Zvali je 'milostiva': Pavelićeva žena Mara sve je terorizirala...

Tajni dossier s dvora: Spletke, seks i krvavi lov, opsežna knjiga o usponu i padu Ante Pavelića, napokon je na svim kioscima i u većini knjižara u Hrvatskoj. Donosimo feljton s izvatcima iz knjige

Riječ je o djelu u kojemu su prvi puta objavljeni zatajeni detalji iz Udbina dosjea o Anti Paveliću, koji su više od 70 godina čekali na objavu.O Paveliću isljednicima Udbe govore vojskovođa Slavko Kvaternik, zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) Ante Moškov, šef državne riznice NDH Vladimir Košak, general Ivan Perčević, urednik Hrvatskog naroda Danijel Uvanović, i Pavelićev bliski suradnik Vjekoslav Servatzy.

U ovom feljtonu u šest nastavaka donosimo što je fizičar i znanstvenik te urednik 'Hrvatskog naroda' Danijel Uvanović govorio o Paveliću. Poslije rata Uvanović se sklonio u Rim, gdje je 1947. uhićen, izručen jugoslovenskim vlastima i zatim u Zagrebu osuđen na smrtnu kaznu. Streljan je iste godine u 40. godini života.

Pozadina naziva 'Nezavisna' 

Poznato je, da je od prije postojao u Americi emigrantski ustaški list /Jelićev/ pod imenom "Nezavisna Hrvatska Država". 

Kad je pak Kvaternik 10.IV.1941.u Zagrebu "u ime" Pavelića proglasio "samostalnu" državu, onda nije ni mislio na neki budući službeni naziv, barem se je tada tako javno shvaćalo, no upotrijebio je izraz "Nezavisna Hrvatska Država", koji je tek u ondašnjem posebnom broju lista "Hrvatski Narod" od 10.IV.1941. na večer štampan velikim početnim slovima. 

Međutim, kad su Švabe došli u Zagreb onda su komordžijska kola Wehrmachta iznijela na površinu i neke "plakate" koji su za Zagrepčane bili priređeni unaprijed. Iz njih se je vidilo, da je sve to s njemačke strane bukvalna okupacija i ništa više. Međutim, do lijepljenja njemačkih plakata u Zagrebu nije došlo, jer je predstojao fakat o "proglašenju" pa se se njemačke strane "nije pravilo pitanje", kako je onda govoreno iz krugova "domobranskih oficira" koji su se bili žustro pobrinuli da izađu u uniformama koje će biti što sličnije švabskima. 

S druge strane Švabe su se ponašale onako kako je bilo predviđeno u njemačkim osnovama, tj. okupacijski, bez obzira na to što nije bio prilijepljen onaj plakat za Zagrepčane. Tada još Pavelića nije bilo u Zagrebu. Međutim, s taljanske se je strane vidjelo, da Švabe žele zagrabiti lavlji dio i terena i vlasti pa je došlo do izražaja njihovo međusobno rivalstvo. 
Prešavaši sušački most Pavelić je uputio Hitleru telegram u kojemu mu javlja uspostavu nove "države" a isto tako se je javio i svome "prvopredpostavljenome" Mussoliniju. 
Čuo sam to kasnije od Iva Bogdana koji je bio otišao u susret Paveliću "za službeni novinski izvještaj" pa je on vidio kako je bilo došlo do zbrke u Karlovcu, kad je tamošnji već neki "instalirani" talijanski komandant predao Paveliću talijanski telegram Mussolinija koji odgovara Paveliću i "priznaje stvaranje Nezavisne....". Međutim, gdje je njemački odgovor? 

U njihovim je planovima bila otvorena okupacija, a Južna strane "osovine", e to govori o "Nezavisnoj". Da ne bude "blamaže", pripovijedao je dalje Ivo Bogdan, Pavelić nije dao da se u novinama objavi Mussolinijevo "priznanje" Nezavisne, nego je odredio da se sačeka i njemački odgovor. U tu svrhu su Švabe bili obaviješteni kako je odgovorio Mussolini pa je tada i Hitler "bio dostojan" također "priznati" Nezavisnu. 

Balkanske zemlje kao talijansko 'životno područje'

Dakle puka igra riječi u kojoj je i jedan i drugi partner "osovine" bio jednako svjestan, da je to u stvari i da će i jedni i drugi sa svoje strane provoditi najordinarniju okupaciju našega teritorija. Dakle svi su već u početku bili na čistu u tome, da "endehazija" nije nikakova ni "nezavisna" ni "država" i da će ona biti u stvari jedino ono što joj priušte okupatori. 

