Opsesija: Što žene privlači u novoj erotskoj književnosti?

Čini se da je Pedeset nijansi sive, hit roman E.L. James,  proizveo  uspješne hrvatske epigone: Marija Horvat, domaća autorica lakih komada očito je pogodila ukus masovne publike. Njeni su romani, lanjska hit nanizanka Tri boje, i ovogodišnji šlager Devet stepenica: prolaz, komercijalni hitovi. Nakladnici ih vole, kao  publika, no, slično kao i u engleskom slučaju, kritičke ocjene  nisu ushićujuće. Navodimo neke karakteristične:. „Marija Horvat podilazi najnižim ukusima“; „"Pročitala,niš specijalno. Ako te takav žanr ne napali,ništa od toga"; „Knjiga je odlična, ali ne smiješ joj prići odmah s negativnim stavom. Ako nije mene šokirala koja imam 64 godine, sigurno neće ni vas“;" Ako je imalo sličan Zagorkinim romanima onda ga vrijedi pročitati. Upustit ću se u tu avanturu pa što bude“; „Malena knjižica,128 strana ,pročitana u 3 i pol sata. Ako ti treba nešto za plažu ok je, al ako ste zahtjevni potrošit ćete samo vrijeme i novac…“.

Mariji Horvat Nobel očito nije zakazao sastanak iza prvog ugla, ali –  publika masovno kupuje tu knjigu, što nas navodi na zanimljiv paradoks. Hvaljene knjige malo tko kupuje; knjige koje se kupuju i čitaju malo tko hvali.  Je li onda kuđenje samo pokušaj opravdanja? Što znači da neka knjiga „igra na prvu loptu“ i „podilazi najnižim ukusima“? Zašto to ne radi veći broj pisaca? Knjige Marije Horvat – to nekoga može zaprepastiti -  osim erotike sadrže i zapanjujuću dozu nečega što bi se dalo nazvati društvenom kritikom, one - zvuči bizarno - predstavljaju nešto što se na hrvatskoj ljevici zvalo „angažirana književnost“, no teško je reći da je to supstrat zbog kojega čitatelji(ce) tak masovno hrle na kioske. Nešto slično osamdesetih je koristio Zvonimir Majdak, dok je Nikola Babić od njegove knjige napravio erotsku kritiku deijacija socijalističkog samoupravnog sustava - a film je bio hit u kinima. Markiz De Sade spajao je razularene scene sodomije s filozofskim razmatranjima koja su nadživjela i vrijeme i autora.  Jesu li - iskreno govoreći, za hrvatske prilike neviđeno slobodoumne scene u kojima ima svega a ne manjka ničega, govorimo li o seksu – postale nova ženska čitateljska opsesija? Ili je riječ o svojevrsnom eskapizmu – današnja, depresivna, turobna, recesijska Hrvatska – koju možemo opisati kao Jednu nijansu sive –  na kojega se žene odlučuju jer je to najlakši izlaz iz briga?

Konačni odgovor moći ćemo dati kroz koju godinu, kad stvar „fermentira“, pa sudac zvani vrijeme ispostavi račune. Iz bilanci će se valjda moći naslutiti zašto je žanr, kojemu do jučer nitko nije davao ni kune na kladionicama, najedanput zagospodario hrvatskom knjiškom scenom.