Tadija Jukić je sa dva maloljetna sina pošao braniti svoj Vukovar. Borio se za njega do zadnjeg dana. Obitelj mu se spasila, ali on je ostao. Ubijen je nakon zarobljavanja hicima u glavu.
DIRLJIVE RIJEČI UOČI OBLJETNICE STRADANJA
Potresno pismo Vukovarke ocu ubijenom u ratu: 'Tražili smo te dugo. I našli među anđelima...'
Čitanje članka:
2
min
"Dragi tata.. Imala sam samo deset godina kada si rekao: 'Čuvaj mamu, ja se moram vratiti'.. Nisam znala da je to zadnji put da ću te vidjeti. Otišao si braniti naš dom i naš voljeni Vukovar. Tražili smo te dugo, tata. I kad smo te napokon pronašli, bio si među anđelima, tamo gdje pripadaju hrabri. Kažu da vrijeme liječi sve, ali ne liječi srce koje te voli. Svaki 18. studeni, kad svijeće zapale naš grad, ja sam tamo s tobom. Šapnem ti: 'Tata, vidi, još stojim, još te volim'. Vukovar se diže, ali dio nas zauvijek je otišao s tobom. Tvoj ponos živi u nama, tvoj duh u svakom kamenu našeg grada. Zauvijek tvoja djeca i naša mama, koja nam je bila i ostala i mama i tata. Za tebe i za Vukovar" objavila je emotivno pismo svome poginulom ocu Tadiji Vukovarka Ljubica Jukić (48).
Njeno dirljivo pismo izazvalo je lavinu zahvalnosti svima poginulima u ratnom Vukovaru, a kojima uskoro slijedi obljetnica stradanja.
- Ja sam Vukovarsko dijete. Tata i braća su bili branitelji od prvog dana. Svi smo, osim tate, jedva izvukli živu glavu iz okupiranog grada. Tata je, iako ranjen, otišao iz bolnice i vratio se na crtu obrane, a onda je, nakon pada grada, i zarobljen. Ne znamo što se s njime događalo nakon zarobljavanja ni gdje je bio. Mama je pronašla njegovo tijelo 1992. godine, kada su dovežena tijela iz Vukovara ili Srbije u Zagreb. Izložena su u crnim šatorima i dana obiteljima na prepoznavanje. Mama ga je odmah prepoznala. Nama nije dala ga da vidimo. Rekli su nam da je ubijen s hicima u glavu - govori nam Ljubica koja od progonstva iz Vukovara s ostatkom obitelji živi u Zagrebu. Svake godine na obljetnicu pada grada u kojemu je rođena bude joj jako teško i napiše pismo ocu kojega nikada nije prežalila.
- Mama nam je bila sve. Hrabro je to sve sama iznijela. Mi smo se nosili s gubitkom oca kako smo znali, a meni je sve teže kako sam starija. Otac mi nedostaje sve ove godine. Živo ga se sjećam; svega što smo radili zajedno, kako je bio dobar otac. Kad odem u Vukovar, a idem često, sve mi se te slike vrate kada odem tati na grob upaliti svijeću. I stalno se bojim da će te slike jednoga dana nestati. Zato mu pišem svake godine; da održim sjećanje na njega, ali i na sve druge naše vukovarske prijatelje i susjede koji su poginuli, a o kojima se danas sve manje govori. Ponekad mislim da se političari trude da se zaboravi sjećanje na to kako je nastala hrvatska država - kaže ogorčeno Ljubica dodajući kako je pismo objavila jer želi da javnost zna kakve sve tuge djeca ratnog Vukovara godinama, i dan danas, nose u sebi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
