Ispričaj mi svoju životnu priču i reći ću ti što ona govori o tebi

Filozofi kažu da priče pričamo kako bi životu podarili smisao, a psiholozi dodaju da, iako priče nisu osnovna potreba, naš ih mozak prirodno stvara kako bi dao strukturu i značenje životu. Priče tako ne samo da oblikuju život, već pružaju uvid u osobnost naratora, piše Huffington Post.

Niti jedan životni put nije isti, pa su tako i životne priče različite, a otkrivanje slojeva te priče pomaže razumjeti kako se pojedina ličnost gradila, tj. zbog čega smo postali takvi kakvi jesmo, kaže Dan McAdams, profesor psihologije na američkom Sveučilištu Northwestern, koji se 30 godina bavi proučavanjem životnih priča ljudi. Objašnjava kako postoji šest principa narativne psihologije koji nam pomažu da bolje razumijemo dijelove životne priče.

Priča koja stalno evoluira te postaje pozitivnija kako starimo

Djeca su u dobi od pet godina sposobna smišljati priče, no tek u adolescenciji u priču ulaze važni elementi i pitanja poput "tko sam", "gdje idem" i "što želim". Oni igraju važnu ulogu u motiviranju razvoja pojedinca. U 20-im i 30-im godinama života priča postaje sve kompliciranija, s više likova, tema i sukoba. Ipak, taj se niz prekida u 40-ima, u vrijeme u kojem se životna priča ponovno pojednostavljuje. Tako srednja životna dob postaje simbol pomirenja sa sobom, ali i veće sreće te zadovoljstva. Kao generalni trend, životne priče postaju pozitivnije s vremenom, loše se stvari lakše zaboravljaju, a fokus stavlja na dobre.

Trenutne emocije daju okvir priči

Psiholozi tvrde da naša percepcija, generalno gledano, nije objektivna. U prijevodu, vidimo ono što želimo vidjeti, a time upravljaju emocije koje imaju velik utjecaj na to kako doživljavamo svoju prošlost i zamišljamo budućnost. Onaj tko prolazi kroz depresivno razdoblje, primjerice nakon velikog razočaranja u ljubavi ili smrti bližnjeg, često će uljepšati prošlost i ocrniti budućnost.

- Tako naše životne priče prolaze kroz stalnu reviziju, na sličan način na koji povjesničari doživljavaju povijest. Tek nakon što se vremenski odmaknemo dovoljno daleko, možemo objektivno gledati na život - kaže McAdams.

Životne priče imaju strukturu romana

Ljudi imaju sposobnost epizodnog pamćenja, prema kojemu se mogu sjetiti scenarija iz prošlosti s početkom, sredinom i krajem. Zahvaljujući toj sposobnosti možemo zamisliti i budućnost te priče iako se još nije dogodila. To je epizodno sjećanje prirodan oblik pamćenja, jer mozak njime daje strukturu i lakše "slaže" sjećanja, objašnjava McAdams.

Zbog toga svoj život vidimo kao kronološki slijed događaja koja dijelimo u poglavlja s obzirom na najvažnije događaje i prekretnice - školovanje, selidba, poslovi, ljubav, brak, djeca, pa se jedan život zaista može prepričati poput romana.

Priče uspješnih uvijek sadrže motiv iskupljenja

McAdams i njegov tim pregledali su životne priče volontera u 30-im i 40-im godinama života. Od onih koji su sebe ocijenili kao brižne, produktivne i predane te spremne uvoditi pozitivne promjene u svoj život, poveznica su bile teme o iskupljenju.

- Iskupljenje se javlja nakon što nešto u priči krene po zlu, bilo da je riječ o neuspjehu ili gubitku. Tada se javlja i motiv lekcije koju su naučili te promjeni obrazaca njihova ponašanja kako se ista situacija ne bi ponovila.

Vjerovanje kako je određena količina patnje potrebna za shvaćanje i učenje na greškama pokretač je promjena, vodi pozitivnom razmišljanju i tajna uspješnih ljudi, smatra McAdams. Stoga se u životnim pričama sretnih i uspješnih ljudi tema iskupljenja javlja češće nego kod onih nezadovoljnih.

Priču diktiraju kulturalne i društvene norme

Naše životne priče ne nastaju u vakuumu, već su određene osjećajem pripadnosti određenom društvu i njegovim vjerovanjima. Često puta u životu postupamo u skladu s vlastitim očekivanjima, a rijetki su ljudi koji se osjećaju dobro protiveći se baš svim normama svog društva, objašnjava McAdams. Osjećaj pripadnosti jedan je od temelja ljudskog društva, a izoliranost od njega stvara usamljene priče.

Svatko može preuzeti kontrolu nad svojom pričom

Iako su životne priče određene osobnošću i društvom, pojedinac ipak ima velik stupanj kontrole u kojem će smjeru priča ići. Bilo da je riječ o svakodnevnim događajima ili provođenju životnih odluka, svaki je dan nova stranica priče.

Tako pozitivne aktivnosti i razmišljanje uvijek popravljaju i najtužniju priču, a negativne kvare onu koja se doima savršenom, kaže McAdams.