Žrtva silovanja: Samo da ih ne oslobode, više ne bih izlazila

Osjećam se malo napeto. Zanima me hoće li biti osuđeni ponovo na 12 godina ili će, možda, dobiti još veću kaznu. I molim Boga da ne budu oslobođeni, jer u tom slučaju ne znam bi li od straha smjela izaći iz kuće i prošetati gradom. Tada bih se osjećala kao da me njih dvojica vrebaju iza svakog ćoška želeći mi ponovo učiniti zlo, priča Zorana Miđić (44), žrtva silovanja iz Domovinskog rata 1991. godine u Dalju. 

U utorak Zorana s nestrpljenjem na osječkom Županijskom sudu očekuje presudu svojim silovateljima Ljubinku Radoševiću (61) i Vojislavu Grčiću (50) kojom će konačno, barem za javnost, završiti drama koju svaku noć kad legne proživljava ponovo u svojoj glavi već 24 godine.

''Oni za mene više ne postoje''

- Najgore mi je što stalno moram isto pričati i s tom pričom opet prolaziti ono isto od prije 24 godine. Normalno da to neću nikada zaboraviti i da će to što su mi napravili uvijek ostati u meni, ali konačno neka to završi na sudu i neka o tome više nikad nitko nigdje ne priča. Malo sam, možda to grubo zvuči, oguglala na sve i trenutno su više uplašene moja mama i sestra i to poglavito zbog ponašanja mojih silovatelja koji tijekom suđenja nisu pokazali ni trenutak kajanja zbog toga što su učinili. Štoviše, ne vjerujem da su se njih dvojica imalo promijenili, a njihovo inzistiranje na nevinosti samo potvrđuje moje riječi. U takvoj njihovoj obrani vidim agresiju. Oni za mene više ne postoje, neka ih se kazni koliko god sudac misli da treba i baš me briga za njih - priča Zorana.

Dalj, mjesto na krajnjem istoku Hrvatske u kojem je odrasla, ali i prošla golgotu, za nju više ne postoji. Zorana Miđić nikada se nakon Domovinskog rata nije niti usudila pomisliti o nekakvom povratku u Dalj, a kamoli tamo kročiti nogom. Nedavno je putovala u Vukovar i, tvrdi, nije se prestala tresti prolazeći autobusom kroz Veru i Bobotu, sela nastanjena većinom srpskim stanovništvom.

- Bilo me strah, ponovo mi se film sa silovanjem počeo vrtjeti u glavi. Kad mi neki kažu da se mogu slobodno vratiti u Dalj i tamo živjeti, samo ih pogledam i zahvalim im se. Tamo se ne bih usudila zaspati - kaže. 

''Nakon toga iz mene je nestao strah''

Prisjećajući se mučnih događaja iz okupiranog Dalja 1991. godine, kad su je bezobzirno silovali u nazočnosti obitelji, gotovo nevjerojatno zvuči da Zorana nikada više sa svojom majkom i braćom i sestrama nije progovorila ni riječ o događaju kojeg su prisilno svi morali gledati! 

- Nije ni njima sigurno bilo lako. Svi smo sve znali, sve nam je bilo jasno, o tome se više u našoj kući nije trebalo razgovarati. Nakon tih događaja iz mene je nestao strah, jer ako sam to preživjela, onda ništa više mene i moju obitelj ne može uništiti - priča Zorana.

Na ponovljeno suđenje nije išla, rekli su joj da ne mora ponovo svjedočiti te da će njezini raniji iskazi biti dostatni. No, zato su svoje iskaze morali ponovo davati mama, brat i sestra.

Na prvom suđenju, koje je Vrhovni sud poništio i vratio na početak, njezini silovatelji su bili osuđeni na po 12 godina zatvora. Na takvu presudu oni su se sucu sarkastično "zahvalili" da ih je tako "darivao za krsnu slavu". Sudac je Zoranin iskaz na tom prvom suđenju prihvatio kao vjerodostojan, a Ljubinkov i Vojislavov čin silovanja pred roditeljima nesretne žene nazvao je "krajnje okrutnim i bezobzirnim". Naime, Ljubinko Radošević i Vojislav Grčić silovali su Zoranu pred očevim očima, a isto su učinili i pred maloljetnim sestrama te bratom i majkom, kojima su za to vrijeme puške bile uperene u glavu, a majci pod bradom i nož.

Njezin otac nije preživio rat i Zorana kaže da su njih dvoje, praktički, na sebe bili preuzeli cijeli teret torture kojom su se njihovi dotadašnji susjedi odnosili prema njima i to samo zato što su Hrvati. 

- Bilo je tu još silovanja. U autu su me krvnički razdjevičili i tako obilježili za cijeli život. Vodili su me i u svoje zapovjedništvo, pa u željezničku postaju... Ovaj slučaj silovanja, koji se navodi u optužnici, nažalost, samo je jedan od nekoliko u kojima su se iživljavali na nama. To što su radili ocu, kojeg su u nekoliko navrata odvodili i vraćali premlaćenog bilo je presvirepo - priča Zorana.

''Moj sin sve zna i jedino sam mu ja bitna''

Ona osobno nije poznavala svoje krvnike za razliku od oca koji ih je vrlo dobro znao. Zato su nakon silovanja njega odveli i još tri dana ga dodatno mučili. Po napuštanju Dalja Zorana je otišla u Mađarsku pokušavajući se vratiti u normalni život. Međutim, tamo ju je čekao novi šok. Na liječničkom pregledu je doznala da je trudna. 

- Mislila sam da se sve na svijetu urotilo protiv mene. Nisam htjela pobaciti. I rodila sam sina. Čim je malo odrastao, sve sam mu ispričala. On sve zna o svemu! I jedino sam mu ja bitna u životu - priča Zorana.