Samo su se nekada na papiru dali zavesti svojim sentimentalnim pričanjem o "priznanjima" malim narodima u okviru "novoga poretka", koji je bio nov u toliko u koliko je za okupatora laž i varka - nova stvar. No, iz ovoga vladanja prema Talijanima - do njihove okupacije- dade se zaključivati da je Pavelić bio prema njima obvezan na specijalno daleka popuštanja i usluge. 
U doba emigracije u Italiji on je imao razgovora s talijanskim mjerodavnim ljudima, što se vidi i iz Cianova dnevnika", a i kasnije je jednom imao sastanak sa Cianom u Tržiću u koji je bio otišao iz Zagreba incognito, no nikada se nije moglo saznati kakove su bile konkretne obveze koje je on unaprijed bio preuzeo na se u korist Italije. 
Svakako je kasnije malo Hitler u jednom svome govoru spomenuo balkanske zemlje kao talijansko "životno područje" s čime se je mislilo na "primarnost talijanskih interesa“ i aspiracija,na naše zemlje. Dakle i opet jedna potvrda da su to samo neki strani interesi i aspiraciję, a nikakove "nezavisnosti" čime su se ustaše napuhivali. 

Karakteristično je za Pavelićevo držanje, da je ono naprama Talijanima u Zagrebu bilo uočljivo servilno. Njega je Casertano za bilo koju sitnicu noću telefonski, da tako reknem, dizao iz kreveta. Javnost je to vidjela i saznavala, ali se nikada nije čulo da je on na bilo koju stvar barem malo odlučno reagirao. Ponašao se je kao totalna lutka. Talijanski novinari mogli su k njemu kadgod su htjeli i nisu u tome imali niti malo distancije – iz učtivosti. 

Toliko su mu htjeli znati da osjeti da je više od njihovoga sluge. Nijemci su se ponašali, barem u Zagrebu kao gradu, formalno korektnije u stvarima toga osobnoga odnosa, no to ne znači da u stvari nisu radili gdje su htjeli ono što im se je prohtjelo ili je bilo u njihovim okupatorskim osnovama. No zagrebačka publika dobila je dojam, ako nije saznavala koješta sa terena iz, provincije, kao da i Nijemci "strašno paze" na "poštivanje suverenosti" neke „NDH" vlasti. 

Njemačke vlasti su kod toga također imale svojih računa, jer su htjele propagandno dobivati na terenu kod publike u svome rivalstvu prema Talijanima, za koje su vidjeli da ih naš čovjek u korijenu mrzi. 

Pavelićevo držanje 

U tom rivalstvu Talijana i Švaba za zadobivanje na terenu u "NDH“ Pavelić je išao u praksi - koliko smo vidjeli mi u novinama - za tim da tu bude posvemašnja ravnoteža. Ako je bila neka tipično njemačka proslava, jubilej ili slično, tražio je da se o njoj piše najistaknutije i na prvom listu novina i ako je bila koja njihova priredba političke naravi u Zagrebu, on je pošao. No kad se je doskora pojavila kakova fašistička parada, onda je jednako puno prostora u istom dijelu novina trebalo posvetiti toj paradi, a ako je bila i njihova priredba u Zagrebu ,onda se je također on na njoj pojavio i tražio da se na analognom mjestu u novinama da izvještaj. 
To su bili vanjski formalizmi o kojima su novinari bili upućeni i o čemu su morali voditi računa. Fašiste je nešto više uzrujavalo što je njemački "poslanik" u Zagrebu Kache bio višega ranga /doyen zbora/ pa je uvijek dolazio u novinama na čelu popisa prisutnih, no nalazili su načina da se zato drugim čime "revanširaju", što nisu "na prvome mjestu". 

FELJTON: UDBINI STENOGRAMI Pavelić me napao zbog tračeva o njemu: 'Tko to tura na ulicu?'

Prema novinama i novinarima Pavelić je uvijek imao samo najstrožu riječ ukora i to ili zbog jezika i pravopisa ili što su mu propustili kojoj stvari posvetiti onako veliku pažnju kao što on misli da ona to zaslužuje. 

Njegova slabost bila je ustaška tzv."Ženska loza" koja je sve novinare i novine terorizirala svojim priredbama i obavijestima i jao onome tko bi koju njihovu obavijest donio na nekom nedovoljno istaknutome mjestu. 

U stvari vrhovni "protektor" u "Ženskoj lozi" bila je Marija Pavelić, iz tihana jednostavno nazvana "milostiva“. 

Druga njegova slabost bilo je "dijeljenje" tzv.darova Pavelićeve obitelji siromašnima itd. Tek ovim vijestima i slikama tražen je primarni publicitet i jao onome tko bi takove vijesti metnuo na drugorazredno mjesto. I to je sve bilo u vrijeme dok je taj isti Pavelić davao znati, da "ne želi" da se pravi reklama njemu kao osobi niti bilo kome iz njegove familije zbog samoga imena sl. 

Kroz cijelo vrijeme okupacije a to znam iz vlastitoga iskustva - u novinama u "NDH“ nije izašao ni jedan članak, nije objavljena ni jadna vijest, nije preveden čak niti članak iz nekoga stranoga lista, koji se ticao njegove osobe - a da sve to nije prethodno pročitao, ispravio ili pak preudesio sam i osobno Pavelić. Toga posla nije nikada prepustio nikome drugome. 
Vijesti o svim "primanjima" u njegovome "dvoru" pisane su u posebnome uredu koji je za to postojao u neposrednoj blizini i za nj je tu uvijek bio spreman stenograf da bilježi njegove mnogobrojne govore. 

