Priča glazbenice Ide Prester: Ne volim igru visokog rizika

Obožavam gradsku vožnju i bez svog žutog auta ne idem nikamo. Pretpostavljam da će mi se to vratiti proširenim venama i gigantskim celulitom, ali stvarno sam ovisna o četiri kotača i komforu svog vozila. U gradskom prometu ponašam se kao u videoigrici, uvijek sam u nekoj žurbi zbog kašnjenja. Na sreću, nikada nisam uzrokovala nesreću, ali često „popijem“ porciju uvreda i trubljenja, a i auto mi je pun „uspomena“ poput ogrebotina uzrokovanih brojnim stupićima, visokim „rinzolom“, fasadom zgrada na parkiralištu i ostalim gradskim „preprekama“. 

Doduše, pamtim jednu nezgodu kada sam izašla s prijateljicom u jedan klub na Jadranu. Oko 3 ujutro odlučile smo da nam je dosta zabave i krenule smo prema kući. Obje u veselom raspoloženju, sjele smo u auto i pokušale pronaći put do grada. Motale smo se po uskim puteljcima dok nismo shvatile da nemamo pojma gdje smo i da je bolje da zaspimo u autu i pričekamo da svane. Ujutro su nas probudile trube i sirene kao da je početak rata. Pogledale smo oko sebe i shvatile da smo u onom mraku parkirale nasred glavnog puta za plažu i cijela kolona turista čekala je da se maknemo kako bi mogli proći. Bilo je zabavno, ali lekcija je naučena.

Na autoputu sam pravi štreber, vozim s dvije ruke, nagnem se naprijed na volan kao „baba“, a nisam ni neki prijatelj velikih brzina i pretjecanja. Ne sviđa mi se ta igra visokog rizika.

Što se tiče izlazaka, uzorno sam društvo jer se rijetko „opustim“ do kraja pa cijelu veselu ekipu uvijek razvozim kući umjesto taksija. Ne odobravam i ne volim sjedati za volan pod utjecajem alkohola jer sam se nagledala svakakvih nezgoda i stvarno tragičnih situacija koje su se dogodile i mojim prijateljima zbog prekomjerne konzumacije alkohola. Zato dobro razmislite kada sjedate za volan jer dovoljan je mali trenutak nepažnje da se dogodi najgori scenarij.