalo u Hrvatskom saboru u protekla dva mandata, možda je najvažniji kriterij za odabir kandidata na listama - pouzdanost.

Pilula za dan poslije

Ne samo pouzdanost u smislu odanosti stranačkom vođi ako - ili nakon - što stranka izgubi izbore i nađe se u teškim unutarnjim previranjima. SDP je to prolazio proteklih godina: Milanović je na svoju zadnju listu postavio ljude koji su rušili njegova nasljednika Davora Bernardića, onda je Bernardić složio svoju listu koja je kasnije rušila Peđu Grbina (prije nego što ih je on izbacio iz stranke), a sada Milanović stavlja svoje ljude koji vjerojatno neće rušiti Peđu Grbina koji se poslušno sklonio u stranu kad je to šefu države i stranke trebalo.

Ovdje se radi o drugoj vrsti pouzdanosti. Onoj koja će biti na testu nakon što se prebroje glasovi i raspodijele mandati, a ova ili ona opcija krene skupljati većinu za formiranje Vlade.

U proteklih osam godina zastupnici su često znali izdati povjerenje birača, povjerenje svoje stranke ili svog koalicijskog partnera s kojim su došli do Sabora kako bi digli ruku za vladajuće i ugnjezdili se u toplom naručju vlasti.

I govorili kako su "spasili hrvatsko obrazovanje".

Mandati na prodaju

Stoga je na ovim izborima, možda više nego ikada ranije, trebalo voditi računa o tome da se na ulazna mjesta na listama ne poslažu nepouzdani kandidati. Oni koji će prodati mandat kad to nekome bude trebalo.

Kao što su, recimo, Milanovićevi ljudi dizali ruku za Plenkovića i prešli u Klub žetončića Milana Bandića. Ili kad je to učinio njegov ministar i koalicijski partner Ivan Vrdoljak.

Takva prijetnja najizraženija je kod Domovinskog pokreta u kojem mnogi vide vrelo budućih žetončića. Druge opcije, poput Mosta, odavno funkcioniraju kao sekte koje ostaju homogene i nemoguće ih je razbiti izvana ili iznutra. Što će nekome manje trebati za okupljanje većine, to će važnost žetončića porasti.

To famozno - ili notorno - "treće poluvrijeme" izbora bit će ujedno i najvažnije, najneizvjesnije, za mnoge i najdramatičnije. Kada će sami dobitnici mandata i novi zastupnici u Hrvatskom saboru odlučivati kome će pristupiti u formiranju većine, Plenkoviću ili Milanoviću.

Tko zna, možda još nije kasno da se njihovi potpisi vjernosti ovjere kod javnog bilježnika.