Zoran Milanović objavio je ovoga vikenda video u kojem s Krešom Beljakom raspravlja o razlici između samoborske i trnjanske kotlovine. Daleki je put prošao od rasprave sa Čačićem o sushiju 2011. godine.
Kukuriku koaliciju nazvao je po restoranu u kojem je ona sklepana. U predizbornu kampanju 2011. godine ušao je čuvenim intervjuom o sushiju i sashimiju.
Koalicijske sastanke održavao je po salašima i restoranima. Premijerski mandat velikim dijelom odradio je u restoranu "Tač".
Kampanju za ostanak na vlasti proveo je po menzama, kiselog lica iznad kiselog gulaša, nastojeći se približiti običnim ljudima i razbiti mit o premijeru elitistu.
Da bi ga s vlasti ispratila priča o bakanalijama po hotelima, o skupim zubacima, jastozima i dingačima.
Nedavno je priču o ulasku u predsjedničku kampanju lansirao iz jedne istarske konobe okružen najbližim suradnicima, ujedno i SDP-ovim disidentima.
Da bi sada došao do kotlovine.
Krmići i vratina
Zoran Milanović ovoga vikenda objavio je video na društvenim mrežama kako s Krešom Beljakom, samoborskim gradonačelnikom, raspravlja o razlici između samoborske i trnjanske kotlovine.
"Ovo su samo krmići i fedrihi, odnosno vratinja svinjska, na Trnju ima kobasa, ima i češnjaka", entuzijastično je nabrajao Milanović dok ga je Beljak pomno slušao, a zatim poentirao kako "na Trnju rade kobase od onoga što ostane Samoborcima".
Zbilja urnebesno.
Ali i znakovito.
Jer, 2011. godine Milanović je s tadašnjim glavnim koalicijskim partnerom Radimirom Čačićem i Davorom Butkovićem u Jutarnjem listu debatirao o sushiju i sashimiju i raspravljao o tome ide li uz tunu pivo ili vino, u vrijeme dok se Hrvatska koprcala u postkorupcijskom gospodarskom bezdanu, a danas s prijateljem Beljakom raspravlja o kotlovini.
Je li to pokazatelj da Hrvatska nazaduje? Ili se Milanović kao predsjednički kandidat želi više približiti običnim građanima? Pa biračima umjesto sushija ponuditi kotlovinu?
Gastro stigma
Kako god bilo, opet je postalo evidentno da se Milanović naprosto ne može otrgnuti od gastronomske stigme koja je obilježila njegovu političku karijeru i prati ga na skoro svakom koraku.
Nije bilo malo onih koji su podrugljivo, pa čak i uvredljivo, dočekali njegovu raspravu o sushiju dok su građani jedva preživljavali u besparici, pod ovrhama i blokadama, bez posla i bez perspektive.
Nije bilo malo onih koji su Milanoviću zamjerali što se njegov premijerski mandat više povezivao s restoranima i delicijama, nego s reformama i političkim uspjesima.
Nije, također, bilo malo onih koji su priču o skupim čašćenjima i luksuznim večerama na kraju mandata upotrijebili kao metaforičku "smolu i perje" kako bi potjerali Milanovića iz Vlade, stranke i politike.
A onaj patetični pokušaj naslikavanja u radničkim menzama gdje je u kožnjaku s narodnim masama zdvajao nad kiselim gulašem, ali i nad svojom sudbinom, mnogi su doživjeli kao besprizorni cinizam.
Ali Milanović jednostavno ne može pobjeći od sebe.
Ili makar od hrane.
Glasovi idu kroz želudac
Sad je zapeo na kotlovini, pokazujući se kao stručnjak u gastronomskim finesama, premda u kampanji za Pantovčak nije iznio još niti jednu naznaku svog političkog programa.
Ispada da je gastronomija njegov program.
Sushi ga je doveo na vlast, uz zubatac i dingač održavao se na vlasti, kiseli gulaš ispratio ga je s vlasti, a sada lansira kotlovinu kao platformu za povratak na vlast.
Kolinda Grabar Kitarović nabavila je četiri tone lososa, Milanović možda nabavi četiri tone vratine za kotlovinu. I ako je Kolinda iskoristila mandat na Pantovčaku kako bi radila na skidanju kila, Milanović očito priprema teren za nabacivanje kila.
Ali opet, ljubav ide kroz želudac, pa i Milanović misli da će se preko kotlovine uvući ponovno u srca birača koje je na odlasku posprdno nazvao "nježnim biljkama", a sada se nada da će imati dovoljno snažan želudac da ga izaberu na Pantovčak.
