Zakon o zaštiti potrošača podilazi trgovcima na štetu kupaca? Udruge upozoravaju da je zakon pun “rupa” koje ostavljaju prostora za manipulaciju potrošačima
Potrošači nemoćni pred trgovcima: Zakon ne pomaže!
Zakon o zaštiti potrošača ne predviđa kazne ako netko daje nepoštene ugovore, inspektori ne kažnjavaju trgovce kad naiđu na nedostatke nego ih samo upozore. Također, pružatelji javnih usluga obustavljaju isporuku iako postupak na sudu nije gotov i ne zna se tko je kriv, trgovci koji reklamama zavaravaju kupca za to po zakonu ne odgovaraju... Primjera je mnogo. Udruge za zaštitu potrošača upozoravaju da je zakon pun “rupa” koje ostavljaju prostora za manipulaciju. Primjerice, u zakonu stoji da je trgovac dužan u jamstvenom roku popraviti proizvod, ali taj rok nije definiran, nego ga nazivaju “primjerenim rokom”. U takvim slučajevima zbunjeni su i sami suci pa odluke donose na temelju sudske prakse koje dogovaraju periodično. Udruge su već više puta predlagale promjenu zakona.
- Predlagali smo da se potrošaču ne smije naplatiti usluga koja nije obavljena. Postoje slučajevi da se potrošačima u mjestima u kojima imaju vikendice i borave mjesec ili dva dana u godini naplaćuje odvoz otpada cijele godine. Sastavili smo pedesetak prijedloga za izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača 2009. godine, ali gotovo ništa nije usvojeno. Ipak smo uspjeli postići da se iz postojećeg zakona ne makne članak koji daje pravo potrošačima da neispravan proizvod mogu zamijeniti i prije popravka – objašnjava Tomislav Lončar, tajnik Hrvatske udruge za zaštitu potrošača.
Potrošači su nemoćni jer je zakon pun rupa koje trgovci nemilosrdno koriste
Udruge su upozorile i na problem kad trgovac traži plaćanje unaprijed. Smatraju da bi u tom slučaju trgovac kupcu morao platiti kamatu od dana kada je dobio predujam pa do datuma isporuke jer ga kupac ovako besplatno financira. S druge strane, kupci često podižu kredite kako bi isplatili trgovca unaprijed. Udruge zabrinjava, kažu, i to što ulaskom u Europsku uniju trgovci neće morati deklaraciju napisati na hrvatskom te se pitaju kako će naši građani znati što kupuju. Ono s čime se susrećemo svakoga dana su cijene koje po zakonu ne moraju biti na proizvodu, dovoljno je da stoje na polici. Kako su proizvodi na polici često izmiješani, kupac nerijetko dođe na blagajnu i sazna da cijena na polici nije imala veze s artiklom koji je želio kupiti.
Primjerice, ni u Engleskoj se cijene ne nalaze uvijek na proizvodu, ali ondje je praksa da trgovac mora prodati robu po cijeni koja se uz robu nalazi na polici (pa makar ta cijena bila puno manja od stvarne), i to u broju komada koji kupac želi. Možda će ulaskom u Europsku uniju biti kakvih promjena i u našoj trgovačkoj praksi, ali do tada se moramo oslanjati na zakon kakav imamo.