Ipak, korupcija je bila raširena, a jaz između bogatih i siromašnih postajao je sve veći. Brza modernizacija i vesternizacija stvorile su kulturni vakuum koji je mnoge Irance, osobito mlade i siromašne migrante u gradovima, gurnuo prema svećenicima
KRAH NAKON REVOLUCIJE
Ovo je Iran prije revolucije 1979. godine: Zlatno doba na krilima nafte i obrazovanih žena
Čitanje članka:
3
min
Fotografije Irana iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća danas djeluju kao prizori iz nekog paralelnog svemira. Na njima se vide žene u minicama i po posljednjoj pariškoj modi, muškarci i žene koji se druže u barovima i kinima, te ulice Teherana koje pulsiraju energijom grada koji se s pravom nazivao "Parizom Bliskog istoka". Bio je to svijet koji je, barem na površini, jurio prema modernoj, zapadnjačkoj budućnosti, da bi se samo nekoliko godina kasnije survao u teokraciju koja je izbrisala gotovo sve tragove tog vremena.
Zlatno doba na krilima nafte
Pod vlašću šaha Mohammada Reze Pahlavija, Iran je sedamdesetih doživljavao ekonomski procvat. Zahvaljujući naftnom bumu, zemlja je imala jednu od najbrže rastućih ekonomija na svijetu. Strani kapital i utjecaj preplavili su zemlju, a elita u gradovima živjela je luksuznim životom po uzoru na Zapad. Šahov program modernizacije, poznat kao Bijela revolucija, donio je niz reformi koje su transformirale društvo. Izgrađena je moderna infrastruktura, otvarala su se sveučilišta, a sekularno obrazovanje bilo je državni prioritet.
Kulturni život bio je bogat i otvoren. Iranci su slušali zapadnjačku glazbu, gledali holivudske filmove i uživali u slobodama koje su danas nezamislive. Odlazak u diskoteku ili na plažu gdje su se muškarci i žene kupali zajedno bio je uobičajen dio života urbane srednje klase. Iran je bio ključni saveznik Sjedinjenih Američkih Država i Europe, a njegova vojska jedna od najmoćnijih u regiji.
Žene kao simbol napretka
Napredak je bio najvidljiviji u položaju žena. Nakon što su 1963. godine dobile pravo glasa, Iranke su ubrzano osvajale javni prostor. Mogle su raditi kao sutkinje, ministrice i diplomatkinje. Obiteljski zakon štitio je njihova prava, omogućavajući im razvod i skrbništvo nad djecom, dok je dobna granica za udaju podignuta na 18 godina. Sveučilišta su bila puna studentica, a do 1978. godine žene su činile više od trećine sveučilišno obrazovane radne snage.
Nošenje hidžaba bilo je stvar osobnog izbora, a ne zakonske prisile. Mnoge žene, osobito u gradovima, prigrlile su zapadnjačku modu kao simbol svoje emancipacije. Ta slika slobodne i obrazovane Iranke postala je ključni dio šahove propagande kojom se Iran predstavljao kao svjetionik modernosti na Bliskom istoku.
Naličje sjajne fasade
Ipak, ispod blještave površine tinjalo je duboko nezadovoljstvo. Šahova vladavina bila je autokratska. Politička opozicija bila je zabranjena, a kritičare režima proganjala je zloglasna tajna policija SAVAK, poznata po brutalnim metodama mučenja i nadzora. Dok je urbana elita uživala u bogatstvu, golema većina stanovništva u ruralnim područjima živjela je u siromaštvu, osjećajući se otuđeno od zapadnjačkih reformi koje su smatrali napadom na tradiciju i islamske vrijednosti.
Korupcija je bila raširena, a jaz između bogatih i siromašnih postajao je sve veći. Brza modernizacija i vesternizacija stvorile su kulturni vakuum koji je mnoge Irance, osobito mlade i siromašne migrante u gradovima, gurnuo prema svećenicima koji su nudili duhovnu utjehu i kritizirali šahovu "pokvarenost" i služenje stranim interesima.
Revolucija koja je sve promijenila
Godine 1979. dogodila se Islamska revolucija, neobičan spoj različitih frustracija. Protiv šaha su se ujedinili svi: sekularni intelektualci, studenti koji su tražili demokraciju, ljevičari, trgovci iz bazara i, najvažnije, vjerske vođe predvođene ajatolahom Ruholahom Homeinijem. Iz egzila u Parizu, Homeini je postao simbol otpora, vješto koristeći kasete i pamflete kako bi širio svoje poruke i obećavao pravdu, neovisnost i povratak islamskim vrijednostima. Mnogi, uključujući i brojne žene, povjerovali su da revolucija donosi više slobode i jednakosti.
Nakon što je šah pobjegao iz zemlje u siječnju 1979., Homeini se trijumfalno vratio. Ubrzo je postalo jasno da njegova vizija budućnosti nema mjesta za njegove sekularne i ljevičarske saveznike. Vjerski tvrdolinijaši brzo su preuzeli sve poluge vlasti i uspostavili teokraciju.
Svijet okrenut naglavačke
Promjene su bile brze i brutalne. Sve napredne reforme koje su se odnosile na žene ukinute su preko noći. Hidžab je postao zakonska obveza, a na ulice je poslana "moralna policija" da nadzire odijevanje i ponašanje. Dob za udaju djevojčica spuštena je na samo devet godina, kasnije podignuta na 13. Žene su masovno otpuštane s javnih funkcija i poticane da se vrate kući. Danas, paradoksalno, žene čine više od 60 posto studenata u Iranu, no pristup tržištu rada i političkim pozicijama im je drastično ograničen. Nekada globalno integrirana zemlja, danas je pod teškim međunarodnim sankcijama, s visokom inflacijom i nezaposlenošću. Sjećanje na Iran iz sedamdesetih ostaje kao bolan podsjetnik na izgubljenu budućnost i kao inspiracija novim generacijama koje se, poput svojih baka, ponovno bore za slobodu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
