Za početak, zamislimo sljedeću sliku. Vrijeme je poklada, godina je Gospodnja 1500 i neka. Vi ste se zatekli na Korčuli. Preciznije, u Pupnatu. Nosnice vam se pune mirisom pečenog vola, uši vam paraju prodorni usklici ushićenih težaka. Skrovitim kamenim ulicama odjekuju zvukovi doboša i mišnjice (dipli s mijehom). Sa seoskog vas trga zabljeskuje živopisno more odora.

Malo ste zatečeni rasplesanom ekipom 30-40 bojovnika koji ritmično zamahuju svojim dugačkim oštricama. No odjednom vas iz polusna prene pomisao kako ste na svoj vremeplov zaboravili ponijeti antibiotik, a kuga je još itekako problematična.

Postojbina viteških plesova

Nasreću, da biste bezbrižno uživali u ovoj sceni, ne trebate ni vremeplov ni antibiotike širokog spektra. Zaplovite li put Korčule, nije nemoguće da naiđete na slične prizore diljem otoka jer je Korčula poznata po bojnim plesovima s mačevima, odnosno viteškim igrama poput moreške i kumpanjije. 

Na trenutak ćemo se zadržati na kumpanjiji - naziv potječe od riječi kompanija, što znači družina ili bratstvo, seže u srednji vijek, a vjeruje se da je kumpanjija služila i kao oblik borbene obuke te simboličan prikaz spremnosti seljana da obrane svoj dom od osvajača. Najpoznatiju kumpanjiju izvode u Blatu na praznik Gospe Snježne, većini poznatije kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, ali Korčulani će se spremno opasati sabljama i za bilo koju drugu svečanu priliku slaveći svoju stoljetnu vitešku tradiciju.

Ako niste dobro upućeni turist, vjerojatno ćete s korčulanskim plesom vitezova prije povezati morešku. Iako sadržajno i izvedbeno po mnogočemu različite, u što ćete se i sami uvjeriti uhvatite li priliku pogledati i usporediti obje izvedbe, morešku od kumpanjije povjesničari razlikuju i prema tipu izvora u kojem se prvi put spominje. Prvi spomen moreške zabilježen je 7. ožujka 1666. u ”prekršajnoj prijavi” lokalnim vlastima, kad je troje revoltiranih korčulanskih građana prijavilo moreškante zbog dugotrajne zabave. Nasreću, u našim je krajevima interes gosta uvijek bio na prvome mjestu, zbog čega je knez odbio sankcionirati izvođače uz obrazloženje kako u pokladno doba, kad se incident zbio, u Korčuli vrijede druga pravila ponašanja.

Mistični počeci božanske ljepote

Korčula neupitno predstavlja spoj bajkovite prirode, inovativne arhitekture te nostalgičnog Jadrana kakav ćete danas većinom pronaći još samo na naličjima starih razglednica. Bonus bodovi dodjeljuju se nalaznicima zaboravljenih ljetnih avantura skrivenih u krasopisom izvezenim recima slatkih tajni naših baka i djedova. No daleko od toga da su to jedine priče vrijedne pozornosti. Osobito kad je riječ o Crnom otoku. Crni otok, pitate se? Trenutak.

Korčula je oduvijek magično privlačila ljude i legende u istoj mjeri. Barem posljednjih 20.000 godina, ako je vjerovati drevnim arheološkim nalazištima. Skočimo li nekoliko tisućljeća bliže, u 4. stoljeće prije Krista, zateći ćemo se u grčkoj koloniji pod nazivom Korkyra Melaina, koju su Rimljani poslije preimenovali u Korkyra Nigra. Važno je primijetiti da obje jezične varijante Korčulu nazivaju Crnom. Je li tome tako zato što je otok prekriven gustim šumama hrasta crnike i bora ili zato što je nekad, još davnije, grčki bog mora na Korčulu smjestio svoju voljenu garavu nimfu Korkyru, prepuštamo vama na izbor.

No tu je, dakako, i predaja da se upravo ondje rodio glasoviti Marko Polo. Povijesni izvori možda se neće s tim potpuno složiti, ali vam ipak toplo preporučujemo da svoje dvojbe zadržite za sebe. Ne zbog toga što ćete, guknete li protiv, imati posla s ljutitim moreškantom nego zbog poštovanja prema domaćinima, koji su bezrezervno uvjereni da je najpoznatiji istraživač na svijetu baš njihov sugrađanin. Mlečani, doduše, tvrde isto. Jedino o čemu se povjesničari, kad je o Polu riječ, slažu, jest to da je u Europu iz Kine prenio znanje spravljanja špageta. Ostalih smo oblika tjestenine na ovim prostorima, navodno, imali i prije.

Okusi i mirisi Korčule

Nedvojbeno je da ćete na Korčuli na svakom koraku uživati u jedinstvenoj gastronomskoj ponudi, ali ipak ćemo iskoristiti prigodu da vas uputimo u kulinarsku priču dostojnu filmskog platna. Bila jednom jedna Blajka, koja se preko ušiju zaljubila u vojnika koji je služio u Napoleonovoj vojsci. Francuzi su bili tek jedan od mnogih korčulanskih okupatora. Osim što je bio vojnik, naočiti Francuz bio je vrstan pekar. Kad se vojska povlačila s Korčule, vojnik se od svoje djeve oprostio kolačem. Darujući joj ga, izgovorio je “N’oublie pas” - ne zaboravi me. Djevojci, koja nije znala ponoviti njegove riječi, to je zazvučalo kao “lumblija”, i tako je ime ostalo. Kako bilo, lumblija i dan-danas predstavlja kulinarsku bit otoka – bademi, grožđice, maslinovo ulje, sok i korica limuna i naranče, varenik i prstohvat začinske čarolije. Et voila! Još jedan dokaz da ljubav ide kroz želudac!

A dobra spiza ne može proći bez dobre kapljice, čega na Korčuli sasvim sigurno ne nedostaje. Plavac mali, tamno i snažno vino, cijenjen je zbog punine, dubine i sposobnosti da stari poput dobrog prijatelja, otkrivajući slojeve okusa trešanja, šljive i mediteranskog bilja. Pošip, bijela sorta koja najbolje uspijeva na strmim terasama otoka, poznat je po svježini, mineralnosti te aromama breskve i citrusa, što ga čini elegantnim pratiteljem morskih plodova. Maraština, rjeđa i često zanemarena, nosi profinjenost i voćnu sočnost, idealna je za ugodne trenutke u hladu starih maslina. Ili pod hladom najdužeg drvoreda lipa u Europi, s ove strane Dunava. Berlinska Ulica pod lipama tu titulu nosi na sjeveru.

Neovisno o tome tražite li destinaciju koja će vas ostaviti bez daha, napuniti vam baterije i okrijepiti dušu ili ste sebi zadali cilj obići cijelu dužinu opsega Zemlje (da, na Korčuli možete čak i to pokorite li razgranatu mrežu suhozida, koja se proteže na približno 60.000 kilometara), naša vas jadranska ljepotica i njezini ponosni stanovnici željno iščekuju.