Svoje govore je za novine on sam jezično "ispravljao", naravno, jer je upotrebljavao riječi, koje je prethodno i sam svima dao zabraniti. Nekada je pokoju stvar u govoru politički ili vojnički ublažio, posebno u vrijeme, kad je rat katastrofalno krenuo niz kosinu za Osovinu. Isto tako prije talijanske kapitulacije bi kadgod u novinama ublažio koju riječ da ne pogodi kojega od zainteresiranih strana "Osi". 

Nekada je Pavelić dao naručiti članak o sebi i onda bi ga naravno, tražio k sebi na prethodnu cenzuru. Naravno da nikada nije izbacio ni jedan očito pretjeran superlativ svoje pohvale. 
Sjećam se, da je on na primjer prigodom puštanja u promet nove tramvajske pruge za Dubravu sam preuzeo upravljanje motorom od nekoga staroga tramvajca "s kojim se je poznavao još od prije emigracije". S tim je tramvajcem on dan kasnije tražio interview reportera "Hrvatskoga Naroda" o sebi i u tu svrhu je sam načinio dispoziciju pohvalnog članka. Paveliću se je – kako se je kasnije čulo - dopala i Crljenova knjiga o njemu. Ta kako i ne bi, od tolikih veličanja i uzveličavanja. 

A on je bio dao načiniti o sebi i jednu veću, tobože ozbiljniju knjigu od dra Božidara Murgića, koji je tada bio šef visoke nastave u ministarstvu prosvjete u vrijeme Dra Mile Starčevića, no Murgićeva knjiga je bila -jer je on bio švabski petokolonaš- toliko jednostrano pristrana u korist Švaba, da se za vrijeme prisutnosti Talijana nije uopće mogla u Zagrebu tiskati. 
Kasnije su došle neke druge tehničke zapreke i ta je Murgićeva njiga ostala u rukopisu.. 

Ništa se u 'NDH' nije stvarno događalo bez njegove volje

A spremao je Pavelić i objavu svih svojih govora i članaka od početka svoje djelatnosti uključujući tu i neke političke spise koje je prije štampao u inozemstvu kao i "roman" pod naslovom "Lijepa Plavojka", a za urednika tih edicija odredio je neukoga povratničkoga "rasa" Miju Bzika. 

Na to ga je ponukalo to, što je vidio, da već postoje veliki svesci Mussolinijevih govora i članaka, a u Njemačkoj su za vrijeme rata bili štampali i Hitlerove govore, dok je Goebbels već davno imao niz knjiga svojih govora i članaka. Pa gdje bi onda ovaj vlaškoulički frankovac ostao zadnji u nizu "velikih europskih vođa"... 

Naprama publicističkoj djelatnosti Pavelić nije štedio toljagašku taktiku koja se je sastojala u tome što je režim ustaških rasova mislio, da se iz dana na noć mogu isfabricirati novinari i pisci koji će usvajati povratnički kodeks odmazde za osobno sviđanje ili nesviđanje. Zato je trajno prijetio urednicima, da to nije "ustaško novinarstvo" iako "imamo ustašku državu" i slično. 
A novine stvarno i nisu izgledale ideološki toliko impregnirane tom novom ideologijom, koje ideologije stvarno nitko nikada nije ni vidio ni osjetio, osim u zloglasnim odmazdama.
"Rasovi" su imali svoje glasilo "Ustaša" i ono je, specijalno prve dvije godine, pokazivalo kako se "povratnici" razmeću i desno i lijevo. Pavelić je nalazio više puta zgode da se pojedincima u privatnom razgovoru "potuži na one svoje rasove i ustaške pukovnike"/povratnike, ali je sve to bilo vješto namješteno samo zato neka javnost stekne dojam da on to "zna i vidi" i da bi ih "htio ukloniti ali "sada nije čas" i "još ne može" ali da će to "jednom biti sve uređeno"... 

Međutim je upravo on bio onaj koji je te svoje rasove tako školovao da se vladaju i on je njih i dalje podržavao. Nekada se je proturilo u javnost da je koji od njih nešto učinio, što je Paveliću tobože protiv volje ,i da on toga "nije htio",dok je to u stvari bila laž. 
Ništa se u "NDH" nije stvarno događalo bez njegove volje, bez njegovoga prethodnoga naloga u konkretnome ili barem bez njegove paušalne smjernice ili odobrenja da se "tako može nastaviti i ubuduće"... 
Za sve što je pod okupacijom sa strane "vlasti" i "organa" "NDH" činjeno, Pavelić je znao i on, da je htio, on je to uvijek mogao i spriječiti. Kad je neku stvar zaista "htio" spriječiti, onda je to vrlo brzo uspio i učinio, samo ako je bilo u njegovim planovima i na liniji njegove osobne "etike". 

Kraj drugog nastavka

Knjigu Tajni dossier s dvora: uspon i pad Ante Pavelića možete kupiti na svim kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna!