Zašto Uber? Zbog živaca, novaca i slobode kretanja

Pričamo gospodin i ja o svemu, pa među ostalim krene priča o Uberu. Pričali smo o mogućnostima, problemima, iskustvima, ljudima koji sjedaju u automobile, o nefer tržišnoj utakmici, o navikama Hrvata… a kako smo već došli na adresu, meni je samo ispalo iz usta – 'znate kaj ću ja vama reći? Meni je Uber super, zato što nudi čovjeku nadu kada je možda pomislio da je više nema.' 

Volim slušati tuđe priče, one me poravnavaju s realnošću, i vraćaju me u perspektivu života. Zbog tuđih priča, fokus s mene, i samo mene i mojih problema, prelazi na druge – a često me ostavi bez teksta i s mišlju – ti misliš da je tebi teško. 
Vozio me glumac koji sanja i radi na svom scenariju, vozio me stariji gospodin koji je dobio pedalu s posla nešto sitno godina pred penziju i ponovo našao svoje mjesto u hijerarhiji zarade – (šef sam sebi, po prvi put u životu!), pričala sam sa ženom koja mi je isipala životnih mudrosti do doma, za nasljeđe, pričala sam s punokrvnim ljevičarom/rockerom, gospodinom iz Rijeke o političkoj situaciji u državi, pričala sam s gospodinom, dugogodišnjim aktivnim navijačem Dinama… vozio me gluh čovjek. 

Pričala sam s mnogima koji se nadaju, traže svoje mjesto pod suncem, i možda kada su drugi digli ruke od njih, oni su se s ovim poslom pomaknuli s mrtve točke u životu. Neki od njih debelo u godinama, kada postaju prestari za 'klasične poslove' koje imaju – izgrađene i osmišljene jako davno za neka druga vremena. Meni je to jako kul. Danas ljudi rade za 2.485 kn za 200 sati rada opasne poslove poput zaštitarskih. Moraju, jer imaju još par godina do penzije. Moj gospon je sve sebi 'izračunal'', i sretan je. To mi je baš super. 

Znala sam na društvenim mrežama pročitati kako je netko imao neka bed iskustva s pojedincima, koji su shvatili ove poslove izgleda puno slobodnije nego što trebaju. I to je smatram, normalno za ovakvu situaciju. Jasno. Do toga ne bi trebalo niti doći, ali opet. Ovaj narod odrastao je na produktima socijalizma i komunizma, za novitete kod nas treba vremena. 
Loše iskustvo nisam imala; imala sam rubnu situaciju, ali opet, trebali smo o tome misliti prije– možda nije najbolje rješenje zvati Uber ako živiš na rubu grada, pod šumom, u isto vrijeme kao kada bi išao automobilom. Jednom sam umalo zakasnila na sastanak, jer sam tražila automobil oko 9,30h – ne razmišljajući ipak o količini dostupnih vozača po predgrađu grada… jasno da su svi već odveli ljude u centar… Dok se ne poveća broj aktivnih vozača, ovo su situacije na koje ću se pripremiti unaprijed. 
Nisam imala problema sa sjedanjem nepoznatim ljudima u automobile, vozim se otraga, i oprezna sam. Uvijek slušam svoj unutarnji vrisak. Koji se nijednom nije oglasio. Dapače. 

Nisam imala ni loše iskustvo u ovoj Uber avanturi kada sam morala odreći se svog manevriranja zatrpanim ulicama, i detektiranju mini prostora za mini auto. Inače volim voziti, slušati muziku glasno, piti kavu, zapaliti… sve to volim, ali u tjednu bez auta, kada sam prvi put upala u neku povratničku kolonu s posla oko 16h na Ljubljanskoj, kada sam shvatila da mi se jedan živac nije pomaknuo s  mjesta kojeg mu je ovdje ucrtao genetski kod. Ne znam da li to ima cijenu. Nisam tražila nemogući parking, nisam plaćala sulude cifre javnim garažama, nisam trošila gorivo, nisam stajala u koloni i ispijala si posljednje živčeke za kraj napornog dana (u kombinaciji sa suludim južinama). Ništa od tog nisam, a i još sam dobila par dobrih novih perspektiva za život. 

Osjećaj, kada te samo iskrcaju pred adresu nema cijenu. Sigurna sam, kada bih se bacila u nekakvu dosadnu matematiku, da bi došla do izračuna kako je isplativije voziti se Uberom po gradu, nego li imati u posjedu vlastito vozilo (čitaj rupa bez dna). No, matematičar nisam pa ne mogu to konstatirati, ali samo iz glave kad se sjetim koliko me koštao posljednji kompresor za klimu, na dan kada smo došli na more… da, ja bi se za te pare mogla voziti sigurno 5 mjeseci po gradu. Svaki dan. To je moja matematika. Pa i ako si ostavim auto, jer samo automanka prava (jer ipak; 'muzika, kava, pljuga' s vremena na vrijeme), ova aplikacija već je, a i bit će još više, dokaz kako nam tehnologija može itekako pomoći u svakodnevnom životu – što onima koji traže posao, a što nama koji smo jedva dočekali ovakvu vrstu prijevoza. 

Piše: Selma Terlević