Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Nikad neću pogledati utakmicu protiv Turske s Eura 2008. godine, prebolno mi je. Najviše pamtim pobjede protiv Engleske na Wembleyju i Srbije na Maksimiru, a Maldiniju sam dao poderani dres, priča nam Ivica Olić
Ivica Olić (46) šesti je gost podcasta 'As s klupe: Powered by Carlsberg', posvećenom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Bivši napadač Bayerna, Wolfsburga, HSV-a, Zagreba i Dinama za "vatrene" je odigrao 104 utakmice i zabio 20 golova. Kao igrač je sudjelovao na tri Europska prvenstva i dva Svjetska prvenstva, a kao pomoćnik Zlatka Dalića osvojio je svjetsko srebro i svjetsku broncu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Koliko ste ponosni i zadovoljni sa svime što ste dali "vatrenima"?
- Već sam bio pri kraju karijere kad sam došao do 90 nastupa. Došao sam u godine koje možda nisu bile za reprezentaciju i strah me bio da neću doći do stotinu nastupa. Na kraju sam prešao tu brojku, većinu bih vjerojatno mogao nabrojati koje sam igrao i prisjetiti se trenutaka. To je nešto što me kroz karijeru motiviralo. Taj dres nije lagan, bio je najteži, ali bila je sreća i ponos njega nositi. Uvijek sam bio pozivan kod svih izbornika, možda je moglo biti više golova, ali su slatki. Zabijao sam velikim reprezentacijama, a stoti nastup imao sam protiv Italije na San Siru. završilo je 1-1. Poslije toga mi više nije bilo važno hoće li biti 101, 102 ili 103.
Gdje ste pratili Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine?
- Svaka utakmica pratila se u Slavonskom Brodu, navijali smo i nestrpljivo iščekivali svaku utakmicu. Ta euforija je i meni kao klincu dala zamah i polet da još više radim i da jednog dana pokušam biti dio te priče. To što je Davor Šuker tad radio na SP-u, to je obilježilo moj nogometni put, dalo mi još više snage i volje da treniram i dođem do A reprezentacije.
Sjećate li se debija protiv Bugarske, u veljači 2002.?
- To je bilo u Rijeci, dobio sam dvadesetak minuta. Dočekalo me tad nekoliko igrača iz te brončane generacije, Šuker, Stanić, Prosinečki, Bokšić Jarni, Štimac. Za moj prvi gol, protiv BiH na Maksimiru, asistirao mi je baš Šuker. Ta generacija je velika, a imao sam priliku biti dio njih. Kad se sad sjetim sebe među njima, ha, ha. Bila su to drukčija vremena. Uvijek bih zadnji ulazio na ručak i pazio sam koliko ću jesti. Poštovali smo ih jako, imali smo respekt prema njima. Mi mladi smo bili sretni kad bismo mogli gledati kako igraju remi i belu. Ta generacija je utkala povijest hrvatskog nogometa i svima nama je poslije bilo puno lakše, stavili su naš nogomet na jednu veću dimenziju, dobili smo priznanje i respekt u cijeloj Europi.
Došli ste u reprezentaciju, a tamo ikone iz 1998. godine. A vi 12 godina mlađi od njih?
- Kod njih se vidjelo da su mangupi i frajeri, ali s druge strane normalni, uvijek su bili za pomoći i dati savjet. U odnosu na današnja vremena, više je respekta bilo prema starijima. Bio je tada sa mnom i Josip Šimunić, bili smo sretni što smo mogli s njima popiti kavu, gledati kako se kartaju ili im očistiti pepeljaru, ha, ha, ha. Puno mi je značilo što sam u tom dijelu karijere imao priliku sjesti s njima, slušati ih i na koncu igrati.
Prvo veliko natjecanje bilo vam je SP 2002. godine. Jeste li bili napeti uoči popisa?
- Igrao sam tad u NK Zagrebu, osvojili smo naslov, bio sam najbolji strijelac i asistent lige, ali nisam bio siguran da ću biti pozvan. Bilo je puno igrača kao Šuker, Bokšić, Rapaić, koji su još bili u dobrim godinama i zaslužili su biti dio te priče. I kad smo otišli na pripreme, bilo je dosta pitanja tko će ići, tko neće. Bio sam nervozan dok nije izašao posljednji popis. Mi mlađi se nismo mogli dogovoriti koje brojeve ćemo nositi pa smo ih izvlačili, a tada je desetka bila slobodna. Sjećam se i sad, bio sam pored Nike Kovača. Izvlačim ja broj, a ono desetka. Okrenem se prema Kovaču i kažem: 'Neću ja to, evo tebi, ha, ha'. On je izvukao broj 18 i on je pripao meni, a na kraju sam ga nosio do kraja reprezentativne karijere.
Očekivao se bolji rezultat na prvenstvu u Južnoj Koreji i Japanu. Izgubili ste od Ekvadora u odlučujućoj utakmici.
- Jako često sam analizirao to prvenstvo. Prvu utakmicu izgubili smo od Meksika 1-0, osjećali smo se nemoćno. Bilo je teško vrijeme, nismo se uspjeli aklimatizirati pa neki noćima nisu spavali. U drugom kolu igrali smo protiv Italije koja je bila jaka i sjajna i onda ih pobijedimo 2-1. Mislio sam da će nas to dignuti da prođemo grupu pa je dalje sve moguće. Protiv Ekvadora nijednog igrača nismo znali, nitko nije igrao na ozbiljnijoj razini. I mi opet odigramo nikako. Bio sam razočaran, nisam mogao vjerovati da nismo uspjeli pobijediti. Negdje je pisalo da je većina igrača igrala MLS, a tad je to bila skromna liga. Je li možda zbog temperature ili smo bili fizički nespremni, puno je igrača bilo s 30 ili više godina.
Vaš legendarni gol protiv Talijana. Italija je u 55. minuti vodila 1-0, vi ulazite u 57. i preokret. Ta utakmica je preokrenula vašu reprezentativnu karijeru?
- Nisam vjerovao da ću igrati. Večer prije sam spavao s Vasiljem u sobi, on je bio treći golman, a sad je moj trener golmana u U-21. On i još nekoliko njih koji su znali da neće igrati su kartali u sobi, a ja sam htio spavati. I pušilo se tad, nema ni prozora da se otvori. Kartali su ovi koji nisu igrali i meni su rekli što se brinem, ionako neću igrati. A ja sam na treningu dan prije bio desni bek iz taktičkih razloga, da budem faktor iznenađenja ako uđem. Dolazimo na stadion, izbornik je bio Mirko Jozić, priđe mi i kaže da budem spreman. Bio sam sretan, razmišljam si pa možda ću stvarno ući. Poslije te večeri, vjerojatno sam se još osjetio na cigarete, dobio sam priliku i odigrao 25 minuta. Nakon prvog driblinga shvatio sam da ih mogu namučiti. Maldini i Cannavaro su vjerojatno mislili tko je ovaj sad. U tim prvim akcijama sam dobivao samopouzdanje kroz svaki dribling i onda taj top centaršut od Jarnija, ispratio sam i desnom nogom zabio jedan od važnijih golova u karijeri. Bio sam presretan, što god je poslije bilo, uvijek sam se vraćao toj utakmici. Bez obzira što nismo napravili rezultat, taj gol, trenutak, velika Italija i moj početak karijere.
I poslije tog gola veliki problemi s dresom kojeg niste mogli obući, to se pamti i 24 godine kasnije?
- Taj što je radio dresove mislim da je odmah dobio otkaz. Oni više nisu bili aktualni poslije prvenstva, imali su neku specijalnu podlogu. Ne znam ni danas kako bih to obukao, a pogotovo poslije kad se uznojiš. Utakmica ide, zovu me da se vratim u igru, a ja ne mogu obući dres. Odrezali su mi tu podlogu, trajalo je to dvije minute. Poslije utakmice trčao sam za Maldinijem da dobijem dres i dođem sa onim svojim poderanim. Uzeo sam njegov dres, a on miriše. Oni su svi bili zalizani i sređeni. A moj dres u rasulu, brojevi se odlijepili, izrezan. Kad je došao u svlačionicu vjerojatno ga je bacio u smeće. A ja njegov čuvam doma kao uspomenu.
Sljedeća dva natjecanja, Euro 2004. Euro i SP 2006. niste prošli skupinu. Zadnja utakmica odlučuje i nikako da se poklopi. Malo je falilo i protiv Engleske i protiv Australije.
- Na Euru 2004. još je bila smjena generacije, gradili smo se i ispali smo na takav način kako jesmo protiv Engleske. Bila je i Francuska, promašio sam priliku protiv Švicarske. Da sam zabio, možda bi bilo lakše. Na SP-u 2006. u Njemačkoj bili smo iskusniji, mislio sam da ćemo napraviti nešto dobro. Po svim parametrima smo trebali pobijediti Australiju, bili smo bolji, a oni su na kraju imali šest, sedam zicera. Polovica reprezentacije bili su im Hrvati.
Jeste li bili svjesni da je Šimunić dobio tri žuta kartona?
- Šimunić je tek nakon tog trećeg shvatio da je već dobio drugi žuti. Mislio je sudac Graham Poll da je nekome drugome dao, bilo je više igrača sa žutim kartonom. Nisam ni ja skužio da mu je to treći, netko mi je rekao. To je bila jedna od luđih utakmica na kojoj sam igrao. On je bio ozbiljan sudac, ali očito je bio dekoncentriran. Ni to nam nije pomoglo.
Došao je Slaven Bilić i počela se stvarati neka nova priča koja je ostavila velik trag?
- S njim su došli Čarli, Luka, Dudu, Mandžo. Neke je odmah, a neke polako uvodio u našu momčad. I na kraju krajeva vrlo brzo su postali važni kotačići nove generacije. Izgledali smo jako dobro. Ta famozna Turska i poraz i četvrtfinalu Eura 2008. ostat će mi u sjećanju cijeli život, to je jedan veliki ožiljak. Nikad nisam vidio da je jedna momčad prolila tolike suze u svlačionici kao mi poslije te utakmice. To je bila najveća tragedija sporta, koliko je bilo emocija i koliko smo bili prazni. Nismo htjeli vidjeti mjesecima jedan drugoga. Kad poslije analiziram, to je momčad ojačalo, rasla je i postala velesila.
Modrić poslije Turske mjesec dana nije htio taknuti loptu, a Niko Kranjčar je pola godine bio u blackoutu. Koliko te to isprazni?
- Ja sam dvaput izgubio finale Lige prvaka i nije mi bilo toliko teško kao nakon Turske Htjeli smo pobjeći negdje gdje nas nitko neće pitati ništa o nogometu. Kad sam se vratio u klub, trener me pita što mi je, bio sam prazan. Trebalo mi je vremena da sve ostavim iza sebe.
Koliko puta ste pogledali utakmicu protiv Turske?
- Nikad! Jednom mi je naletjela, ali nisam mogao je pogledati. I utakmicu finala Lige prvaka u Münchenu protiv Chelseaja, te dvije nikad nisam pogledao. Bilo mi je prebolno, rekao sam da neću. I ti jedanaesterci, kako smo pucali. Poslije sam slušao da ih nismo pucali Sto jedanaesteraca smo znali pucati na treningu da golmani nisu dotaknuli loptu, ali to je nešto drugo. Bili smo ispred njihovih navijača, zviždali su, a mi u stanju šoka nakon tog gola primljenog u zadnjoj sekundi. Jako šokantna utakmica, nemam je želju pogledati.
Na putu do tog Eura pobijedili ste Englesku na Wembleyju?
- Bila nam je rezultatski nevažna, išlo smo tamo opušteni i igrali smo se s njima. Imali su Beckhama, Lamparda, Gerrarda, Rooneyja, a mi ih pobijedimo. Bila je to jedna od ljepših utakmica na Wembleyju. Tad smo počeli vjerovati da možemo nešto napraviti, da imamo snagu i kvalitetu. Pomeli smo Nijemce na Euru, imali smo te skalpove. Šteta zbog te Turske, ali opet sve ima svoje zašto. Možda su zato jedanaesterci koji će poslije doći donijeli nam puno veselja.
Kad ste imali najbolju feštu?
- Vjerojatno poslije Engleske. Poslije svakih velikih utakmica znali smo se proveseliti. Protiv Srbije u Zagrebu mi je bila emocionalno, fizički i psihički najteža utakmica. Svi su pričali kako moramo pobijediti pod svaku cijenu. Pobijedili smo 2-0 i osjetio sam veliko olakšanje, bila je velika fešta, emocije su prštale.
Kako ste kroz karijeru u reprezentaciji doživljavali Luku Modrića. Jesi li znali kad je tek došao da je on svjetski fenomen?
- Dugo smo bili zajedno kao suigrači, a onda kao i član stožera. Tri godine nakon njegova dolaska u Real Madrid vidjelo se što znači ime tog kluba i kad si glavni tamo. Samopouzdanje mu je poraslo i promijenio se, tada sam shvatio da može što god poželi. Uvijek je imao nešto posebno, ali tu karizmu i veličinu sam osjetio na njemu nakon što je došao u Real. Svake godine je bio sve bolji i više nije htio gubiti na treninzima, ha, ha. Kad sam znao suditi na treninzima, vidio sam koliko je loš gubitnik. Ja ne bih neku ruku vidio, a on bi poludio, dva dana ne bi pričao sa mnom. U Realu je shvatio da je pobjednički mentalitet i vjera u sebe ključ svega. Uvijek je radio na sebi i individualno je došao na čudesnu razinu. Ulagao je puno u sebe i to se vidi na malom broju ozljeda koje je imao. Igrao sam s njim i radio kao trener, tek poslije sam shvatio kakva je veličina i kakva je svjetska klasa postao.
Vaše zadnje veliko natjecanje, SP u Brazilu i kraj reprezentativne karijere. Jesu li to bili teški dani za vas?
- Nakon što smo se plasirali na SP, znao sam da je vjerojatno moje zadnje natjecanje. Fizički sam bio u jako dobrom stanju i odradio sam dobre pripreme, ali dva dana uoči otvorenja prvenstva protiv Brazila Domagoj Vida mi ukliže i udari me po zglobu. Natekao je skroz, izbornik Niko Kovač mi govori da je bolje da mirujem pa da odigram drugu ili treću, a ja mu govorim ako ne odigram prvu, bolje da ne igram niti jednu. Fizio je deset sati dnevno radio na meni i nastupio sam na kraju, sudjelovao kod prvog gola. Poslije utakmice bili smo razočarani, bilo je puno spornih odluka tog famoznog japanskog suca Nishimure, ostao mi je u negativnom sjećanju. Nikad se nisam previše žalio na suce, ali bio mi je gorak okus da je on na takvoj utakmici imao glavnu ulogu. Dolazi taj čuveni Manaus i utakmica protiv Kameruna, jedva sam nastupio. Išao sam se tuširati, otvaram vrata od tuša, a ona se raspadnu. Sve staklo se rasulo i palo po meni, a desnim stopalom nagazim na komadić. Izašao sam iz sobe sav krvav i odlazim kod doktora Bahtijarevića. Molio sam ga da izborniku ne kaže za to jer me neće htjeti staviti u sastav. Molio sam ga da ne vadi staklo, ali nije dao pa je izvadio i zašio mi ranu. Naravno da je Niko saznao, igrao sam pod blokadom, isto je bila desna noga. Rekao sam mu da ću zabiti gol, da me pusti da igram. I zabio sam, Rakitić mi je namjestio loptu. Poslije me rana užasno boljela, ali još više me je bolio taj poraz od Meksika i što nismo prošli dalje.
Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji bili ste pomoćnik izborniku Zlatku Daliću. To je bilo nešto neponovljivo?
- Ta generacija je kroz ranije turnire pokazivala kvalitetu, a 2016. je sazrela. Sjećam se kad smo išli u Rusiju. Gledam ja gdje sve igraju naši igrači, dvojica u Interu, Barcelona, Real Madrid, Liverpool, Juventus, Monaco, Atletico Madrid, to je nešto strašno bilo. Na klupi smo imali Matea Kovačića iz Reala, to je nevjerojatno kakva je to generacija bila. Gradio se tad pobjednički mentalitet, poslije se sve vratilo. Koji je to put bio da bi došli do finala, nikad to neću zaboraviti. To je pomoglo za poslije, momčad je tu postavila temelje i veću razinu, sad te svi drugačije gledaju i poštuju. Gdje god sam otišao, svi kažu da su Hrvati nešto posebno, da nas vole pratiti zbog nogometa, požrtvovnosti, ostali smo im simpatični.
Može li se onaj doček ponoviti?
- To su predivne uspomene koje vrlo rado pogledam kad se sjetim toga. Tu emociju ljudi, pozitivnu energiju i zajedništvo, to samo može nogomet. Toliki broj ljudi iz cijele Europe je došao, svi zajedno, te suze radosnice, mladi i stari. Nismo bili svjesni da je tolika euforija dok nismo došli. Nešto nevjerojatno i neponovljivo, volio bih da griješim, ali koliko god imao dobru reprezentaciju, teško je doći do finala. Volio bih opet to proći, da za četiri godine opet ovdje dođem i kažem pogriješio sam, ali toliko stvari se mora poklopiti.
Dalićev mandat od devet godina, tri medalje. Koliko je to iznad realnosti?
- Meni je osobno bronca 2022. godine još veći uspjeh. U Rusiji smo imali igrače koji su bili najveća klasa u vrhunskim klubovima, a ovdje smo imali nešto iz te priče, no bio je to miks igrača iz srednjih europskih klubova. Petorica su bila iz HNL-a i bili su nam važni. Kad smo poslije pričali, rekao sam Daliću da je Rusija kraj svijeta, ali ovo što smo u Katru napravili je čudo. Gledam medalju u razmišljam je li to san.
Očekivanja na novom velikom natjecanju?
- Sve znamo o Engleskoj, oni žude za ovim što smo mi radili. Godinama žele to, imaju taj pritisak, a to je normalno obzirom kakve igrače imaju. Reprezentacija koja zaslužuje respekt, kad Palmer i Foden nisu pozvani, onda se pitam možemo li ih možda mi pozvati. Bit će sigurno s nama jedna od glavnih reprezentacija za prolazak dalje iz grupe. Bez obzira na dvije medalje, idemo prvo proći skupinu pa ćemo vidjeti kako dalje. Panama je svima nama nepoznata, visoko je na Fifa ljestvici, ali to nije realno jer nemaju igrače, samo jednog iz Europe, ostali su u Americi. Gana je opasna, znamo te afričke reprezentacije, zaslužuju respekt, ali mi imamo iskustva protiv takvih reprezentacija i siguran sam da će Hrvatska proći taj prvi prag.
I danas nam je obrana udarna snaga. Stanišić iz Bayerna, Gvardiol iz Cityja i Vušković iz HSV-a?
- To je beton, imamo sjajnu obranu. Svi su mladi i imaju iskustva. Joško je u jednom od najboljih klubova na svijetu, Vušković je iz U-21 reprezentacije otišao u Bundesligu i prešao igricu, bio je najbolji igrač kluba. Mladost je ta koja obećava i koja nam daje za pravo da držimo tu našu visoku poziciju. Imamo igrače za to i uvijek će doći mladi koji će dati doprinos. Ne trebamo se brinuti za budućnost, neka igrači ostanu zdravi i da ih što manje ozljeda prati. Vjerujem da ćemo imati na ovom prvenstvu lijepu generaciju, spoj mladosti i iskustva.
24sata © 2026
